Divljanje paravojnih formacija ICE-a, američke savezne službe za provedbu imigracijskih i carinskih zakona, u Minneapolisu u SAD-u djeluje poput stvarnosne reprize romana Igre gladi spisateljice Suzanne Collins i istoimenog filma s Jennifer Lawrence u glavnoj ulozi. Prva knjiga trilogije objavljena je 2008., a osamnaest godina poslije pred našim se očima ostvaruje uvid Marshalla McLuhana da umjetnost djeluje kao sustav ranog upozoravanja društva. Kanadski profesor doduše je poznatiji po izreci da je medij poruka, kao i po misli da su mediji produžetak našega živčanog sustava i da živimo u globalnom selu. Sve to stoji.
Povijest se ponavlja kao farsa: Trumpova Monroeova doktrina
U studenome prošle godine SAD su objavile novu Strategiju nacionalne sigurnosti, u kojoj je Donald Trump iz ropotarnice povijesti izvukao Monroeovu doktrinu. Ona je u 19. stoljeću bila emancipatorsko upozorenje europskim silama da više ne mogu prisvajati američke teritorije i bogatstva, jer su Sjedinjene Američke Države već bile dovoljno snažne da ih po potrebi zaustave. Iz tog se polazišta kasnije razvio sjevernoamerički upliv u južnoameričke poslove i nastanak tzv. banana-republika. Doktrina koja je započela kao obrana suvereniteta pretvorila se u legitimizaciju hegemonije.
Trump je to povijesno nasljeđe oživio i bez zadrške personalizirao. Njegova doktrina više nije obrana prostora, nego uprizorenje moći. U tom okviru Sjedinjene Države sve više nalikuju svijetu Igara gladi: vlast postaje spektakl, a politika ritual. No u autokratskom SAD-u, kao i u Panemu, distopijskoj državi u koju su smještene Igre gladi, mala pogreška, kriva snimka ili pretjerana demonstracija sile pokreće lančanu reakciju u kojoj se sustav najprije lomi simbolički, u jeziku, slikama i značenju, a tek potom politički. To se u siječnju ove godine dogodilo u Minneapolisu. Najprije je ubijena Renée Nicole Good, tridesetsedmogodišnja majka troje djece, pjesnikinja i državljanka SAD-a, koja uopće nije sudjelovala u prosvjedima, nego se u pogrešno vrijeme našla na pogrešnom mjestu. Potom je ustrijeljen i Alex Pretti, medicinski tehničar. Sve to pred mnoštvom pametnih telefona. Bruce Springsteen to je upjesnio: u stihovima o ulicama Minneapolisa pjeva o gradu u kojem vlast govori u ime zakona, a za sobom ostavlja krv u snijegu i imena koja treba izgovoriti naglas da ne nestanu. U Trumpovu oživljavanju Monroeove doktrine ta se ironija dovodi do kraja: po njoj banana-republike nisu više problem Sjedinjenih Država, nego su Sjedinjene Države same postale najveća banana-republika. Dva javna državna ubojstva i više od 30.000 uhićenih u Minneapolisu prijelomna su točka Trumpove vladavine. Odavde nadalje njegov put vodi samo nizbrdo.
Povijest se ponavlja kao farsa drugi put: Putinova Potemkinova sela
Izraz Potemkinovo selo potječe iz 18. stoljeća. Povezan je s ruskim državnikom Grigorijem Potemkinom, bliskim suradnikom Katarine Velike, koji je navodno tijekom njezina putovanja novoosvojenim Krimom dao podići kulise uređenih sela kako bi prikrio siromaštvo i zaostalost te stvorio dojam uspješne kolonizacije. Neovisno o tome koliko je priča povijesno točna, metafora je ostala: lijepa fasada za obmanu promatrača, dok se iza nje skriva raspad.
Rat koji je Vladimir Putin pokrenuo u Ukrajini u veljači 2022. u biti je jedno golemo Potemkinovo selo, prividna kulisa moći postavljena da prikrije umornu vojsku, goleme gubitke i zanemarive teritorijalne dobitke. Rusija je pretrpjela oko 1,2 milijuna vojnih žrtava, a napredovanje se u posljednjoj godini mjeri desecima metara na dan. Rat koji je trebao potvrditi status velesile u stvarnosti ga razgrađuje. Istodobno, to prije svega nije ruska vojna operacija, nego pustošenje Ukrajine.
