Za Antitalent, jednu od vodećih produkcijskih tvrtki u Hrvatskoj, danas više ne znaju samo industrijski insideri. Ova uspješna producentska kuća, pod vodstvom Katarine Prpić i njezina supruga Danijela Peka, stoji iza projekata koji su osvojili najprestižnije svjetske nagrade. Među njima se posebno ističu Čovjek koji nije mogao šutjeti koji im je ove godine donio široku prepoznatljivost, ali i Murina. Taj debitantski dugometražni film redateljice Antonete Alamat Kusijanović, osvojio je Zlatnu kameru (Camera d’Or) za najbolji debitantski film na Filmskom festivalu u Cannesu, što je jedno od najvećih međunarodnih priznanja za hrvatski film od osamostaljenja. S druge strane, već spomenuti, kratkometražni film Čovjek koji nije mogao šutjeti postigao je povijesni uspjeh osvojivši Zlatnu palmu za najbolji kratki film u Cannesu, nagradu César (francuski Oscar) te Europsku filmsku nagradu za najbolji kratkometražni film, a bio je i u najužem izboru za Oscara.
Iza ovih iznimnih uspjeha stoji partnerska sinergija Katarine i Danijela, koji su kao bračni i poslovni par izgradili prepoznatljiv brend na domaćoj i međunarodnoj sceni. Među ostalim, njihov Antitalent je producirao popularne serijale koje smo gledali na HTV-u Slatku kuharicu s Petrom Jelinić, Oči sokolove, Konjima do Crnog mora kao i dramsku seriju Gora. Roditelji su dvojice sinova, koje odgajaju u Buzetu u koji su se preselili iz Zagreba.
S Katarinom smo razgovarali o njezinom profesionalnom putu, izazovima vođenja zajedničkog posla s partnerom, stanju domaćeg filma i poslu producenta, kao i svakodnevici žene koja se ni uz majčinstvo ne odriče profesionalne karijere.
Studirala si ekonomiju, a danas se vrlo uspješno baviš produkcijskim poslom. Kako si u njega ušla i došla do Antitalenta?
Za vrijeme studija željela sam raditi u marketinškoj agenciji. Rad u Imagu mi je donio ispunjenje te želje i tamo sam stekla prva poslovna iskustva, dobila veliko povjerenje i brzo napredovala.. Na početku sam bila asistentica tajnici, a na kraju account te sam samostalno i timski vodila klijente. Da se nije desila kriza, možda bih i ostala tamo jer je to bila fantastična sredina, puna mladih kreativnih ljudi. No, uvijek sam više težila umjetnosti i htjela raditi nešto što je bliže takvom stvaranju. Prvi susret s filmom mi je donio rad u event agenciji Organizacija i angažman na otvaranju 60. Pulskog filmskog festivala kojeg je režirao Hrvoje Hribar. On i tadašnja ekipa u HAVC-u, kojoj sam se nakon toga pridružila, su me zarazili s filmom o kojemu do tada uopće nisam razmišljala kao o mogućem pozivu. Danijela sam, pak, upoznala u vrijeme završavanja filma Vis-à-Vis kojeg je radio s Nevijem Marasovićem. Bilo mi je super vidjeti još jednog autsajdera u filmu kako super radi, ima velike ambicije i zanimljive interese. Osim što smo se zaljubili, brzo smo našli zajedničku poslovnu crtu i stvorili zajednički model rada u Antitalentu.
Većina ljudi izvan filmskog svijeta zapravo ne zna što točno radi producent – je li njegov posao samo osigurati financije i tehničke uvjete ili sudjeluje i u kreativnom procesu?
