Memoari su mi već neko vrijeme najdraža vrsta knjiga. Kada sam naišla na knjigu Wavewalker Suzanne Heywood, odmah sam se zainteresirala. Priča počinje kada je Suzanne, tada još Cook, imala sedam godina. Njezin otac Gordon jednog je jutra za doručkom iznenada objavio da će obitelj provesti sljedeće tri godine ploveći oko svijeta. Cilj je bio pratiti treću i posljednju plovidbu kapetana Jamesa Cooka, Gordonovog heroja i imenjaka. Putovanje je trebalo završiti na Havajima, obilježavajući 200. godišnjicu Cookove smrti. Gordon je bio vješt moreplovac, ali nikada prije nije pokušao plovidbu takvog opsega. Ipak, ljeta 1976. napustili su konvencionalni život srednje klase u Warwicku, gdje je vodio obiteljski hotel i upravljao dvorcem Warwick. Ukrcali su se na brod Wavewalker u Plymouthu.
Plan je bio da djecu podučavaju roditelji, koji su oboje bili kvalificirani učitelji, a potom se tri godine kasnije vrate u britanski obrazovni sustav. No Suzanne se u Veliku Britaniju nije vratila sve do prosinca 1986., kada je imala 17 godina. Naime, nakon što su stigli na Havaje s dvije godine zakašnjenja, ona i brat bili su preglasani kada se odlučivalo o nastavku putovanja. Rezultat je bio još četiri godine putovanja Pacifikom. Tijekom cijele plovidbe njezino je obrazovanje bilo zanemarivano, bila je očajnički usamljena, a odnos s majkom se sve više pogoršavao. Nakon desetljeća na moru roditelji su Suzanne i brata ostavili na Novom Zelandu s malo novca i hrane te nastavili ploviti. Suzanne je u očaju čak nazvala Childline. Na kraju se ipak vratila u Britaniju nakon što joj je ponuđeno mjesto na Oxfordu. To je bilo protiv svih očekivanja s obzirom na nedostatak formalnih kvalifikacija.
Danas je Suzanne izvršna direktorica grupe Exor i predsjednica uprave CNH Industrial. Na Oxfordu je diplomirala zoologiju, a potom doktorirala na Cambridgeu. Prije toga karijeru je gradila u britanskom Ministarstvu financija i u McKinseyju, gdje je postala viša partnerica. Majka je troje djece i autorica međunarodnog bestselera. Unatoč djetinjstvu bez ikakve klasične strukture, Suzanne je postala iznimno uspješna. Zanimalo me kako je netko tko je u najranijoj dobi živio tako nekonvencionalan život uspio ostvariti takav uspjeh u formalnom obrazovanju i karijeri. Zanimao me i raskorak između načina na koji su njezini roditelji opisivali to iskustvo kao iznimno i obogaćujuće, dok ga je ona doživjela kao iskustvo obilježeno izolacijom, nedostatkom izbora i prijevremeno nametnutom odgovornošću. Bila sam dovoljno znatiželjna da joj se javim i pitam je o svemu tome izravno.
Imali ste vrlo stabilan i uređen život, a potom ste odlučili napisati ovu knjigu, iako su se vaši roditelji tome protivili. Što vas je na to potaknulo?
Uvijek sam namjeravala napisati Wavewalker. To je nešto što sam trebala učiniti već prije mnogo godina. Kažem „trebala” jer sam pisac. Volim pisati i pišem cijeli život, uglavnom dnevnike i pjesme, sve dok nisam skupila hrabrost početi pisati knjige. Kažem i „trebala” jer je to priča koju je trebalo ispričati, kako zbog same pustolovine, tako i zbog tame koja se skrivala iza romantizirane slike mog djetinjstva, a koja je toliko neočekivana. Također sam željela otvoriti raspravu o pravima roditelja da djetetu učine takvo što: da ga izdvoje iz društva, onemoguće mu prijateljstva i uobičajeno obrazovanje te ga umjesto toga svakodnevno satima opterećuju radom kod kuće.
