Dvadeset i prvo stoljeće započelo je usponom civilizacijskih država – najprije Kine, potom Rusije, a sada i SAD-a. Sve tri odbacuju međunarodni poredak nastao nakon Drugog svjetskog rata, i u okolnostima koje oblikuju po svojim pravilima mi ostali moramo se snaći kako znamo i umijemo. Zajednička politika tih sila prema Europskoj uniji stara je, provjerena i učinkovita: podijeli pa vladaj. Prijeti nam afrikanizacija, ali ne onakva kakvu mnogi pojednostavljeno zamišljaju. Nećemo postati tamnoputi, nego izvor dobara. Africi su oduzimali ponajprije prirodna bogatstva, a povremeno – uz ropstvo – i ljude; Europi će uzimati prije svega ljude – talente, kreativnost, znanje. Znamo li se obraniti?
Nova Strategija nacionalne sigurnosti SAD-a – SAD su više od države
Sjedinjene Američke Države su od samih početaka u osamnaestom stoljeću iznimna država, uvjerena u svoje povijesno poslanje. Nastale su u revoluciji koja se shvaćala kao početak nove političke ere – najprije oslobođenja pojedinca, zatim naroda i nacija. Na toj osnovi SAD su desetljećima, često i vojnom silom, „širile demokraciju“ po svijetu, sve dok im nije ponestalo daha. U studenom 2025. objavile su novu Strategiju nacionalne sigurnosti SAD-a, u kojoj američki predsjednik Donald Trump zadržava ideju američke iznimnosti, ali iz nje briše moralni univerzalizam i na njegovo mjesto postavlja sveti egoizam: Amerika na prvom mjestu!
Prva važna novost u dokumentu jest „Trumpov dodatak“ Monroeovoj doktrini (doslovno tako piše) iz devetnaestog stoljeća. Po njemu se države američkog kontinenta (sjevernog, srednjeg i južnog) ponovno tretiraju kao privatno dvorište SAD-a. Takvo razumijevanje objašnjava i Trumpovo nagovještavanje da bi Kanada mogla postati pedeset i prva američka savezna država.
Druga ključna točka strategije odnosi se na Europsku uniju. Ona nije saveznik, nego tamnica suverenih europskih država, koje navodno gube „civilizacijsku samosvijest“ i „zapadni identitet“. Još je znakovitiji zapis: „U dugoročnom razdoblju više je nego vjerojatno da će najkasnije za nekoliko desetljeća neke članice NATO-a postati većinski ne-europske.“ Takvo predviđanje očito je rasističko, religionističko i islamofobno – u stilu izjava koje je Trump već više puta uputio Londonu pod gradonačelnikom Sadiqom Khanom, među ostalim i lažnom tvrdnjom da u dijelovima grada navodno vrijedi šerijatsko pravo, što je britanska vlada više puta javno i nedvosmisleno odbacila kao neistinu.
Od nacionalnih do civilizacijskih država
Britanski profesor međunarodnih odnosa Christopher Coker s London School of Economics and Political Science (LSE) još je krajem prošlog stoljeća upozorio da velike sile više ne razmišljaju kao nacionalne države, nego kao nositeljice civilizacijskih projekata. Predvidio je da će dvadeset i prvo stoljeće biti stoljeće civilizacijskih država.
Početkom ovog stoljeća pojam je preuzeo kineski profesor Zhang Weiwei sa šangajskog sveučilišta Fudan i Kinu predstavio kao nositeljicu pet tisuća godina neprekinute civilizacije., s vlastitom političkom tradicijom i vlastitim poimanjem društvenog poretka. Kina je komunistička država, ali stoji na dvotisućljetnim konfucijanskim temeljima – zato za nju pojmovi ljudskih prava i demokracije znače nešto drugo nego nama.
Desetak godina kasnije ruski predsjednik Vladimir Putin počeo je razrađivati ideju Rusije kao civilizacije. Za njega su znanost, genetika i tehnološki napredak načini očuvanja ruske „civilizacijske identiteta“. Rusija je, po njegovu mišljenju, jedinstvena civilizacija s vlastitim povijesnim poslanjem. Zapadu Putin predbacuje moralnu dekadenciju. Bivši agent KGB-a, tajne službe nekadašnjeg Saveza sovjetskih socijalističkih republika, tvrdi da Europa poriče svoje kršćanske korijene, da je religijsku etiku zamijenila „liberalnim relativizmom“. Još prije Trumpa proglašavao je Europu civilizacijski slabom, demografski u padu i biološki (sic!) neodrživom, a svoj pad navodno kompenzira masovnim migracijama koje bi trebale „promijeniti identitet europskih naroda“. Upravo te ideje, kako vidimo u novoj Strategiji nacionalne sigurnosti, sada je usvojila i Amerika.