To odlučuje svaki producent za sebe, ovisno o filmu/seriji koju producira, vlastitim interesima, i aspiracijama i željama u odnosu na djelo koje producira. Ja sam se gotovo uvijek uključivala u kreativni proces, u nekim projektima to radim manje, u nekima više. Ovisno što projekt/redatelj/drugi suradnici od mene traže. Ono što valja imati na umu, a često se zaboravlja, je da producent ima drugačiju perspektivu od redatelja i ostalih kreativnih suradnika i mislim da ga je baš zato vrijedno uključiti i u kreativni proces. Često je producent jedini koji redatelju “baca kontru” ili ga tjera da izađe van zone ugode i upravo to, često, dovodi do još boljih rezultata. Osim toga, producent je uz redatelja prvi i zadnji u procesu proizvodnje i plasmana filma. U trenutku kada su ostali suradnici već davno završili svoj posao i okrenuli se novim projektima producent je i dalje posvećen istom cilju – napraviti dobar film koji će vidjeti što više ljudi.
Kako izgleda i koliko traje proces razvoja jednog filmskog projekta, od ideje do premijere?
Za dugometražni film u prosjeku proces traje 7 godina. Za kratkometražni 3-4. Procesi se od filma do filma zaista razlikuju i teško je postaviti neki školski primjer koji se treba slijediti jer isti proces za različite projekte jednostavno ne funkcionira. No, generalno, scenarij je polazišna točka i on predstavlja glavni dokument na temelju kojega sve radimo, od prve ideje pa do samog snimanja. Puno je tu rada s glumcima i sa svim sektorima, a redatelj je osoba koja vuče konce i, na neki način, orkestrira cijeli proces te postavlja sistem rada. Montaža je, uz pripremu i snimanje, najvažnija faza, tu se film zaista “dogodi”. Uz direktora fotografije, smatram da je montažer također ključan autor u kreaciji filma i njima se, možda i najviše, divim. Imam više primjera filmova koje sam vidjela u nekoliko verzija montaže i mogu reći da je dojam od verzije do verzije ponekad potpuno drugačiji! Kod Čovjeka koji nije mogao šutjeti to nije slučaj, tu smo sve detaljno isplanirali unaprijed i snimili zaista točno onako kao što smo i planirali pa nije bilo strukturnih dramaturških promjena u montaži. No, ponekada se to zaista radi i rezultat montaže bude sjajan. Premijera je jedan lijepi trenutak koji je svima vidljiv, ali iza nje tek slijedi zahtjevan posao distribucije filma koji je opet priča za sebe.
Koliko je žena u svijetu produkcije?
Zapravo puno, mislim da nismo u manjini. Imamo sjajnih producentica i kada o tome razmišljam odmah mi na pamet padaju Ankica Jurić Tilić, Vanja Jambrović, Tina Tišljar… Naravno, kao i u drugim karijerama i u svijetu produkcije žene prolaze majčinstvo u poslovno najplodnijoj fazi života kad moraju malo usporiti na profesionalnom planu. No, to ne znači ništa drugo osim da postajemo sve bolje u tome što radimo jer – moramo i želimo.
Koji su najveći izazovi s kojima se suočavaš kao producentica u nezavisnoj produkciji?
Najveći izazov je kako tvrtku održati rentabilnom na duge staze. U Antitalentu sam od 2016. godine i od tada, imali smo tri zaista dobre godine, dok su ostale bile prosječne. To nije samo naš problem, to je problem većine europskih produkcija koje se bave filmom na bilo koji način. Redovito o tome razgovaramo na radionicama i u drugim prilikama, razmjenjujemo iskustva i dolazimo do nekih rješenja i modela koji uglavnom znače diverzifikaciju poslovanja koja pak dovodi do nekih drugih izazova. Mi se bavimo jednim od najtežih poslova jer moramo biti stručnjaci u gotovo svim područjima – producent mora znati dovoljno o dramaturgiji, režiji, financijama, pravu, pregovaranju, prezentaciji, menadžmentu… i u svemu tome mora biti dosta dobar i stalno se usavršavati. To je ujedno i najljepši dio jer stalno usavršavanje i učenje širi vidike i održava um, no za to čovjek treba biti spreman. To nije posao od 9 do 5.
