Neki su likovi u ovom tekstu inspiriarni stvarnim osobama, a neki su fikcija.
„Bi… bi-bip“ čuješ iz susjedne prostorije dok navlačiš na sebe sterilni ogrtač i dezinficiraš ruke. Oštar miris alkohola miješa se s mirisima tuđih jakni iz garderobe za roditelje. „Bi… bi-bip“ prenese te iz misli i podsjeti da se požuriš. Što znači taj zvuk? Zvoni li to za moje dijete? – pitaš se. Ne brini, naučit ćeš što znači baš svaki zvuk u narednih nekoliko mjeseci. Bi-bi-bip, prati te dok nosiš frižider-torbu punu izdojenog mlijeka i tiho je predaješ sestri. Bi-bi-bip, sjedaš u stolicu pokraj malenog inkubatora u kojem leži tjelešce koje je do tjedan dana bezbrižno živjelo u tebi. Danas umjesto njega diše neki ogroman aparat, a maleno krhko tijelo spojeno je na barem tri monitora. Gledaš ga i pitaš se što osjećaš, jer nisi ga imala priliku ni upoznati. Tko je on? Bi li ga prepoznala da te sutra pitaju da ga izdvojiš iz skupine beba? Ma bi, ipak si ti – mama.
„Mama!“ – topao, ali čvrst glas medicinske sestre opet te vraća u stvarnost. „Možemo mu obući čarapice danas.“ Treseš se. Od sreće i uzbuđenja istovremeno. Od četiri para čarapica koje si donijela, TI smiješ izabrati koje će obući i staviti mu ih na malene nožice. Ovo je prvi odjevni predmet koji mu oblačiš i to ti znači više od svega, jer se samo na tren osjećaš pomalo normalno. Bi-bi-bip, trenutak je prošao, smiješ sjesti, ne smiješ ga više dirati. Tupo gledaš u krevetić, razmišljajući što će biti sljedeće. Suočena s neizlječivom dijagnozom, pitaš se kako će izgledati tvoj život. Sve o čemu si sanjala, svi tvoji planovi, želje i nade raspliću se poput oblaka nakon ljetnog pljuska. Gotovo je. Sigurno nećeš imati nikakav život. Ti si sada mama s intenzivne. I to je to.
I sve smo bile tu, baš tu. Ne vidiš nas, ali nas je puno. Ne možeš nas prepoznati, jer usprkos tome što sada misliš da takve majke vani hodaju odrpane, s podočnjacima do poda, iscrpljenog izgleda jer ih je život jednostavno slomio – to nije tako. Ne, upravo ona dotjerana koju si uočila kako mirno i sa smiješkom šeće kroz redove polica DM-a, to je vrlo vjerojatno mama s intenzivne. Okrenula si se jer te zapuhnuo njezin mir i aura koju nosi poput skupog parfema, a onda si vidjela da gura invalidska kolica. Sa smiješkom priča sa svojim djetetom, koje joj ne može ni odgovoriti. Topla je i nježna. Samo ako dobro pogledaš, vidjet ćeš da je podočnjake sakrila malo debljim slojem korektora. Vidjet ćeš da njena kolica nisu natrpana pomodarskim glupostima, nego flasterima u traci, sterilnim kompresama i dezinficijensima. Vidjet ćeš, na kraju, i da kraj nje šeće još jedno maleno dijete. To dijete hoda i priča, i sa tim svojim darovima upravo izaziva veliku pomutnju usred dućana. „Želim lizalicu!“ – ljutito poviče udarajući nogom o pod. „Znam, ali već si pojeo slatkiš danas. Možda ćemo lizalicu kupiti sutra“ – kaže majka mirno, i dijete se smiri. Kako je to uspjela? Kako to da je ostala mirna? Sada znaš – vidjela je ona i puno gore.
Sjedaš na kavu, a stol do tebe sjedi predivna žena isfenirane plave kose u najljepšoj haljini koju si ikada vidjela. Ti bi tako nešto obukla samo za posebne prilike, ali ona je to obukla u jedan obični utorak za najobičniju kavu s prijateljicom. Prepoznaješ ju – pa to je ona cura s Instagrama, ali čekaj… što, nema ona dijete s dijagnozom autizma? Njena djevojčica ne priča, ali ona se smije. Pije kavu i sretna je. U tom trenutku njena djevojčica mašući rukama poput male ptičice dotrči do stola i kaže – „Mama, kava, plati.“ Iako je to jako siromašan vokabular za jednu djevojčicu od pet godina, lice te predivne majke ozari se poput sunca. „Bravo Emma!“ – poviče ushićeno i obaspe je s tisuću poljubaca. Ne znaš tko je ponosniji – djevojčica ili majka. Njihov je dan prekrasan.
I neću sada pisati previše o onome što ne vidiš. Ti to već znaš. Znaš da će tvoj život biti i besane noći, i beskrajne terapije, i lijekovi, i aparati, i ponajviše – borba sa sustavom koji bi najradije da tvog djeteta nema. Da, bit će teško. Ali roditeljstvo je teško. Život je težak. Bez obzira što su te učili Disneyevi junaci – život nije bajka. I tko je zapravo propisao kako život treba izgledati da bi bio „sretan“? Nekad, kad zaista spoznaš veliku bol, odjednom možeš vidjeti i ogromnu sreću koja je oko tebe. Male pomake, koji se čine tako veliki. Ispunjavaju tvoje srce ponosom do razina koje nisi mogla ni zamisliti. Tvoj sin, to maleno tjelešce koje sada ne može samo niti disati, naučilo te zahvalnosti. Naučilo te živjeti. Naučilo te voljeti više nego što si mogla zamisliti. Naučilo je, ne samo tebe, nego i tvog muža i ostalu djecu da sutra nikome nije zagarantirano (iako si mislila da te to naučio Bruno Mars – think again 😊). I zato ćete se igrati SADA. Voljet ćete SADA. Sjest ćete u auto i otići u Disneyland, danas, a ne za tri godine. Posjetit ćete sve zabavne parkove, čak i ako se tvoj sin ne može voziti na svakoj vožnji. Stvarat ćete uspomene, svaki dan.
Za potrebe ovog teksta, pitala sam svog sestogodisnjeg sina što mu ja, mama, najčešće kažem. Malo je razmislio, pa rekao – „Ti stalno kažeš: Ja sam tako ponosna na tebe! I onda me jako, jako puno pusaš i stišćeš. Nemoj me tako jako stiskati, mama!“ Sorry. Moram. Moram te stisnuti za sve one minute, sate, dane i mjesece kada te nisam smjela ni dotaknuti. Moram te ljubiti za sve one trenutke kada sam to smjela činiti samo izdaleka. I moram ti reći da sam ponosna, jer da je osjećaj vidljiv, ja bih hodala okolo kao balon na vrući zrak.
I pisem ovaj tekst za tebe, mamu koja pocetak prolazi danas, I koja treba nekoga da joj kaze -bit će sve u redu. Možda ne odmah, možda ne onako kako si zamišljala – ali hoće. I iako ti se sada čini da ne možeš disati, znaj da je to samo zato što ti se srce proširilo. Treba mu više mjesta za sve što će u njega stati. Za tugu, za snagu, za zahvalnost. I za ogromnu ljubav koju ćeš tek upoznati. I koju ćeš, iz dana u dan, sve bolje nositi.