Sutra moj sin puni 8 godina. Google Photos u mom telefonu već me danima bombardira uspomenama “on this day”, koje su sve ispunjene proslavama, tortama, balonima i poklonima. Često se nasmijem i gledam u te slike razmišljajući hoće li netko u dalekoj budućnosti nekad gledati te fotke (npr. moja praunučad) i misliti kako je sve bilo “smooth sailing“. A to ne može biti dalje od istine.
Istina je da svoj život dijelim na prije i poslije. Slike koje su nastale prije prikazuju jednu drugu mene, toliko bezbrižnu, neopterećenu brigama koje nijedan roditelj ne bi morao prolaziti. Slike poslije započele su jednom fotografijom koju nikada nisam pokazala nikome niti je imam snage sada staviti u ovaj tekst. Fotografija mene pokraj praznog krevetića. Nastala je dva dana nakon poroda kada sam svjesno odlučila zabilježiti taj trenutak jer sam znala da moj život više nikada neće biti isti. Dijagnoza mog sina iz temelja je promijenila i moj, ali i zivot svih oko nas.
Vrlo brzo nakon te slike vidjet ćete slike na kojima se smiješim. Veselo lupam selfie sa svojom trogodišnjom kćeri i namještam se ispred bora s cijelom obitelji. Ali to više nije onaj osmijeh od prije. Pitam se, vide li to svi, taj veo tuge koji kao najfinija prozirna čipka pokriva moje lice na baš svakoj fotografiji u dobu “poslije”?
I prvo je taj veo bio tuga. Duboka, neopisiva, tuga od koje se ne možete uopće pomaknuti. Vrijeme je prolazilo, pa je tuga mijenjala oblik – jedno vrijeme to je bilo sažaljenje, a s vremenom je prešlo u stalnu, tihu brigu. Danas mogu reći da naš život manje-više imamo pod kontrolom i da je Luka super, usprkos svojim okolnostima. Ali ja još uvijek imam veo.
Imam veo koji drugi roditelji ne moraju nositi.
Imam paralizirajući strah od nestanka energenata na dulji period, jer naš život ovisi o aparatima i rutini. Imam iskustvo koje me naučilo da sasvim običan dan u sekundi može postati Dan hitne operacije, Dan neizvjesnosti i Dan borbe za život. Veo koji nosim učinio me puno ozbiljnijom. U sekundi ću se od vrlo simpatične mame pretvoriti u opasnu zvijer ako vidim da netko od medicinskog osoblja koji radi s Lukom radi nešto krivo ili olako shvaća situaciju. Veo tada pada kao tamna baršunasta zavjesa i u tom trenutku ne postoji nitko i ništa drugo.
Taj veo navlačim i u brizi za drugu djecu. Dok spavaju, ja osluškujem disanje, u glavi računam otkucaje i mjerim ritam. Ne mogu si pomoći, to je postalo dio mene.
Ali s godinama sam primijetila još nešto. Taj veo me učinio majkom koja nevjerojatno cijeni svaki trenutak. Majkom koja se svjesno trudi svaku sekundu provedenu s djecom ispuniti smijehom, toplinom i zagrljajima, jer previše dobro znam koliko se sve može promijeniti u tren oka. Veo me naučio da svaki put radosno viknem “ma vidi tko je tu!” kad bilo koje od moje djece uđe u prostoriju, kao da ih nisam vidjela 300 godina.
Veo me u nekom smislu i oslobodio. Ponekad bih dala sve na svijetu da mogu isprobati kako je hodati bez njega samo jedan dan, da osjetim onaj lagani, bezbrižni povjetarac majčinstva kakvog imaju drugi. Ali kad već moram živjeti s njim, naučila sam da veo nekad stavljamo jer čini sve ljepšim. Kroz sitnu čipku moramo se jako fokusirati da bismo dobro vidjeli svijet oko sebe i ne možemo bezbrižno hodati. Možda tada vidimo stvari koje drugima nisu na prvu vidljive. I zato ću svoj veo ponosno nositi zauvijek.