Postoji jedna obiteljska priča koju godinama prepričavam jer je predivna. I postoji jedna mlada dama o kojoj često govorim jer je nevjerojatno posebna. Početak njihove priče nije bio lagan, ali valjda je tako s posebnim pričama.Mlada dama zove se Lucija Grladinović, a kao beba smještena je u dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj. Tamo je, srećom, provela relativno „kratkih“ šest mjeseci (iako nijedno dijete ne zaslužuje provesti ni dan u sustavu), a onda su je posvojili mama Tina i tata Darko, par koji je već imao biološkog sina, sedmogodišnjeg Filipa.Upravo zato njihove su šanse za posvajanje bile minimalne. No svi koji poznaju Tinu (kojoj je velika želja bila posvojiti dijete) znaju da se ono što ona odluči jednostavno mora dogoditi.
Lucija je tada imala velike crvene krugove oko očiju od silnog plakanja u domu. Danas je krase velik osmijeh te prekrasne, bistre oči pune života, inteligencije i topline. Povodom Svjetskog dana posvojenja želim s vama podijeliti upravo njihovu priču.Sa samo 23 godine Lucka je već postigla mnogo toga. Završila je prijediplomski studij industrijskog dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu kao jedna od najboljih studentica. Njezini studentski radovi osvajali su nagrade na festivalima, a danas je studentica master programa u Danskoj na Design School Kolding, jednoj od najprestižnijih škola dizajna na svijetu.
Lucka, za početak, kako izgleda tvoj dan u Danskoj? Što te najviše iznenadilo kada si stigla?
Moj dan u Danskoj započinje oko 8 ujutro. Imam svoju uobičajenu jutarnju rutinu pa odlazim na fakultet. Nastava je ovdje organizirana prema stalnom rasporedu, tako da dane provodim od 9.15 do 14.45 na fakultetu. Nakon toga, ovisno o projektima i obvezama, ili ostajem raditi na faksu, gdje imam svoje radno mjesto, ili odlazim kući odmoriti se i nastaviti s radom. Redovito se čujem s obitelji i prijateljima iz Hrvatske, bilo putem poziva ili poruka, i trudim se uvijek odvojiti vrijeme za njih. Večeri volim provoditi u društvu prijatelja s fakulteta.
Ono što me najviše iznenadilo bila je razina organiziranosti, ne samo na fakultetu nego i u svakodnevnom životu u Danskoj. Ovdje doslovno za sve postoji aplikacija! Trenutačno imam četiri aplikacije vezane uz fakultet, dvije za administraciju, dvije za financije, dvije za javni prijevoz i tako dalje. Gotovo svaki aspekt života ovdje funkcionira kroz neki digitalni sustav, na što mi je u početku trebalo vremena da se naviknem.
Tvoju mamu i tebe dugo poznajem i rijetko sam vidjela odnos majke i kćeri ispunjen tolikom toplinom i povezanošću kao vaš. Kako su ti roditelji ispričali tvoju priču? Sjećaš li se trenutka kada si saznala da si posvojena?
Od malih nogu posvojenje je bilo prirodan dio mog života. Imala sam puno knjiga koje su se bavile tom temom, gledala filmove o posvojenju, a s mamom sam odlazila i u dječji dom, gdje smo darovale odjeću koju sam prerasla. Zapravo, znam da sam posvojena otkad znam za sebe. Ne sjećam se nekog konkretnog trenutka u kojem su mi roditelji to rekli jer se o tome u našoj obitelji oduvijek otvoreno razgovaralo. Ipak, mama mi često prepričava jednu anegdotu iz djetinjstva. Jednom sam, pokazujući na trudnicu, pitala mamu je li i ona mene nosila u trbuhu, na što mi je odgovorila: „Ja sam te nosila u svom srcu.“
Tvoj stariji brat Filip imao je sedam godina kada si stigla u obitelj, dovoljno da zapamti tvoj dolazak. Je li ti ikada pričao kako je to doživio? Kakav je vaš odnos danas?
Sjećam se da mi je pričao kako se jako veselio i jedva čekao moj dolazak u obitelj. Naš je odnos tijekom odrastanja bio prilično dinamičan, ponajviše zbog sedam godina razlike među nama. Bilo je tu raznih neslaganja i razilaženja u interesima, ali mogu reći da smo danas bliži nego ikad. Oboje smo zreliji, razlika u godinama sve se manje osjeti i puno se bolje razumijemo. Ponekad se družimo i u istim društvima, upoznajemo međusobne prijatelje i kroz ta druženja otkrivamo neke nove strane naših osobnosti koje tijekom odrastanja nismo imali priliku upoznati.
