Američki predsjednik Donald Trump ove je godine više puta ponovio da Sjedinjene Američke Države »na ovaj ili onaj način moraju dobiti Grenland«. Danska premijerka Mette Frederiksen odgovorila mu je da je to pritisak »kojeg ćemo odbiti«, a Grenlanđani većinski odbacuju ideju o preuzimanju i žele veću autonomiju te pravo na samoodređenje. Francuski predsjednik Emmanuel Macron u lipnju je osobno posjetio Grenland kako bi izrazio svoju i europsku podršku tamošnjoj samostalnosti, a predsjednik Vojnog odbora EU, general Robert Beninger, čak je predložio slanje europskih oružanih snaga kao protutežu američkoj prisutnosti. No, ne smijemo si stvarati iluzije: SAD Grenland već vojno preuzima, dok Europska unija nema gotovo nikakvih poluga kojima bi se tome mogla suprotstaviti. Osim jedne: kapitalizma.
Još 2019. godine 45. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država u ime svoje zemlje javno je izrazio zanimanje i spremnost za kupnju Grenlanda, autonomnog teritorija unutar Kraljevine Danske, čiji su stanovnici državljani Danske i Europske unije. Grenland je teritorijalno otprilike trideset osam puta veći od Hrvatske i sto osam puta veći od Slovenije. Trump je tada kupnju opisao kao »veliki posao s nekretninama«. Danas, kada je ponovno 47. predsjednik SAD-a, njegova ambicija ostaje ista — a realnost je da SAD Grenland već uključuje u svoj strateški interes, bez obzira na političke izjave iz Kopenhagena ili Bruxellesa.
Najmoćniji čovjek na svijetu, kako se američki predsjednici vole nazivati, već šest godina uporno ponavlja da bi SAD željele pribaviti Grenland — teritorij koji nije važan samo zbog svoje veličine, već prije svega zbog svog položaja i bogatstva prirodnih resursa ispod površine. Otok se nalazi na sjecištu Sjeverne Amerike, Europe i Arktika te postaje novo geopolitičko bojište koje zbog klimatskih promjena dobiva na značaju. Ako Arktički ocean zbog topljenja leda postane plovan, otvorit će se novi pomorski putevi mimo tradicionalnih tjesnaca, poput Suezkog i Panamskog kanala — što je posebno strateški važno za Kinu i Rusiju. Grenland krije i sirovine koje su ključne za suvremene tehnologije, poput baterija, vjetroelektrana, poluvodiča i obrambene industrije: među njima su rijetki zemni metali, odnosno lantanidi (cerij, prazeodim, neodim, samarij, europij, gadolinij, terbium, disprozij, holmij, erbij, iterbij, luteicij), te skandij i itrij. Upravo nad tim sirovinama Kina danas ima gotovo potpun monopol.
Na Grenlandu se nalazi i strateški izuzetno važna američka vojna baza Pituffik (ranije poznata kao Thule), koja već desetljećima štiti američke interese na Arktiku i nadzire ključne puteve za rano otkrivanje projektila. Do ove godine ta je baza bila dio Europskog zapovjedništva SAD-a (EUCOM), a u lipnju ove godine američko Ministarstvo obrane cijeli Grenland, zajedno s Pituffikom, prebacilo je pod nadzor Sjevernog zapovjedništva SAD-a (US Northern Command, NORTHCOM). Pojednostavljeno rečeno: arktički obrambeni interesi SAD-a više nisu zajednička, savezničko-europska stvar, već službeno postaju unutarnje pitanje američke nacionalne sigurnosti. Riječ je o potezu s jasnom geopolitičkom i simboličnom težinom, koji Europljanima poručuje da na Arktiku više nemaju pravo glasa.
Ako bi se Trump odlučio za sljedeći korak i jednostavno pripojio Grenland SAD-u, Europska unija tome ne bi mogla vojno parirati. Realnost je da EU nema niti približno dovoljno vojne moći da bi se mogla suprotstaviti američkoj sili. Koliko je uistinu vrijedno međunarodno pravo, vidimo danas u Gazi i Ukrajini: bez političke volje i suradnje velesila manje je vrijedno od papira na kojem su ugovori ispisani. Još je zabrinjavajuće to što Amerikancima za preuzimanje Grenlanda uopće ne bi trebalo koristiti vojsku — dovoljan bi bio pritisak na nekoliko digitalnih gumba. Europska unija potpuno je ovisna o američkoj računalnoj tehnologiji i umjetnoj inteligenciji. Bez njih ne možemo slati elektroničku poštu (Apple, Google, Microsoft), osim ako ne pređemo na kinesku tehnologiju. Velika većina naših podataka pohranjena je u njihovim oblačnim servisima (Microsoft, Google, Amazon). Čak i glavna masa elektroničkog platnog prometa, uključujući gotovo sve transakcije kreditnim karticama, odvija se putem američkih platformi, poput Mastercarda i Vise. Kad bi Amerikanci htjeli, mogli bi nam gotovo doslovno isključiti svjetlo — i preko noći nas vratiti stoljeće unatrag, u vrijeme prije digitalne ere.