Kako ocjenjuješ trenutnu situaciju u hrvatskoj kinematografiji? Zašto su domaći filmovi slabo gledani čak i u usporedbi s onima iz Srbije?
Hrvatski filmovi su slabo gledani u kinima, ali to nije slučaj kada su na televiziji. Također, imamo dobru domaću produkciju serija, različitih žanrova, koje su itekako gledane. Nadalje, hrvatska kinematografija cvjeta u smislu umjetničkog filma – nikada nismo imali toliko uspjeha na međunarodnim festivalima. Sada je vrijeme da naučimo raditi i filmove koji će funkcionirati na slobodnom tržištu. Pitanje je jesmo li spremni za to jer to znači prihvaćanje nekih drugih pravila.
Zašto uspjeh Čovjeka koji nije šutio nije važan samo za Nebojšu Sljepčevića, Antitalent i ostatak ekipe?
Uspjeh tog filma je važan jer je bacio spotlight na hrvatsku kinematografiju na svjetskoj razini. Činjenica da smo mali ne znači da nemamo visoke kriterije i da se ne možemo natjecati s velikima. Samo to treba raditi promišljeno, iskreno i pričama koje to mogu, a koje treba obraditi na način da budu zapažene. S ovim filmom smo postavili visoke kriterije i očekivanja i zato mislim da je važno da u idućim godinama u utrku za Oscara ulazimo s dobrim naslovima. Ako ih nemamo onda je bolje da uopće ne idemo u tu utrku pri čemu u svakom slučaju trebamo održavati kontakte koje smo stekli. Nama kao ekipi je Oscar kampanja ogromno iskustvo, važno je da ono ne ostane na nama. Ovaj trenutak koji nam se dogodio s ovim filmom trebamo iskoristiti za kreiranje pametne strategije hrvatskog filma za dalje, jer u filmskoj industriji se stvari ne bi trebale prepuštati slučaju ako želimo biti i međunarodno uspješni.
Što te najviše iznenadilo vezano uz čitav proces dodjele Oskara? Koliko je različit od drugih, osobito europskih nagrada?
Nemoguće je to uopće uspoređivati jer su to različiti svjetovi. Oscar je stvoren s ciljem da bude posebna industrija u ogromnoj postojećoj filmskoj industriji. Mi to teško možemo i pojmiti dok ne prođemo cijeli proces. Mi smo ga prošli s kratkometražnim filmom koji je na margini jer se tu ne vrti veliki novac i on je više-manje promotivne prirode. Pravi pritisak i ogroman posao se radi s dugometražnim filmovima. Oscar je nagrada stručne publike s kojom se u kampanjama nastoji upravljati i samim time velik se napor ulaže u to da bi se privukla pažnja i kreirao buzz, pa u fokusu nije samo kvaliteta filma. Europa ima slične nagrade, no to su sve manja tržišta pa je samim time sve to manjeg opsega i intenziteta i s manje pritiska i novca. Filmski festivali pak nisu uopće za usporedbu s takvim nagradama jer imaju drugačiju strukturu, imaju žirije u kojima sjede ljudi s imenom i prezimenom koji stoje iza onoga što biraju. To je drugi svijet u kojem se ja osobno puno bolje snalazim.
S obzirom da ste Danijel i ti i životni i poslovni partneri uspijevate li se uopće odmaknuti od posla ili se kod vas jednostavno ‘živi s filmom’?
Uspijemo se odmaknuti i to je najčešće neki bijeg u prirodu što u mjestu u kojem živimo nije veliki pothvat. Ovdje nam je priroda na dohvat ruke i u tome uživamo. Naravno da kod kuće puno pričamo o poslu, ali ne i kada smo u društvu s djecom. Kad smo s njima onda se uglavnom igramo ili pričamo o njima važnim temama.
Uspijevaš li dobro balansirati između zahtjevne producentske karijere i obiteljskog života s dvoje djece?