Pod udarom jačih: model snažnih medijskih učinaka
Najveći problem Europe jest tehnološko zaostajanje za razvijenijim Kinom i SAD-om, dok se Rusija naprosto šlepa za oboma. Zato mnogi vjeruju da će nas njihova umjetna inteligencija „pojesti“, da dezinformacijski alati postaju nalik navođenim projektilima koji nam navodno lete ravno u glavu. No takve predodžbe nisu nove. Slično se razmišljalo već prije stotinu godina, kada su tisak i radio prvi put progovorili masama za koje se tada smatralo da ne znaju misliti i reagiraju samo na najniže strasti. Iz toga je nastala prva teorija masovnog komuniciranja, koju su čas zvali „hipodermička igla“, čas „magični metak“. Razlika je bila samo metaforička: jednom ti propagandist laž ubrizga pod kožu, drugi put te njome pogodi u glavu. U oba slučaja cilj bi navodno pao bez otpora. Ubrzo se pokazalo da je takvo gledište previše pojednostavljeno. Mediji ne djeluju proporcionalno i jednosmjerno. Godine 1947. Hyman i Sheatsley objavili su u utjecajnom časopisu Public Opinion Quarterly klasični članak „Neki razlozi zašto informacijske kampanje propadaju“, koji je pokazao da publika nije pasivna i da većina propagande jednostavno ne postiže svoj cilj.
Posebno se vrijedi prisjetiti kako smo pri dolasku interneta gotovo svi vjerovali da će nas osloboditi. Još prije desetak godina Eric Schmidt, tadašnji izvršni predsjednik Googlea, objašnjavao je da internet donosi veću transparentnost i da će ograničiti manipulacije. Tada je Google još nosio svoj znameniti slogan „Do no evil“ (Ne čini zlo). Kad je nastao Alphabet, nova matica-skbnica taj je slogan još neko vrijeme držala u svom kodeksu, ali ga je najprije premjestila s početka na kraj – a potom potpuno uklonila. Danas isti moguli internetskih platformi grme da se njihovim alatima, osobito društvenim mrežama, može lako utjecati na ljude. Zašto govore nešto tako očito štetno za sebe? Zato što im se isplati. Ako su oglašivači uvjereni da digitalnim alatima mogu djelovati kao hipodermičkom iglom ili magičnim metkom, bit će spremni dobro platiti. I plaćaju. Iako istraživanja dosljedno pokazuju da su ti učinci minimalni.
A što preostaje manjima: model slabih medijskih učinaka
Od sredine prošlog stoljeća znamo da ljudi nisu pasivni primatelji poruka, da rijetko mijenjaju stavove i da međuljudski odnosi te ono što razmjenjujemo uživo imaju veći utjecaj od samih medija. Medijski učinci su u pravilu posredni i snažno ovise o kontekstu. Mediji, pa i digitalni, mogu utjecati na to o čemu razgovaramo i u kakvim okvirima razmišljamo, ali ne mogu jednostavno ubrizgati novo uvjerenje u našu glavu. Zato je Mendelson 1983. godine u istom časopisu Public Opinion Quarterly objavio članak pod naslovom „Neki razlozi zašto informacijske kampanje mogu uspjeti“ – kao dopunu klasičnom uvidu da često i ne uspijevaju.
Pojedinačna dezinformacija iznenađujuće je neučinkovita: većina ljudi nije laka meta jedne jedine lažne vijesti, učinak pogrešne informacije je malen i kratkotrajan, a ispravci djeluju bolje nego što smo još prije deset godina pretpostavljali. Ali masovne, koordinirane kampanje mogu postati učinkovite ako se dezinformacije pojavljuju neprekidno, višekanalno, u različitim oblicima i u skladu s našim predrasudama. U takvim okolnostima učinak postaje strukturno snažan. Najveći učinak nije uvjeravanje pojedinaca, nego pomicanje informacijskog ekosustava. Dezinformacije su učinkovite ne zato što bi uvjerile sve, nego zato što mijenjaju ono o čemu razgovaramo (agenda-setting), kako razmišljamo (framing) i stvaraju osjećaj da istinu nije moguće spoznati (epistemološki kaos). To je slično kao zagađenje zraka: pojedinačno ispuštanje ne ubije nikoga, milijuni ispuštanja mijenjaju atmosferu.
Budimo zahvalni: drugi nam pokazuju tko smo
Iz povijesti propagande znamo da ništa ne povezuje zajednicu bolje od vanjskog neprijatelja. Zato je simultani napad na Europsku uniju i prilika da se ponovno osvijestimo tko nismo: nismo Kinezi, nismo Rusi i nismo Sjevernoamerikanci. Postaje očito da ćemo morati prihvatiti misao da nastupa vrijeme i europske civilizacije. Čini se da se ona već institucionalizira, premda nisam siguran da smo u tome uvijek već prisutni: Europska unija uz gospodarsku, europsku i schengensku uniju postupno dobiva i kapitalsku i vojnu uniju (kroz mehanizam SAFE), a nove predviđene forme priključivanja pokazuju da se jezgrena Europa oblikuje na sjecištu preklapajućih skupova članica različitih unija – i da nisu sve države članice u svima.
Predviđati je nezahvalno, osobito budućnost. No što god se bude događalo, moramo biti u EU i to u samoj jezgri, ne na rubu. Svaki regionalizam ili suverenizam mogu biti samo rezervni scenariji za slučaj da sve pođe po zlu. A u tom slučaju bojim se da će upravo one države na koje računa nova Strategija nacionalne sigurnosti SAD-a – srednja, istočna i južna Europa – postati prazni skupovi.