Rat je Rusiju ujedno i konačno isključio iz Europe, ne samo politički nego i civilizacijski. Sama se isključila iz europskog pravnog, gospodarskog i kulturnog prostora te se okrenula Aziji, gdje je ne čeka ravnopravno partnerstvo, nego asimetrična ovisnost. Suočavanje s budućnošću ima ime: Kina. Budući da ruska vojska već više od godinu dana praktički ne napreduje, započinje i kraj Putinove vladavine, koja je ove godine dosegla prijelomnu točku. „Specijalna vojna operacija“, eufemizam za agresiju na Ukrajinu, završava u velikoj blamaži. Razotkrila je da Rusija više nije velesila, nego država druge ili čak treće kategorije, s nuklearnim oružjem, ali bez gospodarske, tehnološke i političke težine koja bi tu moć poduprla.
Povijest se ponavlja kao farsa treći put: jugoslavenska Kina
Na početku ove godine prijelomnu točku nisu dosegnuli samo američki i ruski car, nego i kineski Xi Jinping, koji objedinjuje tri ključne funkcije: generalni je sekretar Komunističke partije, predsjednik države i predsjednik Središnje vojne komisije. U Jugoslaviji je Josip Broz Tito istodobno bio šef partije, države i vrhovni zapovjednik vojske. Usporedba Xi Jinpinga i Josipa Broza Tita poučna je. Tito je nakon 1948. svjesno slomio autonomiju vojske i konačno je podredio partiji i sebi osobno. Generali nisu bili politički akteri, nego izvršitelji. Zato Jugoslavija u njegovo vrijeme nije poznavala sukob između partije i vojske. Problem se pojavio tek nakon njegove smrti, kada je vojska, bez jasne političke autoritete, počela vjerovati da je posljednji čuvar države – i u toj je ulozi i pokopala.
Xi Jinping danas je u sličnom položaju kao Tito, ali s bitno manje povijesnog kapitala. Kao i Tito, objedinjuje partiju, državu i vojsku, no za razliku od njega djeluje u sustavu u kojem je vojska golema, tehnološki složena i puna frakcija. Nedavna smjena generala Zhanga Youxiaja stoga nije znak rutinske kadrovske promjene, nego preventivni zahvat kako se ne bi ponovio jugoslavenski scenarij: trenutak u kojem vojska počne misliti da zna bolje od partije. Povijest pokazuje da se takvi sukobi nikada ne završavaju dobro ni za režim ni za državu.
Xi je uklonio i posljednjeg aktivnog generala s stvarnim ratnim iskustvom te sina revolucionarne elite. Vojska je sada u potpunosti njegova – ali nimalo manje korumpirana od ostatka partijskog aparata.
A mi u Europi gunđamo
Prošloga je vikenda Thomas Piketty u kolumni u listu Le Monde upozorio da su europske države nakon 1945. dosegnule dosad neviđenu razinu bogatstva i društvene dobrobiti, utemeljenu na ulaganjima u zdravstvo, obrazovanje i javnu infrastrukturu. U usporedbi sa SAD-om radimo manje, imamo više slobodnog vremena i u pravilu višu kvalitetu života. Piketty zato odbacuje često ponavljanu tvrdnju da su SAD u posljednjem desetljeću Europu prestigle za 30 pa čak i 40 posto: ta je razlika posljedica varljive uporabe nominalnog BDP-a, koji ne uzima u obzir paritet kupovne moći, kraće radno vrijeme i opsežne javne usluge u Europi. Kada se ti ispravci uključe, američka se prednost svodi na nekoliko postotaka ili nestaje, što razotkriva bit problema: Europa nije siromašnija, nego drukčije bogata. Naš se kapital ne gomila samo u dohocima, nego u socijalnoj sigurnosti, znanju, zdravlju i vremenu.
To, naravno, ne znači da je kod nas sve lijepo i u redu. Mladima moramo vratiti povjerenje u budućnost i omogućiti im sigurno stanovanje, i to doslovno – kroz stanove. Ako se više ne želimo bojati ludih stranih careva, moramo snažnije stati zajedno i izgraditi čvrstu obranu. Moramo udružiti sredstva i prikupiti kapital za ulaganja u jednoroge. Ukratko, moramo se više integrirati i povezati s istomišljenicima: Australijom, Japanom, Južnom Korejom, Kanadom, Novim Zelandom…
Možemo i dalje gunđati, ali unutarnje smireni, svjesni da je svijet doista lud, no to još ne znači da moramo poludjeti i mi. Moramo se pripremiti na sve što dolazi nakon odlaska triju ludih careva kojima istječe vrijeme. Svijet se ne dijeli jednostavno, crno-bijelo, na interesne sfere Kine i SAD-a. Upravo zato trebamo više čujnosti za sitne, ali presudne nijanse zbivanja oko nas. Zaton tih careva neće donijeti svijet kakav danas gledamo na ekranima, nego drukčiji: otvoreniji, složeniji i ponajprije takav u kojem će trebati misliti vlastitom glavom.