Fotelja

Viking slabog zdravlja: razgovor s Juditom Franković Brdar 

S Juditom sam razgovarala o tome zašto se upustila u vlastitu produkciju, kakve uloge danas želi igrati i što se dogodilo kad je na godinu dana prestala prihvaćati nove projekte.

12 min

„Viking slabog zdravlja“ prva je predstava umjetničke organizacije Vedri i oblači, koju su osnovale glumica Judita Franković Brdar i redateljica Vlatka Vorkapić. S Juditom sam razgovarala o tome zašto su se upustile u vlastitu produkciju, kakve uloge danas želi igrati i što se dogodilo kad je na godinu dana prestala prihvaćati nove projekte.

Judita Franković Brdar sjajna je glumica. U svim ulogama u kojima sam je gledala bila je ista i različita. Kad kažem ista, mislim na to da mi uvijek djeluje profinjeno i promišljeno. Kad kažem različita, mislim na to da je svaki put posve uvjerljiva kao netko drugi. Ne znam kako je oboje moguće, ali jest. Rekla bih i da dobro upravlja svojom javnom pojavom, premda joj se možda ne bi svidjela riječ „upravlja“. Pritom mislim na to da je prisutna u medijima, no ne pretjerano. Da je lijepa, no ne igra na tu kartu. Da voli modu i da je u tome hrabra, no sve je to sporedno jer je ipak prije svega sjajna glumica.

Povod za razgovor bio je „Viking slabog zdravlja“. Vlatka Vorkapić je napisala tekst i režirala predstavu, koja je nastala u suradnji s Teatrom EXIT i premijerno je izvedena 1. prosinca 2025. u zagrebačkom Studiju EXIT. Judita igra poreznu referenticu Ljerku Špalj, koja se obraća Jasenku Bukvi u nadi da će joj, zavirujući u njezine prošle živote, pomoći s ovim sadašnjim. Jasenka igra Petar Atanasoski. Intimna predstava za dvoje glumaca u kojoj me Judita iznenadila. Nisam od nje očekivala takvu ulogu, iako ni sama ne znam zašto. Bila je sjajna, sasvim nova, a istovremeno nepogrešivo Judita Franković.

Zamolila sam je za razgovor i iz sebičnih razloga. Djelovala mi je kao netko s kim bi bilo ugodno popiti čaj. I baš je tako. Kad je upoznate, poželite s njom češće piti čaj. Judita je zaljubljena u glumu, nepretenciozna, zanimljiva i vrlo ugodna sugovornica. Cijelo sam je vrijeme pokušavala uvjeriti da je hrabro biti slobodna umjetnica. Objasnila mi je zašto to vidi drukčije. I preporučila dvije knjige koje ću svakako pročitati. 

„Viking slabog zdravlja“ prva je predstava koju ste s Vlatkom Vorkapić napravili u vlastitoj produkciji. Kako ste vas dvije došle na ideju da radite nešto svoje?

Vlatka mi nikada neće dati da ponavljam ono što sam već igrala. Uvijek mi napiše nešto novo. Volimo istraživati i izazivati jedna drugu. O vlastitoj organizaciji govorile smo barem pet godina, ali mene je kočila odgovornost. U nezavisnom kazalištu ionako svi radimo sve, ali kad si i producent, za sve si odgovoran. Onda smo zaključile da neće propasti svijet ako predstava ne uspije. Htjele smo raditi svoje stvari pod svojim uvjetima.

Ideju i skicu za „Vikinga“ imale smo još 2010., možda i ranije. Krenule smo s malo novca. U početku smo uz dvije stolice imale stol, telefone i ljestve. Onda smo tijekom rada počele micati stvari. Trebaju li nam uopće ljestve? A stol? Napravile smo nešto maštovito upravo zato što smo radile s onim što smo imale.

A kako ste vi i Vlatka uopće počele raditi zajedno?

Vlatka i ja poznajemo se dvadesetak godina. Upoznale smo se na seriji „Kad zvoni?“. Nas nekoliko iz glumačkog studija Teatra EXIT pozvali su na audiciju. Prošla sam, mislim, šest krugova. Imala sam plavocrnu kosu, što se nikako nije uklapalo u Vlatkinu zamisao. Srećom, majstorica maske Slavica Šnur rekla je nešto poput „Dobra je glumica, napravit ćemo nešto od nje.“ Tako sam prvi put postala crvenokosa. Na set sam znala doći s replikama koje sam sama dopisala. Da sam išta znala o tome kako se radi na setu, ne bih se usudila. Vlatki je to bilo užasno simpatično. Za ulogu u njezinu filmu „Sveta obitelj“ dobila sam Zlatnu arenu 2024.

Kad se vratimo na „Vikinga“, jeste li zadovoljne time kako je predstava zaživjela?

