Zašto je menopauza još uvijek ne-tema
„Oprah je otkrila kako joj je u nekim trenucima toliko jako lupalo srce da je mislila da će umrijeti“. Nije jedina, ali većina onih koje to proživljavaju o tome neće javno progovoriti. O menopauzi je riječ. A menopauza je i dalje, kako se to kod nas danas kaže, ne-tema. O njoj se uglavnom ne, ili barem još uvijek puno premalo, govori. S obzirom da, nažalost, s Oprah dijelim iskustvo svakovečernjeg osjećaja da će mi srce iskočiti iz grudi i samouvjeravanja da nema potrebe juriti na hitnu jer ipak nemam infarkt i ne umirem, šokirana sam spoznajom u kojoj mjeri su žene neinformirane i nepripremljene za neminovan ulazak u menopauzu.
To se odnosi i na visokoobrazovane i inače izvrsno informirane žene poput mene i mojih prijateljica, kolegica i poznanica, pa čak i one koje su profesionalno vezane uz teme zdravlja. Također, nevjerojatno je koliko je teško doći do pravih savjeta i podrške koja će olakšati ponekad i višegodišnje muke koje će mnoge od nas proći. Ima, naravno, sretnica koje tu hormonalnu tranziciju gotovo i ne osjete. No, velik broj žena, ako ne i većina, se suoči s nizom ponekad nimalo bezazlenih stanja, simptoma i tegoba na koje nije spremna, o kojima nije informirana, koje otežavaju svakodnevno funkcioniranje i za koje ni od liječničke struke neće dobiti sveobuhvatnu potporu.
Ulaskom u perimenopauzu koja prethodi menopauzi i najčešće započinje negdje blizu 50-tih, ali ponekad i desetak godina ranije, počinju se javljati razni znakovi skorog kraja našeg reproduktivnog razdoblja. I s vremenom do menopauze u pravilu ta tranzicija postaje sve teža jer je sve više toga s čim se treba nositi. I ne nisu to samo valunzi, odnosno neugodni naleti vrućine ili razdražljivost. Iako već i oni znaju zagorčati i otežati život, lista je bitno duža: nesanica, noćna znojenja, zaboravljivost, depresija, problemi s kožom uključujući borbu s aknama i hiperosjetljivoću, bolovi u zglobovima, suhoća rodnice i bolni odnosi, debljanje, palpitacije – da nabrojim samo dio toga. Palpitacije su te u uvodu spomenute aritmije i jako lupanje srca. O svemu tome se godinama šutjelo i žene su se, ne znam kako, s time nosile u tišini. Kao i s mnogim drugim problemima.
S novim generacijama, nas ipak osvještenijih i emancipiranijih žena, situacija se počinje mijenjati, ali je to još uvijek apsolutno nedovoljno prisutna tema. Ne samo da su o njoj slabo educirane same žene, već i zdravstveni radnici. Pitanje menopauze prepušteno je uglavnom samo ginekolozima. Daleko od toga da se oni time ne bi trebali baviti. Dapače, oni su logična prva adresa i mjesto na kojem treba tražiti pomoć. Međutim, već i iz gore navedenog, što ni izbliza ne ilustrira svu kompleksnost utjecaja menopauze na zdravlje i kvalitetu života žena, jasno je da bi se time ipak trebalo baviti multidisciplinarno. Ja sam o svojim problemima pokušala razgovarati s različitim specijalistima, ali redom sam nailazila ili na ravnodušnost (‘Pa to vam je menopauza!’) ili na konstataciju da o tome trebam razgovarati s ginekologom. Da se razumijemo, ja itekako razgovaram sa svojom ginekologinjom i slušam njezine preporuke i savjete. No, mnoge su žene zbunjene i odbijaju ili odgađaju uzimanje hormonalne terapije kad im ju ginekolog preporuči. Zbog jedne, kako se ispostavilo, manjkavo izvedene ili barem dijelom krivo interpretirane studije iz 2002. o značajnom povećanju rizika obolijevanja od karcinoma. Premda takva terapija može itekako biti pravi odabir, kod nekih čak i nužnost, jer njezina korist nadmašuje rizike koji uvijek postoje.
Žene su danas u svojim 50-tima često u zenitu svojih profesionalnih karijera i daleko od umirovljenja. Želimo i dalje biti aktivne i produktivne i treba nam pomoć kako bismo se mogle nositi sa svom tom silom problema koja nam se sruči na glavu kad ostajemo i ostanemo bez estrogena. Razumijevanje okoline je vrlo nisko, a prilagodbe i susretljivost u poslovnom okruženju nikakve. Kod kuće situacija ovisi o partneru i ukućanima. Da bi bili empatični i da bi nam dali podršku i drugi trebaju znati o čemu se radi, s čime se i zašto nosimo. A ne znamo ni mi same. Uglavnom, suočena s time kao i mnoge druge istraživala sam sama. Odlučila sam o tome govoriti svima – kod kuće, na poslu, u izlascima i druženjima. Reakcije su različite. Nekima je neugodno (njih onda baš ne gnjavim), a neki reagiraju sa znatiželjom i olakšanjem da o tome mogu s nekim razgovarati. Potonja skupina su, očekivano, gotovo pa isključivo druge žene. I one koje žele iskreno podijeliti s drugima svoje muke i saznanja o tome što pomaže da se umanje, ali i one mlađe koje žele čuti što ih čeka i biti spremnije za to iskustvo od moje generacije.
Žene su nekada davno u vrijeme menopauze izlazile s tržišta rada ako su na njemu uopće bile. Danas to više nije tako, životni vijek je duži pa i dulje živimo i radimo u vremenu peri i post menopauze. Biznis počinje prepoznavati situaciju utoliko što razne industrije uočavaju tržište za proizvode namijenjene ovoj nimalo malobrojnoj populaciji, a predvodi kozmetička industrija. Od farmaceutske ne stiže puno novih rješenja. Dobro je i što neke globalno utjecajne žene uglavnom iz umjetničko-estradnih krugova koje prolaze kroz menopauzu o tome javno progovaraju. U nekim zemljama poput Velike Britanije kompanije imaju posebne programe podrške ženama u menopauzi na radnom mjestu. Dakle, ipak se kreće. Pozitivne promjene se događaju, ali kao i u svemu što se tiče žena pomaci su nedovoljni. Ubrzati ih mogu žene same tako da menopauzu učinimo temom o kojoj se govori i koja nije važna samo nama.