Kao dijete sam znala ležati na travi i gledati oblake. Jednostavno sam uživala u tim trenucima. Tada nisam imala nikakvih obaveza, znam, a danas sam velika i odgovorna i imam puno obaveza. I živim u kulturi u kojoj je dokoličarenje slabo popularizirano. Besposličariti, sanjariti, lješkariti – za ljude odrasle dobi, koji imaju svoje poslovne, roditeljske i druge obaveze, takvi pojmovi djeluju kao grijeh. U najmanju ruku, to je nešto neozbiljno. Zamislite, sjedim kao bik na gmajni. Kradem Bogu dane. Nemam pametnija posla. To su etikete za one s ruba društva, neke tamo prosjake, one tamo ljenčine i sve ljude koje je društvo oduvijek smatralo neprihvatljivima. „Ona je jako vrijedna žena. Da znaš ti kako ona kosi travu!“ Koliko radimo, toliko vrijedimo.
Zbog kulture zarađivanja i rada, takvi su termini u direktnoj opreci s dominantnim vrijednostima. Ali onda negdje u radnom zanosu izgubimo sebe i rješenje tražimo svugdje samo ne u neradu. Te pojmove treba obraniti i smjestiti ih u novi kontekst, tako da postanu jedna vrsta obrane od svih nuspojava koje suvremeni život donosi.
I tako, da se vratim na moje djetinjstvo; bili su ljetni praznici, a ja sam ležala na travi nogometnoga igrališta i gledala u oblake. To mi je bila jedna od dražih aktivnosti. Promatrala bih boje, oblike, tražila različite figure u oblacima, gledala kako putuju nebom i naprosto se gubila u tim trenucima, u sanjarenju. I doslovno sam bila prizemljena.
To je nešto što mi se nedavno vratilo u život – čini se spontano, ali izgleda da je došlo kao potreba. Naime, nedavno sam ponovno počela promatrati zalazak sunca. I opet sam bila fascinirana svim tim bojama, ponekad i vatrometom boja, nijansama i načinom na koji nebo ponekad prolijeva ljubičaste i narančaste mrlje. Uživam u atmosferi sumraka, kada ništa zapravo nije strašno, nego je upravo lijepo. Danas, u 21. stoljeću, ja znam da sunce ne umire, i da sumrak nije vrijeme kada se pojavljuju vještice i vukodlaci, jer će sutra sunce ponovno izaći. Znam da se Zemlja rotira i da Sunce ne nestaje, nego jednostavno dolazi trenutak kada ga više ne vidimo.
Svjesno sam odlučila da ću redovno promatrati zalazak sunca. I za mene je to počelo dobivati novu dimenziju. Život se pomalo vratio na osnove i počela sam osjećati istu onu atmosferu koju sam osjećala kao dijete. Kako sam to počela raditi, usput sam na zalaske skretala pažnju i svojoj djeci. Oni su sami počeli svake večeri primjećivati lijep zalazak sunca. Sada povremeno pogledaju kroz prozor i dive se glasno bojama neba.
„Mama, vidi, Barbie nebo!“ kaže mi kći kad je obojeno ružičastim i lila tonovima.
Stvar je u tome što se u tim trenucima počne javljati osjećaj nečeg iskonskog i davno zaboravljenog, koji bih ja nazvala lakoćom. Stvarno, lakoćom postojanja. Ponekad se taj osjećaj javi i u jesen, kada počinje škola, pogotovo kad pada lišće. Vrati me u ono vrijeme kada sam bila dijete i išla u školu. I ti mirisi mokrog lišća odmah me asociraju na knjige, na bilježnice. Poželim kupiti jednu, a onda ju doista i kupim. Nabavila sam si vodene bojice, ljepilo u stiku, notese i tisuću flomastera.
Taj osjećaj lakoće ponekad se pojavi i kada osjetim neki miris koji me veže za nešto iz djetinjstva. Javi se i kada je određena temperatura zraka ili vrsta vjetra koju povezujem s nekim periodima života kada sam bila mala i kada se vjerojatno događalo nešto lijepo. Događaj sam zaboravila, asocijacija je ostala.
Priroda je, u stvari, besplatna. Nebo, zrak, mirisi, vrijeme, lišće, priroda koja nas prati i godišnja doba u kojima se nalazimo cijelo su vrijeme tu, prisutni. I besplatni.
A izgovor koji čujem od ljudi oko sebe jest da nemaju vremena za bivanje u trenutku. Da nas život jednostavno toliko pritišće da nemamo vremena uživati u takvim lijepim besplatnim stvarima i baviti se njima.
Nije li to možda laž? Velika samoobmana. Ne bih rekla da nemamo vremena. Možda je bliže istini to da se ne sjetimo, ili da nam se tako nešto banalno ne čini vrijednim. No, valja probati jer to je vrlo mali komad vremena, a može utjecati na cijelu večer, a večer može utjecati na sljedeći dan, a dani dugoročno mogu utjecati i na naš pogled na život kada njegujemo takve male pozitivne aktivnosti.
Ako već u jednom danu imam vremena svađati se po društvenim mrežama, onda sigurno u pauzi od tih aktivnosti mogu izdvojiti barem jednu minutu i, primjerice, gledati u drvo kroz prozor. A zamislite koliko oblaka mogu nabrojiti ako uopće izbacim komentiranje svega što čujem.
Vi odlučite kako ćete, a ja gledam kišu, svjetla grada i drveće u daljini. Ti me prizori podsjećaju na to tko smo zapravo i što je život. Malo se tada vratim običnoj sebi i to nitko ne može platiti. Tako da to besposličarenje ipak vrijedi nešto.