Pišete jako lijepo, iako dolazite iz posve drukčijeg profesionalnog područja, a ovakvo pisanje izrazito je osobno i razotkrivajuće. Koliko vam je bilo teško napisati ovu knjigu?
Prvo sam morala prihvatiti da trebam naučiti pisati. Iako sam uvijek voljela pisanu riječ, nikada nisam napisala ništa poput Wavewalkera. Zato sam tome pristupila sustavno, pronašla sam mentora, čitala knjige o pisanju i vježbala. U jednom sam trenutku ostavila Wavewalker po strani kako bih napisala biografiju svog pokojnog supruga, a zatim sam se vratila rukopisu i potpuno ga prepisala, primjenjujući sve nove uvide koje sam u međuvremenu stekla o pisanju.
Čitajući knjigu, vaše iskustvo čini se iznimno teškim, no zasigurno je bilo i lijepih trenutaka.
Mislim da je tako u životu općenito. Rijetko je sve u potpunosti loše ili u potpunosti dobro. Moje djetinjstvo na Wavewalkeru bilo je u mnogočemu teško, ali bilo je i trenutaka čuđenja i radosti, poput promatranja kitova i dupina, gledanja fosforescencije u moru ili sjedenja na pramcu broda i promatranja valova.
Opisujete duga razdoblja dosade i usamljenosti. Što vam je pomoglo da ih prebrodite?
Odlučila sam da ću se sama podučavati. Postavljala sam si ciljeve i time ispunjavala vrijeme. Prije nego što sam počela učiti dopisnim putem, sjećam se da sam čitala knjigu Shakespeareovih drama i soneta koju smo imali na brodu, pokušavajući razumjeti taj jezik. Usamljenost je bila teža. Mnogo sam vremena provela plačući za prijateljima koje sam morala napustiti. Dnevnik sam koristila kao prijatelja, a stvarala sam i zamišljene prijatelje kako bih se lakše nosila s usamljenošću.
Gledajući unatrag, što mislite da su vaši roditelji željeli postići takvim načinom života?
Ne znam pravi razlog zašto su to učinili. Kada sam ih pitala, rekli su da su krenuli na putovanje kako bi obilježili kapetana Cooka, a zatim nastavili ploviti jer im se to toliko svidjelo. No u stvarnosti nismo precizno slijedili Cookovu rutu, a moj otac nije uložio mnogo truda da stigne na Havaje za obljetnicu njegova dolaska tamo, ni njegove smrti. Vjerujem da je htio postati slavan po toj plovidbi i biti proslavljan kao heroj. U to su vrijeme moreplovci često bili u novinama i mislim da je za tim čeznuo. Nastavio je ploviti i zato što bi se povratkom u Englesku suočio s činjenicom da nema ništa: nismo imali novca, a brod je bio u lošem stanju. Otišao je s ambicijom da postane heroj, a vratio bi se s vrlo malo. No nije se činilo da ga zanima ili brine cijena koju su zbog toga plaćala njegova djeca.
Unatoč svemu, povremeno ste se pokušavali suprotstaviti. Kako ste procjenjivali što je uopće moguće promijeniti?
Moj otac bio je vrlo dominantan i fizički zastrašujuć čovjek. Vidjela sam ga kako udara druge ljude u nekoliko navrata. Moja majka bila je emocionalno nasilna: znala me tjednima ignorirati ili dozivati pogrdnim imenima. Izravno suočavanje s njima bilo je iznimno teško. Sjećam se da sam jednom to pokušala i otac me ostavio samu na obali cijeli dan, a ja sam ga provela skrivajući se. Osim toga, nisam imala putovnicu, novac, kontakt s rodbinom niti kamo otići. Mogla sam promijeniti vrlo malo. Jedino što sam mogla bilo je povući se i učiti, i upravo sam to činila.
Je li vaš otac ikada shvatio kakvo je to iskustvo bilo za vas?
Ne, moj otac je uvijek odbijao razgovarati o tome i postajao bi verbalno agresivan kada bih kasnije pokušala otvoriti tu temu.
