Poštovanje je tihi red društva. Ne vidi se, ne mjeri se, a bez njega ništa ne funkcionira: ni država, ni poduzeće, ni škola, ni obitelj, ni ljubav. Ono je poput zraka – primijetimo ga tek kada ga ponestane. I čini se da ga u naše vrijeme sve više nedostaje. Što pak nije nužno loše. Nepoštovanje je simptom, znak da nešto više nije u redu: stare autoritete više ne smatramo uvjerljivima. Nepoštovanje je prijelom, otpor lažnim bogovima, oruđe vrednovanja i razlikovanja. Uočavanje nepoštovanja oblik je budnosti, moralni kompas koji nam još dopušta razlikovati dobro od zla te se pitati o smislu, pravednosti i dostojanstvu. Zdravo nepoštovanje hrani se željom za boljim, ali se, nažalost, može prevrnuti u prezir i slijedu mržnju. Živimo između reda i kaosa. Kod kuće i u svijetu.
Veo neznanja
Kako bismo lakše razumjeli što se oko nas događa, vrijedi obnoviti misaoni eksperiment koji je prije pola stoljeća predstavio američki moralni i politički filozof John Rawls, profesor na Harvardu. Zadatak glasi: moramo izabrati društvo u kojem bismo željeli živjeti, pri čemu ne znamo kojeg ćemo biti spola, rase, vjere, kakva zdravlja, s koliko pameti i imovine. Budući da to ne znamo, najvjerojatnije bismo poželjeli roditi se u društvu koje je pravedno za sve. To znači da bi svatko uživao jednake temeljne slobode i da bi razlike bile dopuštene samo ako koriste i najmanje privilegiranima. Takvo može biti samo liberalno društvo – ono koje priznaje ljudska prava, vladavinu prava i pluralizam. Društvo u kojem nema jedne istine, jednog boga, jednog načina života za sve.
Ali ako se osvrnemo oko sebe, vidimo da sve manje živimo u takvim društvima – ako smo ikada i živjeli. Mnogi ne osjećaju poštovanje koje im rođenjem pripada, zbog rastuće nejednakosti i izgubljenog osjećaja sigurnosti. Franklin Roosevelt je 1941. proglasio četiri slobode: slobodu govora, slobodu vjeroispovijesti, slobodu od oskudice i slobodu od straha. Upravo posljednje dvije – sloboda od oskudice i sloboda od straha – danas nestaju za previše ljudi. I upravo zbog toga liberalizam gubi povjerenje.
S jedne strane imamo populistički otpor, koji nije posve neopravdan, jer izražava bol pogođenih globalizacijom (u SAD-u) ili promjenom društvenog poretka (npr. AfD u Njemačkoj) te nostalgiju za vremenom kada je bilo lakše razumjeti hijerarhiju vrijednosti. Desnica u toj boli često traži krivce u vanjskim silama: feministice, manjine, migrante, ekološke aktiviste ili „globalne elite” – sve one za koje se tvrdi da ruše tradicionalni poredak. Lijevi pol pak svoje frustracije usmjerava drugamo: na korporacije, kapital, neoliberalne politike, financijske institucije, vojno-industrijski kompleks ili tehnološke gigante koji snagom kapitala oblikuju stvarnost mimo demokratskih procesa.
Kako u svojoj novoj knjizi upozorava Cass Sunstein, još jedan profesor s Harvarda, sa svih se strana udara po karikaturi liberalizma. S desna ga optužuju da je razgradio obitelj, autoritet i vjeru. S lijeva, da je stvorio korporativni kapitalizam koji uništava prirodu i ljude. U tom sveopćem udaranju redom izgubilo se i poštovanje. Odavde nadalje vode dva puta.
Poštovanje kao podređenost i nepoštovanje kao otpor
Sva pisana povijest čovječanstva povijest je dužnosti poštovanja – prema starijima i roditeljima, učiteljima i vlasti, zajednici i Bogu, pa čak i prema samome Svemiru. Poštujemo jer moramo. Poštovanje je os svijeta na kojoj stoje moralni red i društvena harmonija. Ali ono je i uzajamno, premda ne simetrično: i roditelji, stariji, učitelji, vlast, zajednica, Bog i Svemir imaju obveze prema nama. Iako imaju više moći nego mi, uzvraćaju nam poštovanje – u obliku časti, priznanja ili milosti, kao čina ljubavi koju možda nismo ni zaslužili.
