Donald Trump je Neville Chamberlain našeg vremena, Vladimir Putin je Slobodan Milošević s atomskom bombom, a Xi Jinping strpljivo čeka uz rijeku da vidi čije će truplo donijeti tok. U igri interesa, u kojoj realisti kroje američku politiku, Ukrajina postaje žeton za “mir u naše vrijeme”. No povijest nas uči da popuštanje agresoru ne donosi mir, nego rat – i da je Europa u ovom sukobu prisiljena otkriti vlastiti identitet.
Potpuno su pogrešne ocjene da je na sastanku američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog predsjednika Vladimira Putina 16. kolovoza u Anchorageu na Aljasci pobijedio ovaj drugi. Prvi je, navodno, izdao Ukrajince. No to nikako nije točno. Da bi ih mogao izdati, morao bi ih najprije smatrati svojima, osjećati ikakvu obavezu prema njima, a oni bi mu morali vjerovati. Ništa od toga nikada se nije dogodilo. Sve što Trump misli o ukrajinskom predsjedniku Zelenskom, pokazao je već u veljači ove godine u Bijeloj kući, kada ga je, uz sudjelovanje potpredsjednika Vancea, javno ponizio pred kamerama. To je mogao vidjeti cijeli svijet – pa i Vladimir Putin. Predstava je bila namijenjena upravo njemu.
Zašto je to važno? Za razumijevanje američke vanjske politike ključno je poznavati unutarnja trvenja između dviju struja: realista i neokonzervativaca. Iako bi se po nazivu očekivalo da su neokoni doma među republikancima, to nije tako. Njihovi korijeni su u krugovima liberalnih demokrata, koji su u vrijeme Vijetnama – kao vjerni liberalni jastrebovi – ostali tvrdi u borbi protiv komunizma, čak i kad je stranka počela tražiti izlaz iz rata. Neokoni žele izvoziti američku revoluciju i demokraciju po svijetu. Vijetnam je bio njihov inkubator. S vremenom su neokoni zarazili i značajan dio Republikanske stranke te danas dijagonalno pokrivaju obje stranke.
Jedan od njihovih najpoznatijih ideologa je Francis Fukuyama, učenik Samuela Huntingtona (autora Sukoba civilizacija), koji je 1992. najavio “kraj povijesti” – trijumf liberalne demokracije nakon pada Berlinskog zida i Sovjetskog Saveza. Fukuyama je isprva podržavao Bushovu administraciju i njezinu neokon ideju širenja demokracije, ali se od nje udaljio nakon Drugog zaljevskog rata 2003. Dok je prvi Irak (1991) bio stvar realpolitike starijeg Busha, drugi je bio projekt mlađeg Busha (2003) i neokon krugova (Wolfowitz, Rumsfeld, Cheney, Perle, Kagan). Oružje za masovno uništenje nisu pronašli, demokraciju nisu izvezli – Irak je ostao sinonim američkog vanjskopolitičkog fijaska.
Neokonzervativci su bili ključni i u ukrajinskom pitanju. Najpoznatija je Victoria Nuland, karijerna diplomatkinja i supruga Roberta Kagana, jednog od očeva neokon projekta. Ona je imala ulogu u Majdanskoj revoluciji 2013.–2014., u kojoj su Ukrajinci svrgnuli proruskog predsjednika Viktora Janukoviča. Država se geopolitički jasno okrenula prema Europi i Zapadu, na što je Rusija odgovorila aneksijom Krima i pokretanjem “balvanske revolucije” te dugotrajnog rata u donbaskoj regiji. Upletenost američkih neokona u Majdan razotkrio je prisluškivani razgovor iz siječnja 2014., u kojem je Victoria Nuland s američkim veleposlanikom u Kijevu raspravljala o “pravom” premijeru za Ukrajinu i pritom izrekla slavnu rečenicu: “Jebeš EU” (“Fuck the EU”). Snimka je objavljena (vjerojatno uz pomoć ruskih obavještajaca) i postala dokaz američkog uplitanja u politička zbivanja na ruskim granicama.
Tu u igru ulaze realisti. I u politici akteri najčešće nastupaju u ulogama za koje su scenarije napisali drugi. Naravno, izvrsni glumci važni su za uspjeh predstave. No vrijedi pogledati kakve su upute dobili od režisera, a ovi od producenata. Donald Trump nastupa u predstavi koju je napisalo više od četiristo autora u organizaciji think tanka Heritage Foundation. Naslov? Projekt 2025: Mandat za vodstvo: obećanje konzervativaca. Namijenjen je ponajprije unutarnjopolitičkoj preobrazbi SAD-a, ali sadrži i jasne smjernice za vanjsku politiku – od ukidanja USAID-a do nepokolebljive potpore Izraelu i kritičnosti prema UN-u. Ponajprije, prestanak besmislenog slanja američke vojske po svijetu bez stvarne koristi.