Jako smo sretne. Od premijere 1. prosinca 2025. do kraja 2026. trebale bismo imati 28 izvedbi. Za nezavisnu predstavu to je stvarno lijep broj. Promocijom smo se počele baviti tek nakon premijere, pa se u početku za predstavu pročulo uglavnom usmenom preporukom.

Jeste li ikada poželjeli sami napisati dramu?

Pisanje mi je muka. Mislim da imam ideje, ali mi nedostaje most do njihove realizacije. Vlatka voli pisati, a zajedno volimo smišljati. Ja mogu nabacivati stvari, ona ih uobliči pa ih zajedno dalje razvijamo. Ne vjerujem da bih sama sjela i napisala dramu, ali nas dvije se dobro nadopunjujemo.

Meni se čini da treba dosta hrabrosti da biste radili kao slobodna umjetnica.

Za mene je to jedini mogući način. Nikada se nisam vidjela u ansamblu. Sloboda je, naravno, relativna, ali ne mogu zamisliti da dođem u kazalište i na rasporedu vidim svoje ime, a da me nitko nije pitao želim li raditi taj projekt. Ovako me netko nazove, ponudi mi ulogu, a ja mogu razmisliti želim li je prihvatiti. Na početku karijere u jednom su mi kazalištu ponudili ulazak u ansambl uz paušal. Pristala sam na godinu dana i napravila još predstavu ili dvije. Već mi je tada bilo jasno da to nije za mene.

Čini li vam se da mladi glumci danas drukčije ulaze u taj posao?

Mi smo bili strašno zaneseni. Htjeli smo raditi, učiti, graditi nešto, čak i ako nas nitko ne može platiti. Danas mladi prvo pitaju gdje je ugovor. I to je odlično, trebaju se izboriti za sebe. Voljela bih ponekad vidjeti jednaku strast prema poslu kakvu imaju prema ugovoru. Možda se oni distancom štite od svijeta oko sebe, kao što smo se mi štitili vlastitim entuzijazmom.

A je li bilo trenutaka kad vam je bilo dosta glume i kad ste pomislili da biste mogli raditi nešto sasvim drugo?

Ako jednom odigrate majku u dječjem filmu, lako vam ponovno ponude istu vrstu uloge. A meni se nikad nije dalo stalno raditi isto. I nakon dvadeset godina karijere znali su mi ponuditi nešto što mi uopće nije zanimljivo. Ponekad mi se činilo da je oko mene neka neinspirativna, ziheraška kaljuža. Nedostajao mi je novi izazov. U najcrnjim fazama govorila sam mužu da ću otići raditi u McDonald’s i samo slagati krumpiriće, da barem ne moram ništa stvarati. Radije bih se odmorila ili radila nešto drugo nego pristala na glumačke kompromise koji mi nisu prihvatljivi.

Je li vam danas lakše odbiti ulogu?

Da ste me to pitali prije dvije godine, možda bih rekla da je teže. Sada sam u dobroj fazi pa mi je lakše. Zapravo, oduvijek sam odbijala projekte koji me nisu inspirirali. Nisam mislila da nešto moram prihvatiti samo zato što će mi možda otvoriti neka druga vrata. Ako me ne zanima, vjerojatno neću ni napraviti dobar posao. Danas sam još svjesnija koliko mi je vrijeme dragocjeno. Želim u projekt donijeti nešto svoje. Ako nemam osjećaj da mogu pridonijeti, za mene je to samo još jedna predstava. A nijedan projekt ne zaslužuje suradnika kojem je to samo još jedna predstava. Meni je to jednostavna matematika, iako mi matematika u školi nikad nije išla. To jest privilegij, ali svatko mora pronaći vlastiti način.

Jednom ste na godinu dana prestali prihvaćati nove projekte.

Nakupilo mi se jako mnogo posla. Sve su to bili krasni projekti, ali bilo ih je previše. Inače vrlo lako učim tekst. Na snimanju dječjeg filma „Glavonja“ stala sam pred kameru i odjednom nisam mogla izgovoriti repliku. Na setu ti se čini da tisuću ljudi čeka samo tebe. Trebam odigrati scenu, a teksta nema. Kao da mi je mozak rekao da više nema mjesta. Snašla sam se, prošla tekst s kolegom i scena je dobro ispala. Možda izvana to nije djelovalo tako dramatično, ali meni jest. 

Tada sam odlučila stati. Odbila sam i neke veće ponude i godinu dana nisam prihvaćala nove projekte. Igrala sam samo predstave koje su već bile na repertoaru. I ništa se strašno nije dogodilo. Karijera mi nije propala. Mislim da se ljudi jako boje uzeti takvu pauzu, kao da će ih svi odmah zaboraviti. Ali ako je sami ne uzmemo, nitko nam je neće dati.

Studirali ste komparativnu književnost i kroatistiku. Je li bilo hrabro odlučiti glumiti bez Akademije?

