Bruketa i Žinić godinama su bili neizostavna kombinacija imena hrvatske komunikacijske scene. Obojica su mi često dolazila u goste na predavanja i redovito bili hit među studentima. Kada se prije nekoliko mjeseci proširila vijest da se nakon gotovo trideset godina razilaze, zanimalo me što je njihov sljedeći korak. I poslovno i osobno. Zamolila sam Nikolu za razgovor. Odmah je pristao, ali mi je rekao da je dogovor da s javnim komentarima pričeka početak srpnja. Sada, kada je objavio da osniva vlastitu agenciju, zanimalo me kako danas gleda na tu odluku i kako izgleda njegova nova životna organizacija. Budući da je u Zagrebu vruće i da svi pokušavamo pobjeći na more, razgovor smo dogovorili online.
Vidim da si u Boškincu…
Jesam. Manuela i ja došli smo malo raditi, malo se odmarati i maknuti se iz Zagreba.
Što govori o meni to da Boškinac prepoznam iz jednog kadra?
Da Boškinac ima stvarno prepoznatljiv ugođaj. Ovdje nam je divno. Jučer smo jeli u konobici, a u četvrtak idemo u restoran. Volimo dolaziti jer ovdje možemo raditi. Uzmemo sobu koju već poznajemo, radimo do četiri ili pet, a onda na bazen, na plažu ili rano ujutro na hiking. Tiju ostavimo kod bake i djeda u Pirovcu pa smo nas dvoje malo sami. Baš nam je lijepo.
Nedavno si napustio agenciju koju smo svi zvali Bruketa i Žinić. O razlozima odlaska već si govorio. Mene zanima nešto dodatno. Jesi li otišao zato što ti je bilo dosadno?
Pa da, moglo bi se tako reći. Ali tu dosadu nisam prepoznavao dugi niz godina. Nekako je sve postalo predvidljivo, a toliko se toga događa oko nas i promjene su toliko brze da sam jednostavno osjetio kako to više nije okruženje u kojem mogu brzo reagirati i izražavati se. Kad kažem izražavati se, mislim na to da mogu i pogriješiti, eksperimentirati i tražiti nove načine. Falila mi je ta sloboda. Baš sam se počeo osjećati jako zatvoreno. Kao u nekom zlatnom kavezu. Izvana je sve izgledalo dobro, ali osjećao sam se zarobljeno. Znao sam da moram izaći iz te, pod navodnicima, sigurne zone i upustiti se u nešto nepredvidljivo. To me uvijek pokretalo i tu sam se uvijek vidio. Naravno, trebalo mi je neko vrijeme da donesem tu odluku. Nije bilo jednostavno. Ali imao sam puno razumijevanja i od Davora. Relativno smo se brzo dogovorili jer više nismo imali istu viziju za dalje. Zato mi je, u tom trenutku, ta odluka bila vrlo jednostavna. Danas radim pet puta više, ali sam deset puta sretniji.
Pa dobro, to mogu razumjeti. Jesi li imao osjećaj da te velika agencija na neki način ograničava?
Ne bih rekao da me ograničavala. Moja vizija uvijek je bila mali, brzi brod koji se može brzo okrenuti, pokupiti ljude i otploviti dalje. Taj tanker jednostavno mi više nije odgovarao. Ne kažem da je loš, samo više nije odgovarao mom senzibilitetu. Falio mi je prostor u kojem mogu disati, funkcionirati i izražavati svoju kreativnost.
Nakon mnogo godina u istoj situaciji mnogi požele promjenu. Ti si je napravio. Je li te bilo strah?
