Jedna meni vrlo aktualna mudrost postmoderne, 21. stoljeća u kojem kao da su zavladali heroji blesave američke komedije Revenge of the Nerds, misao je najbritkije intelektualne sablje Afroamerikanaca, mog imenjaka Sowella. Ovaj vrsni ekonomist i politički komentator savršeno je sažeo hrvatski javni diskurs, kao da je odrastao u Zapruđu ili na Pujankama, a ne u Harlemu; “When you want to help people, you tell them the truth. When you want to help yourself, you tell them what they want to hear.”
Kao empiričar, zapazio sam da se i meni često obraćaju gotovo uvrijeđeno, navikli da im se laže, uvija, informacije pakira u mirisne ružičaste smotuljke, umjesto da im se, makar to bilo bezobrazno i direktno, naprosto veli istina. Tako mi je jednom postarija gospođa na fejsbuku napisala: “Meni su Vaši komentari strašni, nije da nisu istiniti, ali meni to nije normalno i baš ne podržavam.”.
Politički metajezik divlja Hrvatskom, a u njemu je istina uvijek manje bitna. Nakon 45 godina cenzure, verbalnog delikta i marksizma kao službene državne ideologije, promjena se dogodila na pravno ključnoj, ali suštinski nebitnoj razini. Danas te radi izgovorene ili napisane riječi najčešće neće zatvoriti ili kazniti, no autocenzura i autokorekcija i dalje je itekako prisutna. Previše smo oprezni kad stvaramo sadržaj, a uvrijeđeni kada mu se izlažemo.
Moglo bi se reći da u hrvatskim medijima vlada permanentna predizborna kampanja. Red histerije i blještećih hedlajna, red šutnje. Ljudima se izbjegava reći puna istina ili ih se tretira kao razmaženje trogodišnjake. Nekada mi se čini da nedostaje samo uporaba deminutiva. Sve to nasadilo se na wokeizam i cancel culture. Voće s istog, marksističkog drveta, samo njegove zapadne strane. Lijepa laž dobila je prednost pred ružnom istinom.
Dodatni problem predstavlja ostatak medijskog sadržaja. Mediji su prestali prenositi bitne informacije i postali lunapark emocija. U paru s konstantnom bujicom podilazećih laži i poluistina, dolaze tsunami tjeskobe i mozgovni gang bang senzacionalizma. Na društvenim mrežama tu je još R2D2 iritantnog piskutavog virtue signalinga privatno usamljenih pojedinaca koji hoće priznanje internetske mase, kada ga već ne dobijaju od okoline. O tome drugom prigodom.
U praksi takav sadržaj kod konzumenata dovodi do konstantne izmjene frustracije i srdžbe s tjeskobom i strahom. Kava na Stradunu je sedam eura, a dijete u Češkoj je palo s devetog kata i na mjestu poginulo. Pritom kavu na Stradunu pije i jako malo Dubrovčana, a šanse da će je popiti netko iz Čazme ili Donjeg Lapca gotovo su nikakve. Doduše, mnogo veće nego da će i vaše dijete pasti s devetog kata. No, svejedno, ljudi na takav sadržaj klikaju kao mutavi baš zato što reagiraju emocijom i u svakom takvom naslovu vide scenarij koji bi se mogao dogoditi upravo njima.
Vratimo se na onu “When you want to help people, you tell them the truth.”, Thomasa Sowella. Čak i naoko banalan tekst ili prilog o cijeni kave na Stradunu sadrži mnogo zabluda. Baš kao poruke u predizbornoj kampanji. Prva i osnovna zamka je da se bilo koga osim vlasnika kafića i onog koji tu kavu plaća, cijena uopće tiče. Kada je novčana transakcija dobrovoljna, a ne uključuje ilegalne supstance ili nešto još gore, to doista nije tema kojoj bismo trebali razbijati glavu ili još gore, huškati javnost jeftinim senzacionalizmom. Druga zamka leži u nedostatku bilo kakvog poduzetničkog iskustva prosječnog čitatelja. Nemaju ga niti ljudi koji nam vode državu, pa to niti ne čudi. Formiranje cijene kave relativno je kompleksan proces koji sadrži mnogo stavki, posebno rashoda, kojih nitko osim vlasnika kafića uopće nije svjestan.
Treći problem kod izvještavanja o cijeni kave na Stradunu je da su često jedna do druge vijest u kojoj se proklinje visoke cijene i vijest u kojoj se apelira na povećanje plaća radnicima. Kao da su te dvije pojave potpuno nepovezane. Jasno da prosječan čovjek ne mora biti svjestan svih izazova poslovanja, a kamoli činjenice da je u Hrvatskoj velika razlika između neto plaće koju radnik primi na tekući račun i njenog ukupnog troška iskazanog u bruto 2 iznosu, koji snosi vlasnik tvrtke. No mediji bi ipak trebali poraditi na ekonomskom opismenjavanju puka.
Prečesto se u Hrvatskoj za sve ekonomske nedaće, skupoću i niske plaće krivi poduzetnike, a za ekonomski rast i uspjehe, hvali isključivo političare. Jer ponavljam, na djelu je permanentna i višegodišnja predizborna kampanja u kojoj se ciljaju birači odgojeni u marksizmu ili odgojeni od odgojenih u marksizmu. Riječ je o win-win situaciji za hrvatske tranzicijske pobjednike iz redova političke oligarhije: “When you want to help yourself, you tell them what they want to hear.”
I za kraj, da sve ne ostane samo na kritici, kako bih volio da izgleda medijski sadržaj u Hrvatskoj? U uredskom podcastu koji vodim, gost mi je bila naša renomirana ekonomistica mlađe generacije Vedrana Pribičević. Upitao sam je koji ekonomski koncept bi voljela da razumije naša javnost. Očekivao sam neki mnogo kompliciraniji odgovor, no Vedrana je odgovorila da je to zakon ponude i potražnje. Kada bi prosječni građanin ove zemlje razumio taj koncept, onda ne bi tako hipnotizirano klikao na clickbait članke o cijeni kave na Stradunu, sladoleda u Rovinju ili mnogo bitnije, navodno skandaloznoj cijeni kvadrata na Trešnjevci ili Splitu 3. Vedrana je dodala da je o zakonu ponude i potražnje podučavala četrnaestgodišnjake. Dakle, riječ je o konceptu koji može razumjeti velika većina građana.
Kada bi se ljudima rekla ta Sowellova istina, da cijena najčešće nije plod pohlepe ili još gore neke zavjere, nego je naprosto determinira potražnja, odnosno razina volje kupaca ili klijenata da neki proizvodi ili uslugu plate, možda bi o svijetu počeli razmišljati realnije i trezvenije. Zamislimo da reporterka nekog središnjeg dnevnika stoji na Stradunu i izvijesti javnost kako kava košta sedam eura zato što je terasa ionako puna te da nema ničeg lošeg ili ne daj bože amoralnog u tome da zbog dobre potražnje vlasnik na toj kavi dobro zaradi, zaposli ljude s pristojnim plaćama i na kraju svega napuni proračun. U takvom svijetu političarima i drugim lovcima u mutnom bilo bi puno teže narodu prodavati šarene pilule spasa. Mnogo je teže narod uvjeriti da ih spašavate od znanstveno i empirijski utemeljenih ekonomskih zakonitosti. A kao što vidimo, super prolazi trik u kojem su baš političari brana zlim ljudima koji ih pljačkaju i eksploatiraju.