Sigurnostizam ili tko odgovara za izgubljenu budućnost
Ako nešto učinite i pođe po zlu, morat ćete objašnjavati svoje odluke. Ako postignete da se ništa ne dogodi, imat ćete znatno manje problema. Za promašeno ulaganje postoje odgovorni. Za ulaganje do kojeg zbog godina odgađanja odluka uopće nije došlo, u pravilu ne postoje. Za pogrešku pri izdavanju dozvole netko može odgovarati. Za budućnost koja je tijekom čekanja na dozvolu otišla drugdje, gotovo nitko.
To je temeljna asimetrija suvremenog društva i jedna od ključnih slabosti europskog i slovenskog razvojnog modela. Organizirali smo odgovornost za posljedice djelovanja, a znatno manje za posljedice nedjelovanja. Zato za pojedinca najsigurnije može biti upravo ono što je za društvo dugoročno najskuplje: zatražiti još jednu dopunu, naručiti još jednu studiju, pričekati još jedno usuglašavanje.
Oprez je vrlina. No kada postane sustav u kojem je svaki postupak sumnjiv, a svaka odgoda opravdiva, pretvara se u sigurnostizam. U uvjerenje da je budućnost moguće osigurati ponajprije sprečavanjem svega što bi je moglo promijeniti.
Račun za ono čega nema
Šteta zbog pogrešne odluke je vidljiva. Ima mjesto, datum, iznos i potpis. Šteta zbog neodlučivanja je raspršena. Snosi je mlada obitelj koja ne može doći do stana. Istraživač koji svoju zamisao ostvari drugdje. Poduzeće koje ne naraste. Zaposlenik koji nikada ne dobije bolje plaćeno radno mjesto.
Nitko ne reže vrpcu ispred tvornice koju nismo izgradili. Nitko ne otvara laboratorij koji nije nastao. Za izgubljene prilike nema svečanosti, često ni javnog spora. Budući da se nisu ostvarile, odnosimo se prema njima kao da ih nismo izgubili.
Naravno, nije svaki odbijeni projekt propuštena prilika. Neki su loši. Upravo zato trebamo procjenu koja uzima u obzir i posljedice odbijanja i odgađanja. Ako procjenjujemo samo opasnosti promjene, očuvanje postojećeg stanja uvijek dobiva nezasluženu prednost.
Naime, ni sadašnjost nije bez rizika. I skupa energija, dotrajala infrastruktura, nedostupni stanovi, tehnološko zaostajanje i odlazak sposobnih ljudi imaju posljedice. Samo što je odgovornost za njih toliko raspršena da je na kraju nitko ne preuzima.
Europa bi sačuvala rezultate, a ograničila procese
Europski razvojni problem ujedno je i proturječje između onoga u čemu želimo uživati i onoga što smo spremni omogućiti. Želimo visoke plaće, kvalitetne javne usluge, socijalnu sigurnost, čist okoliš i stratešku samostalnost. Sve to zahtijeva produktivno gospodarstvo, znanje, ulaganja i sposobnost mijenjanja.
No promjene donose poremećaje. Novo poduzeće ugrožava etabliranog ponuđača. Nova tehnologija mijenja rad. Nova infrastruktura zadire u prostor. Nova organizacija javne službe preraspodjeljuje nadležnosti. Razvoj gotovo nikada ne dolazi tako da svi zadrže sve što imaju, a da nitko ne preuzme nikakav rizik. Očekivanje razvoja bez promjena nije razvojni model. To je popis želja koje su međusobno proturječne.
Europa ima dobre razloge za zaštitu radnika, potrošača, okoliša i privatnosti. To su civilizacijska dostignuća. No njihova budućnost nije osigurana očuvanjem sustava koji sve teže ispunjavaju svoja obećanja. Trebat ćemo nove načine osiguravanja blagostanja i sigurnosti, a za njih i materijalne temelje. Sve preciznije uređivanje raspodjele stvorenoga neće biti dovoljno. Netko mora stvarati i novo.
Slovensko pravo veta
U Sloveniji to proturječje dolazi posebno oštro do izražaja. Mala smo država, što bi nam moglo omogućiti brzo usuglašavanje, dostupnost donositelja odluka i kratak put od zamisli do provedbe. No blizina može postati i mreža međusobnih blokada. Svatko čuva svoj dio nadležnosti. Svatko može objasniti zašto nešto još nije moguće. Na kraju imamo niz razumljivih pojedinačnih zadrški i nerazuman zajednički rezultat.
Načelno smo za stanove, dok nam ne zaklone pogled. Za energetsku samostalnost, dok nigdje ništa ne treba izgraditi. Za poduzetništvo, dok poduzetnik ne zaradi toliko da postane sumnjiv. Za reforme, dok ne promijene naš položaj.