Jako sam htjela biti glumica, ali sam nekako intuitivno odlučila da Akademija nije moj put. Danas, kad se toga sjetim, mislim da sam bila potpuno luda. Tada mi se to činilo jednostavnim. Ako neću na Akademiju, pronaći ću drugi način. Bila sam više naivna nego hrabra. A naivnost je ponekad dobra stvar. Bez nje možda ništa ne bismo pokretali. Upisala sam glumački studio u EXITu.

A kako su izgledali ti prvi dani u EXITu?

Odrasla sam u EXITu. Znala sam predstave napamet i maštala da ću ondje raditi. Na prvom velikom snimanju čak sam sama slagala rekvizite, dok mi rekviziteri nisu rekli da je to njihov posao i da ne moram sve raditi sama.

U koja kazališta najradije odlazite kao gledateljica?

Volim otići u Kunst. Mislim da su se i oni bacili na glavu i napravili nešto svoje. Sjajno rade. Volim pogledati predstave u Studiju EXIT, a jako volim i Teatar &TD. Ondje sam i sama igrala u nekim jako dragim predstavama. Ja sam uglavnom po nezavisnoj sceni. Valjda svatko ide svome.

Jeste li dobro odabrali kad ste se odlučili za glumu?

Jesam. Ne znam što bih drugo radila. Za glumu mi ništa nikada nije bilo teško. A inače volim rano ići spavati, pa su mi večernje predstave gotovo protiv prirode. Iz izlazaka sam uvijek prva odlazila kući. Vožnje na gostovanja znale su mi biti grozne. Ali zbog glume sam se prilagodila svemu tome, išla na radionice i kad sam bila bolesna. Osim toga, uvijek me zanimalo mnogo različitih stvari. Gluma mi je dala mogućnost da proživim mnogo tuđih života, da nakratko budem različiti ljudi.

Što vam, osim kazališta, čini dobar dan?

Najviše volim ujutro popiti kavu i onda pola sata čitati. Sve mi je lakše raditi ujutro. Zimi sam oko četiri poslijepodne već gotova, iako znam da me možda čeka još posla.

Što trenutačno čitate? Imate li neku preporuku?

Volim čitati svašta, uključujući i književnost za mlade. Upravo sam počela čitati „Igre gladi“, koje još nisam bila pročitala. Od knjiga koje bih preporučila posebno mi je draga „Mladenka kostonoga“ Želimira Periša. Mislim da je on pravo čudo u hrvatskoj književnosti. Nevjerojatno je duhovit, poigrava se jezikom i književnom formom, a odlično piše ženske likove. Vrlo je aktualan i feministički, u najboljem smislu te riječi. Preporučila bih i „Coprnice“ Agnieszke Szpile. Tematski se nadovezuju na „Mladenku kostonogu“. Opet su tu vještice, a priča itekako ima veze s današnjim vremenom. I vrlo je duhovita. Najviše me frustrira što znam da nikad neću stići pročitati sve knjige koje bih htjela.

Spomenuli ste da Periš odlično piše ženske likove. A kako je s tim u kazalištu? Ima li danas više mjesta za ženske priče?

Da, ima autorica koje pričaju nove priče i to me jako zanima, i kao gledateljicu i kao glumicu. Želim gledati i igrati nešto što nudi novu perspektivu. Dobrih ideja ima. Zapne kad ih treba financirati. Tada se odjednom govori da nešto nije dovoljno sigurno, da nije za široku publiku. Ali ne mora svaka tema biti za masu. Netko mora imati hrabrosti producirati i priču koja možda neće odmah imati veliku publiku.

Što sada pripremate i gdje ćemo vas još moći gledati?

U organizaciji Vedri i oblači pripremamo novu predstavu. Bit će to mali korak dalje jer će u njoj igrati troje glumaca. Želimo rasti, ali polako. Bavimo se grčkom mitologijom, koju ćemo obraditi na suvremen način. 

Do kraja godine čeka me i „Snažnije polovice“, nastavak predstave „Važnije polovice“. U prvoj smo predstavi pratile dvije prijateljice, milenijalke, koje su se srijedom nalazile na kavi i pričale o svojim životima. Ti su likovi zaživjeli i činilo nam se da imaju još što reći. U nastavku su nekoliko godina starije, život ih je odveo različitim putovima, a tu su vjenčanja, dječji rođendani i sve što dolazi s tim razdobljem života. 

Tu je i „Hirošima, ljubavi moja“, koju smo već igrali u Sisku i Puli, a u Zagrebu nas čeka u prosincu. Sretna sam što su to tako različiti projekti. Zanimaju me poetičko kazalište, fizički teatar, komedija, drama i klasici. Ne mislim da sve predstave moraju odgovarati istoj publici. Upravo me mogućnost da igram različite stvari stalno vraća glumi.

Fotografirala Sara Pukanić