Vaš odnos s majkom djeluje posebno narušen. Zašto mislite da je do toga došlo?
Moja majka uvijek je željela biti u središtu pozornosti na brodu. Kada to nije dobivala, sukobljavala bi se s ljudima i otežavala im život, što se često događalo i s našom posadom. Smatrala sam je iznimno teškom osobom i nisam je mogla poštovati na način na koji je to zahtijevala. Malo sam govorila i klonila se svega, no možda me doživljavala kao prijetnju, osobito kada sam postala mlada žena.
Pretpostavljam da je prisutnost brata donekle ublažavala usamljenost. Kako to da danas niste bliski?
S bratom sam bila bliska sve do otprilike jedanaeste ili dvanaeste godine. Nakon toga majka je odlučila da me ne voli te me počela izolirati i verbalno kažnjavati. Brat je, međutim, bio njezin miljenik i prolazio je gotovo nekažnjeno. Na brodu se od mene kao djevojčice očekivalo da satima kuham i čistim svaki dan jer smo imali goste koji su plaćali plovidbu, što je bio način na koji je otac zarađivao za nastavak plovidbe, dok se to od brata nije očekivalo. Ubrzo sam naučila držati se po strani jer bih, u slučaju bilo kakvog sukoba između nas, bila kažnjena ja.
Unatoč svemu što ste prošli, vaši su uspjesi impresivni. Jesu li izrasli iz tog iskustva ili unatoč njemu?
Nikome ne bih preporučila takvo djetinjstvo. Ipak, mislim da ako iz njega izađete, steknete neke vještine koje su iznimno korisne. Ja sam kao osoba vrlo otporna: kada se nešto loše dogodi, prisjetim se kako sam kao dijete stajala na brodu usred oluje i shvatim da trenutna situacija i nije tako strašna. Također sam vrlo vješta u tome da se sama poučavam, postavim si cilj i ostvarim ga.
Nakon tako nekonvencionalnog obrazovanja uspjeli ste se upisati na Oxford. Kakav je bio taj prijelaz?
Kada sam došla na Oxford, bila sam jako zabrinuta zbog praznina u obrazovanju. No na brodu sam naučila kako se sama podučavati, pa mi je akademski dio, uz pristup knjižnicama i profesorima, bio sasvim dostupan. Diplomirala sam s najvišim odličjem. Društveno sam se, međutim, dugo mučila: morala sam naučiti kako sklapati prijatelje i komunicirati s vršnjacima.
Jeste li ikada osjećali krivnju zbog odlaska s broda?
Ne. Budući da su me roditelji ostavili na Novom Zelandu godinu dana prije nego što sam otišla na Oxford, nisam osjećala nikakvu krivnju zbog odlaska.
Pišete da vam ljudi često govore kako djelujete iznenađujuće normalno. Osjećate li se i sami tako?
Teško je znati što je normalno. Nitko od nas zapravo nije normalan, po definiciji. No postoje neke strane mene koje su posve drukčije od drugih. Za početak, ako me pitate odakle sam, i dalje bih iskreno rekla da dolazim s mora.
Kako biste opisali svoj život danas? Jeste li sretni?
Da, danas sam sretna, uglavnom! Po prirodi sam pozitivna i optimistična, a možda je upravo to bila jedna od ključnih stvari na Wavewalkeru. Kao što znate iz knjige, nisam trošila mnogo vremena preispitujući svoju situaciju. Bila je kakva je bila i nastojala sam iz nje izvući maksimum. Danas imam troje predivne djece i partnera koji me podržava, a koji je ušao u moj život nekoliko godina nakon što sam ostala udovica. Imam posao koji je izazovan i koji volim, a kada god nađem vremena, pišem. Trenutno radim na novoj knjizi o djeci koja su mi se obratila, a koja su, poput mene, bila izoliranа od društva od strane svojih roditelja.
Više o autorici i knjizi na https://suzanneheywood.com
Knjigu je moguće kupiti na Wavewalker: Breaking Free (Amazon):