Sadašnji interesi imaju svoje organizacije i predstavnike. Oni koji će imati koristi od budućeg razvoja često ih još nemaju. Poduzeće koje tek treba nastati ne može nikoga poslati na pregovore. Zato je zadaća politike zastupati i mogućnosti koje još nemaju svoj glas. Ako samo usklađuje organizirane interese sadašnjosti, budućnost će u pravilu izgubiti.
Pravo sudjelovanja u odlučivanju ključno je. No sudjelovanje ne može značiti jamstvo da se ništa neće dogoditi dok svi ne budu zadovoljni. Demokratsko odlučivanje uključuje i dužnost donošenja odluke, njezina obrazlaganja i preuzimanja odgovornosti za nju. Od pokretača projekata tražimo da obrazlože svoje odluke. Zašto od onih koji ih odugovlače ne tražimo da obrazlože i odgađanje?
Nitko ne odgovara za cjelinu
Problem bi bilo previše jednostavno pripisati službenicima. Njihov je oprez često razuman odgovor na sustav koji pogrešku kažnjava znatno pouzdanije nego odugovlačenje. Ako donošenjem odluke riskirate postupak protiv sebe, a dodatnim usuglašavanjem uglavnom još jedan sastanak, izbor nije osobito težak. Pozivi na hrabrost zato neće biti dovoljni. Moramo promijeniti odnos između nadležnosti i odgovornosti.
Tko može zaustaviti postupak, trebao bi jasno obrazložiti razloge. Tko traži dodatnu provjeru, trebao bi objasniti koju će važnu neizvjesnost ona otkloniti. Svaka faza odlučivanja trebala bi imati rok, a cijeli postupak nekoga tko odgovara i za njegovo trajanje i ishod.
Odgovornost za neodlučivanje ne znači da svaki projekt mora biti odobren. Znači da i odbijanje mora biti podvrgnuto sadržajnoj procjeni te da beskonačno čekanje ne smije zamijeniti odluku. Pritom moramo razlikovati nemar, zlouporabu i razumnu odluku koja se pokazala pogrešnom. Ako svaki neuspjeh smatramo dokazom krivnje, dobit ćemo sustav u kojem će sposobni ljudi ponajprije paziti da njihova potpisa nigdje nema.
Najveći je rizik ne riskirati
U ekonomiji govorimo o oportunitetnim troškovima: vrijednosti najbolje mogućnosti koje se odričemo kada odaberemo drugu. Jednako bismo trebali razmišljati i o oprezu. Svaka odluka da nešto nećemo učiniti ujedno je i odluka da se odreknemo mogućih koristi. Ako zbog straha od nuklearne energije ne gradimo elektrane, preuzimamo druge energetske rizike. Ako zbog straha od novih lijekova predugo odgađamo njihovu primjenu, možemo izgubiti živote koje smo mogli spasiti. Ako zbog straha od umjetne inteligencije ograničavamo njezinu primjenu, možemo propustiti prilike za bolje liječenje, obrazovanje i produktivnost.
To ne znači da sve novosti moramo nekritički prihvatiti. No znači da moramo uspoređivati rizike djelovanja s rizicima nedjelovanja. Nulti rizik ne postoji. Postoje samo različite vrste rizika među kojima biramo.
Napredak zahtijeva promišljenu hrabrost
Hrabrost znači da razumijemo rizik, pokušavamo ga ograničiti i unatoč tome ga prihvaćamo kada je cilj dovoljno važan. Koristi od hrabrosti često sežu daleko izvan pojedinca koji se izlaže riziku. Netko mora prvi iskušati novi put kako bi njime poslije drugi mogli sigurnije hodati. U tom je smislu hrabrost javno dobro. Ako koristi ubiremo svi, a teret mogućeg neuspjeha u cijelosti prepuštamo pojedincu, hrabrosti će uvijek biti premalo.
Trebamo politiku koja neće obećavati život bez rizika, nego društvo sposobno živjeti s njima. Trebamo javnu upravu koja će, uz zakonitost, procjenjivati i smislenost i brzinu odlučivanja. Trebamo sveučilišta koja će nagrađivati izvornost, a ne samo ispravnost. I trebamo građane koji će razumjeti da sloboda uključuje i pravo na promišljeno preuzimanje rizika.
Prije svega moramo prestati vjerovati da je budućnost moguće osigurati od budućnosti. Društvo koje ne dopušta rizik možda može dugo čuvati ono što ima. No prije ili poslije izgubit će upravo ono što je željelo zaštititi. Dok god budemo odgovarali samo za ono što učinimo, a ne i za ono što spriječimo, ostat ćemo društvo organizirane neodgovornosti.