Jesi li tijekom odrastanja tražila fizičke ili karakterne sličnosti sa svojim roditeljima i bratom? Koliko su nam te sličnosti uopće važne za osjećaj pripadnosti?
Kod mene je situacija zanimljiva jer mi ljudi često ne vjeruju kada im kažem da sam posvojena. Imam plavu kosu poput mame i cijele njezine strane obitelji, zelene oči kao tata i brat, a crte lica kao da sam naslijedila od svakoga pomalo. Ipak, iz moje perspektive, te fizičke sličnosti nikada nisu imale presudnu ulogu u osjećaju povezanosti s obitelji i mislim da ne bi trebale biti mjerilo pripadnosti. Upravo je u tome ljepota obitelji – u osjećaju da nekome pripadaš, da si voljen i prihvaćen bez obzira na krvno srodstvo ili to čije si gene naslijedio.
Jesi li upoznala druge posvojene osobe? Koliko su njihove priče slične tvojoj?
Tijekom života upoznala sam vrlo malo posvojenih osoba, svega nekoliko, i zbog toga mi je žao jer bih voljela poznavati više ljudi sa sličnim životnim iskustvom. Njihove su priče dosta različite. Poznajem djevojčice koje su posvojene iz Afrike, djevojku koja je posvojena u Ujedinjenom Kraljevstvu te dvojicu mladića posvojenih u Hrvatskoj, s čijim sam se iskustvima mogla nešto više poistovjetiti. Iako svatko od nas ima svoju priču, mislim da je vrijedno imati priliku razgovarati s nekim tko razumije iskustvo posvojenja iz vlastite perspektive.
Posvojena djeca često čuju komentare koji možda nisu zlonamjerni, ali ih mogu povrijediti ili zbuniti. Sjećaš li se nečega što su ti ljudi govorili dok si odrastala, u školi ili među poznanicima? Što bi voljela da ljudi prestanu govoriti posvojenoj djeci?
U svoje 23 godine imala sam samo jedno neugodno iskustvo, i to u osnovnoj plesnoj školi. Kako su tada svi za rođendane donosili slatkiše i grickalice u školu, ja sam odlučila počastiti prijatelje povodom „Svog dana“ – godišnjice mog posvojenja. Objasnila sam im da mi nije rođendan, nego dan kada su me roditelji doveli kući iz dječjeg doma. Tada je jedna djevojčica izgovorila rečenicu koja mi je ostala u sjećanju: „To nisu tvoji pravi roditelji.“
Mislim da je upravo to jedan od najčešćih, ali i najbolnijih komentara koje posvojeno dijete može čuti. Kad god razgovaram s nekime o tome, uvijek naglašavam da za mene pravi roditelj nije nužno onaj s kojim dijeliš gene, nego onaj koji te odgaja, brine se o tebi i pruža ti ljubav, toplinu, sigurnost i osjećaj pripadnosti. To su, po meni, neke od najvažnijih stvari koje dijete treba tijekom odrastanja.
Kako na zakonskoj razini funkcionira odnos posvojenog djeteta s biološkim roditeljima? Jesi li ikada poželjela saznati više o svojem podrijetlu?
U mojem slučaju to je izgledalo tako da je moja biološka mama odlučila dati me na posvojenje odmah nakon što sam se rodila. Iz bolnice sam smještena izravno u dječji dom. Koliko znam, kasnije je dala službeni pristanak na moje posvojenje, čime je omogućen daljnji pravni postupak. Nakon što je posvojenje pravno završeno, prestala je imati roditeljska prava i zakonske obveze prema meni.
Znam i da je moja biološka mama izrazila želju da je se ne kontaktira i ja to poštujem. Ni sama nikada nisam osjećala potrebu saznati više o svojem biološkom podrijetlu. U obitelji koja me posvojila nikada se nisam osjećala drugačije zbog činjenice da sam posvojena. Roditelji su mi pružili toliko ljubavi, pažnje i sigurnosti da nikada nisam osjećala da mi nešto nedostaje. Imala sam sve što mi je bilo potrebno za sretno odrastanje i jednostavno nisam osjećala potrebu tražiti dodatne odgovore o svojem podrijetlu.
Tvoja mama uvijek kaže da za roditelja nema razlike u osjećajima prema biološkom i posvojenom djetetu. Misliš li da, iz perspektive djeteta, postoji razlika u osjećajima prema biološkom roditelju i posvojitelju? Smeta li ti kada netko kaže „prava mama“?