U međuvremenu, neokoni žele širiti svoju demokratsku revoluciju po svijetu i kapitalistička su verzija trockističkog pokreta. Lav Trocki bio je jedan od vodećih boljševika i arhitekt Crvene armije, koji se početkom dvadesetog stoljeća, nakon uspješno izvedenog prevrata u Rusiji, zalagao za permanentnu, stalnu svjetsku revoluciju. Pobijedio ga je (i ubio) suborac Josif Staljin, koji je trijumfirao s doktrinom socijalizma u jednoj zemlji. Danas bismo to rekli: “Prvo Rusija”. A “Prvo Amerika” američka je verzija kapitalizma u jednoj državi, dok neokoni sanjaju svjetsku demokratsku revoluciju. Ipak, vijetnamski rat završili su republikanski realisti – predsjednik Richard Nixon i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost (a kasnije i državni tajnik, tj. ministar vanjskih poslova), Henry Kissinger.
Za Henryja Kissingera, glavnog ideologa realista u politici, nema stalnih prijatelja i neprijatelja, stalni su samo interesi. Rusija više nije američki sustavni neprijatelj – danas je to Kina. Zato je za američku nacionalnu sigurnost najvažnije izvući Rusiju iz zagrljaja Kine, u koji ju je gurnuo ukrajinski rat i zapadne gospodarske sankcije, i pretvoriti je u saveznicu. Rusi se Kineza boje još više nego Amerikanci. A neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj.
No Trump nije samo Kissingerov tip realista. On je istodobno i Neville Chamberlain našeg vremena – britanski premijer koji je 1938. u Münchenu potpisao sporazum s Hitlerom i izjavio da donosi “mir u naše vrijeme”. Upravo to Trump želi učiniti – i za to primiti Nobelovu nagradu. Chamberlain je popuštanjem Hitleru otvorio vrata okupaciji cijele Čehoslovačke i posljedično Drugom svjetskom ratu. Ne tvrdim da će Putin izazvati Treći, ali logika je ista: popuštanje agresoru nikada ga ne smiruje, nego ohrabruje.
S druge strane imamo Putina, koji sve više podsjeća na Slobodana Miloševića. Najprije je zapalio svoju verziju “balvanske revolucije”. Dana 17. kolovoza 1990. Srbi u Hrvatskoj postavili su barikade od posječenih stabala – balvana – i proglasili “Republiku srpsku Krajinu”, koja se borila protiv Hrvatske. Potpuni ekvivalent današnjim četirima poluzauzetim ukrajinskim regijama. I kao što je Milošević nehotično pomogao učvrstiti hrvatsku i slovensku državnost (zaslužio bi spomenik ako gledamo iz naše perspektive), tako danas Putin učvršćuje ukrajinsku nacionalnu svijest. Osim ako ne bi zauzeo cijelu Ukrajinu – što nije sposoban – ruski jezik ondje će ostati jednako nevažan kao što je danas srpski u Hrvatskoj. Akcija rađa reakciju – često upravo suprotnu od željene.
Što to znači za nas, za Hrvatsku, Sloveniju i Europu? Da SAD i Rusija danas uopće nisu glavna priča. Prava fronta je novi hladni rat između SAD-a i Kine. Realisti su na vlasti, njihovo geslo glasi “Prvo Amerika, Prvo Rusija, Prvo Kina”, a svi ostali vrijede kao pregovarački materijal. U ovom trenutku izgleda da će “mir u naše vrijeme” biti postignut velikim komadom Ukrajine na pladnju. Sutra to može biti netko drugi. Možda i mi.
No nije samo Putin ubrzao ukrajinsku nacionalnu svijest. Trump isto čini za Europsku uniju i njezin identitet. Nikada mi Europljani nismo tako jasno znali tko smo, kao sada, kada znamo tko nismo i tko ne želimo biti. Naši “drugi” su Rusija i SAD, možda i Kina, koja strpljivo čeka uz rijeku da vidi čije će truplo donijeti tok.
Sada kada znamo da europski identitet postoji, da smo posebni i različiti od Amerikanaca i Rusa, vrijeme je da se osmislimо. Koalicija voljnih europskih država, koje bez obzira na američki sveti egoizam podržavaju Ukrajinu, jezgra je iz koje će nastati Sjedinjene Države Europe. Nije nužno da u njima budu sve današnje članice EU. Mađarska i Slovačka trenutačno naginju Rusiji. A mi smo se 1991. odlučili za jezgrenu Europu – i tamo i pripadamo.