Trebamo li čitati knjige od kojih nam je muka? Trebamo li gledati filmove, serije i kazališne predstave nakon kojih se osjećamo loše? Horore nikad nisam voljela. Ali horore koje piše život oduvijek obožavam, iako mi je od njih zlo. Imam dojam da me tjeraju da budem bolja osoba.
Čitala sam „Sigurnu kuću“ autorice Marine Vujčić, jedne od meni najboljih hrvatskih suvremenih spisateljica. Knjigu opisuju kao „psihološki roman o ženi koja je ubila ‘savršenog’ muža. Napeta priča o skrivenom, tihom nasilju koje žene trpe iza zatvorenih vrata.“ I bilo mi je muka od svake rečenice. Gledala sam predstavu po istom romanu u Gavelli i bilo mi je muka od svake scene.
Riječ je o knjizi i predstavi koje prate Ladu Lončar, junakinju koja to zapravo nije. Ladu koja je upala u klopku zvanu ljubav, koja joj je život pretvorila u pakao, a nju u žrtvu podmuklog zlostavljača, finog profesora kojem se divi društvo i njezina obitelj.
I knjiga i predstava su odlične. I nemojte ih preskočiti. Koliko god vam se čini da, uslijed svih informacija o strahotama koje nas okružuju, trebate neki light sadržaj, neku razbibrigu koja će vas opustiti, ne preskačite ovu knjigu.
Zašto vas nagovaram da čitate knjigu od koje će vam biti muka?
Podaci pokazuju da je u Hrvatskoj svakih 15 minuta jedna žena izložena nasilju. Dok čitate ovu rečenicu, jedna žena u Hrvatskoj upravo trpi nasilje. Za petnaest minuta – još jedna. Svaka četvrta žena u Hrvatskoj doživjela je fizičko ili seksualno nasilje. Jedanaest žena već je ove godine izgubilo život od ruku nasilnih partnera. Svaki mjesec ove godine jedna je žena bila žrtva femicida, a lani je ta stravična brojka iznosila 18. U deset godina izgubile smo 165 žena. Da, 165 majki, prijateljica, kolegica, susjeda. Netko ih je ubio zato što su žene. Lada nije izmišljena. Lada je svaka od tih 165 žena iz posljednjih deset godina.
Kazneni zakon Republike Hrvatske definiciju femicida 2024. godine jasnije je definirao i proširio te navodi: „Tko usmrti žensku osobu u okolnostima koje upućuju na to da je zločin motiviran spolom žrtve, osobitom okrutnošću ili da je rezultat rodno uvjetovanog nasilja – kaznit će se kaznom zatvora od najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.“ Definiciju femicida preuzeli smo iz Istanbulske konvencije, koju smo, srećom, uspjeli ratificirati 2018. godine. I iako zakonski okvir donekle pruža utjehu, stvarnost je daleko od idealne.
Statistike MUP-a pokazuju da je većina žrtava ubijena od strane bliskih osoba, najčešće u partnerskim odnosima. U tim se slučajevima često doznaje da su žrtve ranije prijavljivale nasilje, ali bez konkretnog institucionalnog odgovora. Počinitelji su najčešće muževi, bivši muževi ili partneri, a u velikom broju slučajeva ubojstvu je prethodilo dugotrajno psihičko, fizičko ili ekonomsko nasilje. Femicid se često romantizira i naziva „zločinom iz strasti“, ali on to nije. On nije posljedica strastvenog trenutka, nego posljedica rodnih stereotipa koje gajimo stoljećima i mijenjamo sporo i nevoljko; posljedica mizoginije i patrijarhalnih pravila našeg društva u kojem djevojčice učimo da šute „jer što će susjedi reći“, a ženama s problemima u vezama govorimo „nemoj dramiti“, „budi zahvalna“, „mogla si proći i gore“. Majke kćerima izgovaraju rečenice poput: „Ajde trpi i šuti, kao da je meni bilo lakše“ i „Tko zna gdje bi ti završila da nisi našla njega.“
Okidači za ubojstvo žena su brojni: napuštanje partnerske zajednice, ljubomora, ovisnosti. U gotovo polovici slučajeva korišteno je hladno oružje, najčešće nož. Obiteljski dom postao je najnesigurnije mjesto za žene. Istodobno, Hrvatska raspolaže jednim krevetom u skloništu za žene na 11.163 stanovnika. Puno premalo.
