Već duže vrijeme se pokušavam sjetiti dugometražnog dokumentarnog projekta koji je u vrlo kratkom vremenu potaknuo toliko pažnje kao „Možeš vidjeti sve“. Trideset i četiri dana prije nego što će krenuti u zatvor, zloglasna osnivačica Silicijske doline Elizabeth Holmes poziva filmsku ekipu da dokumentira svaki njezin pokret. Ono što počinje kao intiman portret zagonetnog kriminalca, pretvara se u zbunjujuće, tajnovito trogodišnje putovanje u ponor za koji kompletna filmska branša nije znala da se priprema i kreće pred publiku.
Na samome početku treba reći da ovaj osvrt ne sadrži spoilere, ali ću probati na najbolji način „prepričati“ što je toliko dobro, a drugačije u ovome filmu.
Žanrovski, ovo je eksperimentalni dokumentarac o istinitim zločinima s mračnim, ali i komičnim i biografskim elementima. Autori filma You Can See Everything dolaze iz prilično različitih, ali komplementarnih kreativnih pozadina. Film su zajedno režirali Nathan Fielder i Lance Oppenheim. Kao i u prethodnim radovima koje potpisuje Fielder, njegov stil karakteriziraju neugodan humor, propitivanje stvarnosti i granice između dokumentarca i inscenacije. Upravo njegov pristup omogućuje filmu da bude više od još jednog dokumentarca o Elizabeth Holmes, jer se fokusira i na pitanje kako nastaje “istina” pred kamerama. Oppenheim pak ima sposobnost stvaranja atmosfere i promatranja ljudi bez brzih prosudbi. Rezultat je trosatna polagana, ali napeta vožnja razotkrivanja glavne junakinje i njezina odnosa prema vlastitoj odgovornosti i krivici. Uspjeh filma upravo je u spoju Fielderove skeptične, često apsurdističke perspektive i Oppenheimove klasičnije dokumentarističke osjetljivosti. Tako smo dobili film koji nije samo portret Elizabeth Holmes, nego i istraživanje manipulacije, percepcije, istine i samog procesa snimanja dokumentarca. Isto tako, film govori podjednako o Holmes koliko i o samim autorima i njihovoj potrazi za istinom.
Neki dokumentarci služe da objasne priču. You Can See Everything postoji kako bi vas natjerao da preispitate sve što mislite da znate. Film više pita nego što odgovara i dugo ostaje u mislima nakon završetka. Umjesto da pokušava objasniti ili razotkriti svoju temu, film se svjesno kreće u suprotnom smjeru, pokazujući koliko je teško doista razumjeti neku osobu, čak i kada mislimo da imamo sve činjenice pred sobom.
Na površini, riječ je o portretu Elizabeth Holmes, no vrlo brzo postaje jasno da film zanima nešto mnogo šire. To je priča o našoj potrebi da pronađemo jasne odgovore, jednostavne krivce i konačne istine. Film ne nudi takvu utjehu. Umjesto toga, vodi gledatelja kroz slojevito i pomalo nadrealno iskustvo koje istovremeno intrigira i zbunjuje. Jedna od dominantnih ideja jest da nijedna kamera, intervju ili dokument ne može u potpunosti razotkriti nečiji unutarnji svijet.
Ono što posebno impresionira jest način na koji autori izbjegavaju banalnu karikaturu. Holmes nije prikazana samo kao simbol prijevare, nego kao kompleksna osoba čije motive i unutarnji svijet možda nikada nećemo potpuno razumjeti. Upravo ta ljudska dimenzija daje filmu težinu i razlikuje ga od brojnih dokumentaraca koji se zadovoljavaju površnim zaključcima.
Vizualno i narativno film djeluje poput prizme. Svaka nova scena baca drugačije svjetlo na istu priču, a gledatelj stalno preispituje vlastite dojmove. Nije uvijek ugodan za gledanje, niti je posebno jednostavan, ali je izrazito fascinantan poput promatranja nečega što neprestano mijenja oblik pred vašim očima. Ovo neće biti film za svakoga, pogotovo za nestrpljive. Njegov sporiji ritam i namjerna dvosmislenost nekima bi mogli djelovati zamorno. No, upravo u toj nekonvencionalnosti leži njegova vrijednost. U vremenu kada dokumentarci često nastoje servirati gotove odgovore, You Can See Everything ima hrabrosti priznati da su ljudi, istina i sjećanja daleko složeniji nego što bismo željeli vjerovati.
You Can See Everything jedan je od onih filmova koji ostaju u mislima danima nakon gledanja. Zagonetan, inteligentan i emocionalno složen, više istražuje nego što objašnjava, a upravo zbog toga predstavlja jedno od najizazovnijih i najzanimljivijih dokumentarističkih ostvarenja nakon jako dugo vremena. Intelektualno provokativan, formalno odvažan i emocionalno složen, film predstavlja hrabar pokušaj istraživanja granica između istine, percepcije i ljudske prirode.
Ironija je da do samog kraja u biti ne možete “vidjeti sve.” Unatoč stotinama sati pristupa, intimnih snimki, intervjua, rekonstrukcija i istraga, ni filmaši ni publika ne mogu sa sigurnošću znati što se događa u tuđem umu. Naslov postaje ironičan: što više dokaza imamo, to smo manje sigurni.
„Možeš vidjeti sve“ je u kinima od 12. studenoga.