Za mene je biološka majka žena koja me rodila, a žena koja me posvojila je moja mama, odnosno moja „prava mama“. Ona me odgojila, podigla na noge i pružila mi poticajno, stabilno i bezbrižno obiteljsko okruženje. Vjerujem da je to vrlo individualno i da svaka posvojena osoba ima vlastiti doživljaj odnosa s biološkim roditeljima i posvojiteljima. No s obzirom na to da nikada nisam imala kontakt sa svojom biološkom majkom, za mene je majka uvijek bila samo jedna. Uvijek ću imati poštovanja prema ženi koja me rodila, ali najveću zahvalnost i poštovanje osjećam prema svojoj mami Tini.
Tijekom odrastanja bila si izrazito kreativna, u osnovnoj i srednjoj školi si paralelno išla u gimnaziju i Školu za suvremeni ples Ane Maletić, a danas si uspješna studentica dizajna. Dizajn je struka koja zahtijeva mnogo promišljanja o ljudima, društvu, pa i osobnom identitetu. Jesi li kroz umjetničko stvaranje ikada propitivala i definirala vlastiti identitet?
Mislim da su me sve umjetničke aktivnosti kojima sam se tijekom odrastanja bavila, od suvremenog plesa, sviranja klavira i bubnjeva do raznih kreativnih radionica, oblikovale u osobu kakva sam danas. Kroz različite oblike umjetničkog izražavanja postupno sam otkrivala vlastite interese, razvijala kreativnost i tražila ono u čemu se najviše pronalazim. Na kraju sam se pronašla u dizajnu, koji je za mene savršen spoj umjetnosti i znanosti. Volim imati određena pravila i strukturu unutar kojih mogu djelovati, ali istovremeno i dovoljno slobode za kreativno izražavanje.
Ipak, i unutar dizajna još uvijek istražujem vlastiti identitet. Trenutačno se na diplomskom studiju nastojim više posvetiti razvoju vlastitog dizajnerskog izraza i vizualnog jezika. Voljela bih s vremenom izgraditi prepoznatljiv autorski rukopis, odnosno stvarati radove u kojima će se moći prepoznati moj način razmišljanja i pristup dizajnu.
U Hrvatskoj vrlo malo djece dobije priliku biti posvojeno. U razdoblju od 2021. do 2024. godine posvojeno je prosječno samo 167 djece godišnje. Stotine potencijalnih posvojitelja čekaju, a djeca starija od pet godina gotovo sigurno ostaju u sustavu. Razmišljaš li ikada o tim brojkama? Kako ih doživljavaš?
Često razmišljam o tim brojkama, pogotovo zato što iza njih vidim stvarnu djecu i njihove životne priče. Kada posjetim dječji dom i vidim koliko djece ondje i dalje odrasta, teško mi je ne pomisliti na to koliko sam ja imala sreće što sam dobila priliku odrastati u obitelji. Posebno me pogađa vidjeti tu djecu i znati da mnoga od njih nemaju toplinu obiteljskog doma kakvu sam ja imala priliku iskusiti.
Mislim da su te brojke poražavajuće i svjesna sam da proces posvojenja nije nimalo jednostavan, osobito zbog složenih administrativnih procedura. Upravo zato smatram važnim otvoreno razgovarati o posvojenju i rado sudjelujem u intervjuima poput ovoga, u kojima imam priliku podijeliti vlastito iskustvo. Ako moja priča potakne barem jednu osobu da razmisli o posvojenju ili se čak odluči na taj korak, za mene je to već veliki uspjeh.
Kao osoba senzibilizirana za ovu temu, jesi li ikada pomislila: „I ja ću jednom posvojiti dijete“?
Naravno! Vjerujem da moja želja za posvojenjem velikim dijelom proizlazi iz vlastitog iskustva. Upravo zato što sam i sama posvojena, znam koliko takva prilika može značiti jednom djetetu. Najveća želja bila bi mi pružiti nekom djetetu ono što su moji roditelji pružili meni – ljubav, sigurnost, dom i priliku za sretno odrastanje. Ne znam kamo će me život odvesti, ali posvojenje je nešto što bih svakako voljela ostvariti jednog dana, bez obzira na sve izazove koje taj proces nosi.
Što bi poručila djetetu koje danas čeka svoju obitelj?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje jer sam posvojena sa svega šest mjeseci, tako da nemam vlastita sjećanja na život u domu. Možda bih zato radije uputila poruku ljudima koji razmišljaju o posvojenju, ali još uvijek nisu sigurni žele li se upustiti u taj proces. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je posvojenje za mene bilo najbolje što mi se moglo dogoditi. Kada odrastaš znajući da te netko toliko želio da je odlučio proći kroz cijeli taj proces kako bi ti pružio dom i obitelj, osjećaš se istinski voljeno. Vjerujem da je sav trud koji su moji roditelji uložili u posvojenje itekako vrijedio jer je na kraju donio toliko toga lijepog, ne samo meni nego i cijeloj našoj obitelji.