Dok sam razmišljao o odlasku, bilo je svega. Meni se čini da je onaj trenutak kad počneš ozbiljno razmišljati o odlasku zapravo već trenutak u kojem si donio odluku. Sve poslije samo je propitivanje. U tom razdoblju bilo je jako puno emocija i razmišljanja. Budio sam se po noći, u dva ili tri, i razmišljao. Nije to bio strah. Više uzbuđenje zbog nečega novoga, ali i pitanja koja si postavljaš: imam toliko godina, jesam li prestar za nešto novo, imam li još uvijek istu energiju… Sve ti se to mota po glavi. Ali kad jednom odlučim, uvijek razmišljam pozitivno. Odbacim negativne misli i ne dopuštam da me opterećuju. Naravno da poslije ima uspona i padova, ali to je normalno. Nemam strah da neću uspjeti. Dapače, siguran sam da hoću jer me ovo jako veseli i siguran sam da to što radim radim jako dobro.
Ono što je velika razlika, a što si do sada nisam tako artikulirao, jest to da sam se u agenciji dvije trećine vremena bavio upravljanjem tvrtkom. Puno ljudi, tablica, koordinacije, administracije… Puno je vremena odlazilo na tu birokraciju. Pokušavali smo je svesti na minimum, ali ona je jednostavno bila dio posla. Sada gradim potpuno drukčiji sustav i potpuno drukčiju paradigmu rada. Ne znam hoće li funkcionirati, ali baš me zanima. Dopuštam si pogriješiti, brzo učiti iz tih pogrešaka i ići dalje. Odjednom imam toliko vremena za rad, razmišljanje i kreativnost da me to stvarno iznenadilo. Tek sada shvaćam koliko mi je upravo to nedostajalo.
Razumijem. Velika agencija ima svoje prednosti, ali nosi i puno administracije i menadžmenta.
Velika agencija ima svoje prednosti i mane, kao i mala. Meni je ovo prilika da stvorim nešto drukčije, na drukčijim osnovama. Danas je moguće ono što nije bilo moguće prije dvije godine, a kamoli prije pet ili deset. Još uvijek tražim pravi model. Isprobavam različite načine rada i gledam što funkcionira. To ne znači da nemam ambiciju izgraditi nešto veliko. Pitanje je samo kako izgraditi veliko, a da u tom velikom ostaneš mali. Zato eksperimentiram i pokušavam pronaći model koji meni odgovara.
Ono što radim nije bitno drukčije od onoga što sam radio prije, ali počiva na drukčijoj paradigmi. Danas se više bavim budućnošću: kako će se brendovi mijenjati, kako će biti otporni na različite scenarije i kako se više ne obraćamo samo ljudima nego i umjetnoj inteligenciji. Zanima me kako umjetna inteligencija pamti brend i kako ga vidi. Razvili smo mali proizvod koji je još u beta fazi i upravo to istražuje. Promatramo kako umjetna inteligencija vidi neki brend s webom i bez njega. Ovo “bez weba” znači kako ga pamti. To mi je fascinantno. Gotovo da nam više ne trebaju developeri nego psiholozi kako bismo razumjeli način na koji umjetna inteligencija funkcionira. Nitko zapravo nema odgovore. Svi eksperimentiraju i istražuju. Upravo je to ono što me danas najviše inspirira.
Jesi li vidio članak u The Economistu o tome da velike AI kompanije sve više zapošljavaju filozofe?
Da, to mogu razumjeti. Kad gledaš kako umjetna inteligencija prepoznaje brendove, ona je poput djeteta. Traži informacije koje će je zainteresirati. Ako ih pronađe, zadržat će se, a ako ne, odmah ide dalje. Kad je pitaš kako doživljava neki brend, često vidiš da do nje zapravo nije došlo ono što je taj brend godinama govorio na webu. Ne zato što toga nije bilo, nego zato što je komunicirao na način koji umjetna inteligencija ne razumije. Obraćao se samo jednoj publici. Nije se obraćao umjetnoj inteligenciji, a ona će o sve više stvari odlučivati umjesto nas. Ne o svemu, naravno, ali će imati velik utjecaj na mnoge odluke.
Osnovao si novu agenciju. Po čemu će se razlikovati od klasičnih agencija?