A mi, pojedinci i društvo oko njih? Zatvaramo oči. Ne miješamo se, jer to su, eto, nečije intimne, obiteljske stvari. Zatvaramo oči kao susjedi, kao institucije, kao prijatelji, kao obitelj. Nikome se ne da baviti tuđim problemima. „Bolje ti se ne petljat’“, kaže se dobronamjerno. Samo što taj savjet nije dobronamjeran za onu koja prima šamar i umire unutar svoja četiri zida.
Nasilje nije incident. To nije izolirani slučaj i zato ne smije biti obiteljska stvar. To je javna stvar, odgovornost svih nas, jer žrtvama treba pomoć, a sustav podrške nije adekvatan. Gotovo nikada zlostavljane žene ne odlaze iz prvog pokušaja. Prosječno to uspiju tek iz sedmog. A nekima je predugo čekati do tada.
Normalizacija nasilja i govora mržnje
Mizoginija i patrijarhat u Hrvatskoj su u sve većem uzletu. Sloboda govora mržnje sigurno ne pomaže rješavanju problema nasilja nad ženama. Kad svjedočimo femicidu, mediji o njemu izvještavaju kao o „tragediji“, zlostavljača i ubojicu romantiziraju prikazujući obiteljske fotografije, u zagrljaju s pokojnicom. Susjedima koji dočekaju svojih pet minuta slave daje se prostor na televiziji, pa čujemo izjave poput: „Uvijek je pristojno pozdravljao u liftu“ ili: „Sjećam se kako su bili zaljubljeni kad su se doselili u zgradu“, umjesto da se pita stručnjake za mišljenje i savjet; umjesto da se ženama koje trebaju pomoć pošalje jasna poruka kako izaći, gdje se obratiti i kako potražiti zaštitu.
Dok čekamo da vidimo značajnije pomake „institucija koje rade svoj posao“, dobro je znati da je umjetnost tu da pruži kritiku i usmjeri društvo na korekciju. Zato, svaka čast Marini Vujčić na odličnom i važnom romanu „Sigurna kuća“ i autoricama istoimene Gavelline predstave, Anici Tomić i Jeleni Kovačić, što su na sebe preuzele ovu veliku i tešku odgovornost.
Možemo bolje
Dana 25. studenoga obilježava se Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. U medijima će se tada na sve strane pojavljivati statistike i tekstovi o rodno uvjetovanom nasilju. Udruge će dobiti medijsku pažnju, kao i političari. Pričat ćemo o femicidu jer je „prigodan dan“.
No nasilje protiv žena i femicid događaju se svaki dan, a ne samo 25. studenoga, i taj se zločin može spriječiti ako svaka karika – od obitelji i prijatelja preko policije do sudova – preuzme svoj dio odgovornosti. Potrebne su brže reakcije na prijave, ali i osnaživanje zajednice da ne okreće glavu. Snaga žene koja živi u paklu zlostavljanja je limitirana; trenutak u kojem ona misli da može otići kratak je, i trebamo ga prepoznati i pružiti sve potrebno da se bijeg i spašavanje zaista dogode.
Previše žena umire tiho i u četiri zida, a svaki femicid je nedopustiva društvena sramota jer se može predvidjeti. Žrtva nikada nije kriva. Svi mi smo krivci. Probajte to zapamtiti i nikada više ne pomisliti: „Zašto ranije nije otišla? Zašto ga nije prijavila?“ Umjesto toga, pitajte se kako možete pomoći i kako poslati poruku: „Tu sam za tebe.“