Iskreno, ne. Djeca su mi prioritet i ne dopuštam da ikada, bez obzira na to što se događa u poslu, bude drugačije. Zbog toga imam puno neprospavanih noći, ali to je moj izbor i dok to mogu podnositi, tako ću raditi.
Kad uspiješ naći vrijeme samo za sebe što radiš?
Kao što sam rekla, tog je vremena malo, a kada ga nađem onda čitam ili šećem.
Je li vam preseljenje u Istru otežalo posao s obzirom da se najviše toga događa u Zagrebu?
Tehnologija je danas omogućila da to više ne bude problem. Gotovo sve u pripremi, sve do samog snimanja, u produkciji možemo obaviti online i telefonski. Odlazak iz Zagreba nam je zapravo pomogao da budemo efikasniji. Nema dugih i bespotrebnih sastanaka, primorani smo bolje organizirati svoje vrijeme i više se posvetiti trenutku u kojemu se nešto događa. Mi smo i dalje često u Zagrebu, ali ostajemo samo koliko je to nužno, i vraćamo se u Buzet koji je naša baza. Nije uvijek lako, ali toliko je benefita, da se, kad podvučemo crtu, nama preseljenje itekako isplatilo.
Što se gleda kod vas doma? Što bi od aktualne produkcije preporučila za pogledati?
Nažalost, nemam puno preporuka jer malo toga stignem pogledati. Žao mi je zbog toga, ali trenutačno u toj utrci s vremenom redovito gubim. Ne sjećam se kad sam zadnji put nešto pogledala na Netflixu. Ali s djecom u Buzetu redovito idemo u kino koje utorkom u 18:00 prikazuje crtiće ili dječje filmove, to ne propuštamo. Zato će moja preporuka biti animirani film Flow koji sam nedavno pogledala, a koji je ove godine dobio Oscara u svojoj kategoriji. Divan film, i za djecu i za odrasle, koji me se jako dojmio. Bez naracije, s minornim produkcijskim budžetom, potukao je velike studijske filmove i osvojio taj zlatni kipić, po meni apsolutno zasluženo.
Na kojim projektima trenutno radiš i što možemo očekivati od Antitalenta u nadolazećem razdoblju?
Pripremamo dugometražni film Mama, tata i ja koji je napisala Tena Štivičić, a režira Vanja Juranić. Jako mu se veselim jer je to pravi film za publiku, emotivan i duhovit s puno glazbe i sjajnim glumcima. Veseli me suradnja s Vanjom na toj drama-komediji i drago mi je da ćete ju vidjeti kao redateljicu u potpuno novom “izdanju”.
Razvijamo puno projekata, a izdvojila bih adaptacije romana i to sva tri romana Kristiana Novaka, zatim roman Crvena voda Jurice Pavičića, Meduze žive zauvijek Nađe Petrović i Čudo u Poskokovoj Dragi Ante Tomića. Za Črnu mati zemlaimamo potvrđena sredstva za produkciju u Hrvatskoj i sada krećemo u proces financiranja u inozemstvu, a paralelno radimo na scenariju. Na tom projektu radimo već godinama i od njega imamo velika očekivanja od nas samih jer taj roman smatramo jednim od najznačajnijih hrvatskih romana u moderno doba. U fazi razvoja smo i s nekoliko novih kratkih filmova i TV serija. Imamo sreću da Antitalent ima svog “kućnog pisca”, a to je Danijelova sestra Maja. Ona sama razvija svoje formate pa je tako osmislila i seriju Gora koja se prikazivala na HTV-u, a sada piše adaptaciju romana Ciganin, ali najljepši. Ona je najnačitaniji i najnagledaniji član našeg tima i donosi neizmjernu kreativnu snagu nama koji se bavimo s hrpama mailova i ugovora.
Na kraju nam još samo reci koje su tri stvari koje treba vidjeti u Buzetu?
Treba prošetati stazom 7 slapova i stati u najljepšem selu Kotli, pojesti najbolju paštu u konobi Dolina u Gradinju i popiti rakiju u Auri :-)