Novi pristup temelji se na slaganju timova prema potrebama svakog projekta i svakog klijenta. Danas, pogotovo kod nas, agencija ne može imati zaposlene stručnjake za baš sve. Za to jednostavno nema financijskih mogućnosti, a nikad ne znaš kakav će projekt doći. Komunikacija danas može biti svašta, od razvoja nove usluge ili proizvoda do naljepnice na podu. Za svaki projekt trebaju ti drukčiji ljudi i drukčiji skillovi. Ovakav način rada omogućuje mi da svaki put složim najbolji mogući tim. Radit ću s freelancerima i ljudima koji su u tom trenutku slobodni, razmjenjivati ideje i znanje te zajedno raditi na projektu. Skalirati planiram na potpuno drukčiji način. Sigurno neće biti kroz klasični model agencije i hvaljenje brojem zaposlenih. Mislim da to više nije model koji funkcionira. Pokušavam pronaći novi.
Kad sa svojom djecom razgovaram o tome čime će se baviti, više ne pričamo o profesijama nego o tome što im je u poslu važno. Što je tebi danas tebi najvažnije?
Meni je najvažnije da sam ispunjen. Da imam nešto zbog čega se veselim ustati ujutro. Nakon dugo vremena imam posao zbog kojeg se nekad budim u četiri ujutro kako bih stigao napraviti sve što želim. Taj drive koji me vuče meni je najvažniji. Volim cijeli proces. Imala si priliku vidjeti moja predavanja kad si me zvala na nastavu. Znaš koliko volim kućice, tablice i sve to. Volim studiozno prolaziti kroz cijeli proces. Treba mi vremena da popunim sve te kućice, razmislim i posložim sve što će me na kraju dovesti do ideje. To me beskrajno veseli. Ali iznad svega je sloboda. Sloboda da sam odlučujem o svakoj svojoj sekundi. Da mogu otići u kojem god smjeru želim, bez potrebe da ikoga pitam, opravdavam se ili tražim dopuštenje. Očito mi je upravo ta sloboda najviše nedostajala.
Postoji li nešto čega se plašiš u ovoj novoj fazi karijere?
Razmišljam što ako dobijem temperaturu. Što ako dva-tri dana moram ostati u krevetu? To si ne mogu priuštiti. Ne smijem se razboljeti.
Dakle, nema temperature.
(Smijeh) To mi je neki dan prošlo kroz glavu. Prije uopće nisam razmišljao o tome. Treba imati nekoga tko zna što treba raditi. Ali inače nemam nekih strahova. Nisam sklon paranojama. Hoću li imati dovoljno posla? Ako budem dobar, imat ću ga. Tu nema puno filozofije. Puno me ljudi pita kako ću sam. A ja mislim da će mi upravo to biti najveća prednost. Zapravo nisam sam. Već sada radim s dvadesetak ljudi i super mi je sjediti s njima, s različitim ljudima, mlađima, starijima, iskusnijima i manje iskusnima. Divan mi je taj proces zajedničkog razmišljanja, stvaranja ideja i njihove realizacije. Nemam strah da neću uspjeti. Mislim da će, ako ja budem dobar, sve biti dobro.
Ali život ipak nije samo posao. Mislim da je umjetnost života dobro složen dan. Posao je samo jedan njegov dio. Što je danas tebi, osim posla, važno u životu? Obzirom da si u Boškincu, vjerojatno hrana…
Hrana mi je jako važna. Ključna. Ali najvažniji su mi mir i sklad u obitelji. Manuela i Tija. Taj moj mali svijet. Važno mi je da smo zajedno i da sve dobro funkcionira. Jako mi je važan i odmor. Volimo putovati. Danas tehnologija omogućuje da radiš od bilo kuda pa znamo sjesti u auto i otići na nekoliko tjedana. Jedan vozi, drugi radi i obavlja pozive, Tija otraga čita. Sve funkcionira. Sama činjenica da smo zajedno puno nam znači. Važne su mi i knjige. Volim čitati i proučavati. Važno mi je i da imam svoje vrijeme za igrice. Gejmer sam odmalena. Nekad se volim zatvoriti i igrati do kasno u noć. Događa se rjeđe nego prije, ali i dalje se tome veselim.