Ključni europski saveznici, koji nas drže iznad vode, isti su oni koji bi nas mogli potopiti. Tehnološki divovi — Sam Altman (OpenAI), Jeff Bezos (Amazon, Blue Origin, The Washington Post), Tim Cook (Apple), Dara Khosrowshahi (Uber), Elon Musk (Tesla, SpaceX, X), Sundar Pichai (Google/Alphabet), Shou Zi Chew (TikTok) i Mark Zuckerberg (Meta/Facebook) — nisu samo stupovi američkog gospodarstva, već globalni igrači koji brinu prije svega za svoje interese i dobitke. Kad su se ovog proljeća u prvim redovima pojavili na inauguraciji 47. američkog predsjednika Donalda Trumpa, nisu tamo stajali zbog političke naklonjenosti, već zbog poslovne računice. I doista — oni nas vole, ali ne zato što ih zanimaju naša uvjerenja, nego zato što ih zanimaju naši novčanici. Europa za njih predstavlja drugo najveće tržište, odmah nakon SAD-a: riječ je o četvrtini, pa u nekim segmentima čak i do tri četvrtine njihovih svjetskih prihoda. Europljani godišnje pridonose bogatstvu američkih tehnoloških divova s nekoliko desetaka milijardi eura. Sve što trebamo znati, Adam Smith zapisao je još prije četvrt tisućljeća u Bogatstvu naroda: »Ne očekujemo svoj ručak iz dobrote mesara, pivara ili pekara, već iz njihove brige za vlastiti interes.« I upravo to vrijedi i danas.
Tehnološki divovi neće dopustiti političarima da im agresivnim potezima pokvare posao. Europu vole, ne zbog naklonjenosti ili poštovanja naših vrijednosti, već zato što im se Europa ekonomski isplati. Mi se možemo koliko god želimo opirati, ali bez vlastite gospodarske i tehnološke moći naš glas je u stvarnosti slab. Ako želimo zadržati Grenland u europskoj orbiti (iako se netko može zapitati tiče li nas se to uopće), moramo se usmjeriti na razvoj računalnih tehnologija i umjetne inteligencije, kako bismo u narednim desetljećima — i nikako prije — postigli ono što francuski predsjednik Emmanuel Macron naziva »strateškom autonomijom Europske unije«. Dok god ostajemo asimetrično ovisni o SAD-u, neizbježno smo u položaju vazala, sviđalo nam se to ili ne, i priznavali to ili ne.
Grenland danas predstavlja simbol nečeg većeg od same arktičke geopolitike. Ogledalo je europske stvarnosti: mnogo govorimo o suverenosti, a u stvarnosti smo ovisni. Više ne odlučuju karte i ugovori, već kapital, tehnologija i podaci. U takvom svijetu ne spašavaju nas deklaracije, već konkretna djela i investicije. Ako Europa želi ostati globalni igrač, mora prestati razmišljati o tome kako očuvati status quo i početi graditi budućnost — s vlastitim kapitalom, vlastitim tehnologijama i vlastitim utjecajem.
Pitanje stoga nije možemo li si Grenland priuštiti. Pitanje je možemo li si priuštiti da si ga ne priuštimo. Ili kako je još prije više od dvjesto godina zapisao Adam Smith: svatko najprije brine za sebe. Ako to nećemo učiniti mi, učinit će to netko drugi — za svoju korist, a ne za našu. Tako je bilo, tako jest i tako će ostati. Svijet ne čeka, a Grenland će zasigurno pripasti onima koji će imati hrabrosti, kapitala i volje da u njega investiraju. Ako želimo biti dio te budućnosti, moramo prestati biti samo promatrači i početi igrati. Europa ima znanje, ima kapital, ima ljude. Nedostaje joj samo zajednička volja da sve to poveže u nešto što nadilazi stare zamjerke i male razlike.
Možda je istina da nas danas prvenstveno povezuje tržište, a ne više velike ideje. Ali ponekad je i tržište dovoljno da zajednicu drži na okupu — ako ga znamo koristiti u svoju korist. Grenland nas upravo na to podsjeća: nitko neće brinuti za nas ako nećemo mi sami.