Važan ti je i vrt. Pratim ga od početka. (op. a.: Nikola je na Instagramu redovito dijelio kako napreduje njegov vrt u Zagorju.)
Vrt mi je važan. Trenutačno je malo na čekanju. U razdoblju kad sam donosio odluku o odlasku bio mi je terapija. Mogao sam se maknuti, razmišljati, opustiti se i kroz sjeme, biljke, rast i prirodu tražiti snagu za ono što slijedi. Jako me veselilo i dijeliti vrt kroz storyje. To mi je bilo baš zabavno, a reakcije ljudi bile su odlične. I danas imam puno pratitelja vrta. Ali kad sam donio ovu odluku, nekako me pustila ta energija. Imao sam osjećaj da je to poglavlje završeno. To ne znači da se vrtu neću vratiti. On je i dalje tamo, u Zagorju. Rajčice i paprike i dalje rastu, samo više ne rastu na Instagramu. Bilo je zanimljivo kad su ljudi čuli da odlazim iz agencije. Mnogi su rekli: “Sad će se posvetiti vrtu.”
Nadam se da ćeš se vratiti vrtu. A kad smo već kod toga, koliko danas paziš na sebe?
Trudim se. Imam uspone i padove. Nekad tri ili četiri mjeseca trčim tri ili četiri puta tjedno, idem u teretanu i jako pazim što jedem. Onda dođe razdoblje kad se potpuno opustim. Ne radim ništa, jedem kokice uz filmove. Trebaju mi te faze. Ali mogu reći da se trudim trčati barem dva puta tjedno. Volimo ići na hiking kad god ulovimo vremena. Kod kuće nam je postalo prirodno paziti što jedemo. O tome više ni ne razgovaramo. Pazimo na namirnice, recepte i način pripreme. Ali petkom navečer volimo naručiti sladoled. Moraš imati i takve dane. Evo, sad sam dobio ovaj prsten. Imaš ga i ti? Sad ga proučavam. Treba mu devedeset dana da me upozna. Volim takve gadgete. Baš će mi biti zabavno pratiti spavanje i sve ostalo.
Mislim da sam cijelu obitelj zarazila Ourom i gadgetima za praćenje zdravlja.
Meni je to odlično jer dobiješ neki feedback. Kažeš: “Bio sam sinoć na večeri s ekipom, daj mi plan za sutra.” Kaže ti što jesti ujutro, predloži meditaciju… Daje ti neke smjernice kako da bolje prođeš kroz dan. Netko će reći da je to glupost, ali dobro je i malo s nekim “porazgovarati”. Tako da pazim na sve, ali znam i griješiti. I to je dio svega.
Dobro, znači ti si savladao umjetnost života?
Ne znam. Valjda. Život ide malo ovako, malo onako. Trenutačno sam stvarno u dobroj fazi i to me veseli. Gledam Tiju kako raste. Već ima devet godina. Gledam svoje dečke od 29 i 25 godina. Kako se trude, uspijevaju, padnu pa se opet dignu. Važno mi je da sam uvijek uz njih. Veseli me i Manuela. Dobri smo zajedno.
Primjećujem da se stalno igraš s nečim novim. Je li ti upravo zato bilo lakše napraviti tako veliku promjenu?
Nije mi bilo teško odvojiti se. Davor i ja smo imali zaista dobar odnos. Kad je taj trenutak došao, došao je prirodno. I jedan i drugi osjetili smo da se, ako želimo ići dalje, nešto mora promijeniti. Nije bilo nikakve drame. Nikad ne znaš kamo će te život odvesti. Posebno mi je drago što mi prilazi puno ljudi mojih godina i kaže: “Baš si me inspirirao. I ja bih nešto promijenio.”. Važno je pokazati da smo još uvijek mladi, da smo još uvijek u igri i da promjenu možeš napraviti u bilo kojem trenutku. Ne treba robovati predrasudama da se s pedeset ili šezdeset približava profesionalni kraj. Mislim da ćemo živjeti više od devedeset godina. Pred nama je još puno vremena.