No što se događa kada izgubimo osjećaj da nas ti autoriteti poštuju, kada postanu nepošteni, nepravedni i kada se ruši red? Kada svijet silazi s tračnica – kada stariji ne idu s vremenom, roditelji nisu odgovorni, učitelji su neuki, Bog neshvatljiv, a Svemir u kaosu – tada je nepoštovanje opravdano. Ono postaje oblik otpora, moralni impuls za promjenu. A promjene mogu biti korak naprijed ili natrag. Nepoštovanje je često odgovor na unutarnju bol – to je otpor. Kada danas promatramo uspon populizma diljem svijeta, moramo razumjeti da su Trump, Meloni, Orbán, AfD u Njemačkoj – sve to pojave društava u kojima se ljudi osjećaju izigranima. Populistički vođe nastupaju kao glas onih koji se osjećaju ismijanima, poniženima i zaboravljenima.
U Sjedinjenim Državama populizam je reakcija na raspad industrijskog svijeta, na gubitak radnih mjesta, statusa i smisla, koje globalizacija nije nadomjestila. U istočnoj Njemačkoj on je izraz boli izgubljenog identiteta nakon ujedinjenja; u Italiji frustracija zbog gospodarskog sloma i migrantskog pritiska. Populizam je zato više od politike – to je krik za poštovanjem, zahtjev za dostojanstvom onih koji imaju osjećaj da ih „elitni svijet” više ne vidi. Nije čudno da jezik populizma zna biti brutalan. Ondje gdje nema poštovanja, nema prostora za dijalog. „Po nosu” postaje razumljiva reakcija na društvo koje sluša samo one koji viču. A iako je taj otpor ponekad primitivan, nije bez uzroka. U njemu je moralna bol – protest protiv svijeta u kojem su novac i moć jedina mjerila vrijednosti.
Autoritarni vođe na čelu populističkih pokreta nalik su sirenama iz grčke mitologije: obećavaju sve najljepše, zbog čega su ljudi spremni odreći se slobode u zamjenu za red koji možda nikada nisu poznavali, ali im se ukazuje u snovima o prošlosti. No svijet se ne vraća – on se mijenja.
Poštovanje kao odluka i odgovornost
Postoji, međutim, i drugi smjer, sporiji i teži – ponovna izgradnja poštovanja. Najprije se moramo odmaknuti od sveopće buke koja nastaje kada svi na sve viču. Društvene mreže nisu razmnožile ono što se nekoć događalo za šankom u gostionici, gdje se psovalo u zatvorenom prostoru. Tamo si za preteške uvrede mogao „dobiti po ušima”, od čega su danas zaštićeni svi koji iza svojih ekrana izlijevaju gnojnicu na druge, koje često ni ne poznaju i nikada ih nisu vidjeli. Ti se jednostavno ne mogu braniti. U takvom svijetu poštovanje je znak slabosti. Tko je uljudan, naivan je. Tko pokušava razumjeti, relativist je. Tko ne napada, već gubi. A bez poštovanja nema razgovora, nema zajedničkog traženja istine – ostaje samo buka.
Moramo se u tišini smiriti kako bismo se prisjetili gdje je sve počelo. Najprije se moramo oglasiti svi mi koji još vjerujemo da smo svi ljudi rođenjem jednaki i časni. Ne smijemo se zavaravati – ne misle svi tako. Stoga se moramo osvijestiti i ponoviti Rawlsov misaoni eksperiment o pravednosti kao poštenju: u kakav bismo se svijet željeli roditi, u kakvom bismo željeli da žive naša djeca? Potom se moramo početi pitati kako odavde, gdje jesmo, krenuti pravim putem u pravom smjeru.
Poštovanje nije znak slabosti, a tko je uljudan nije naivan. Tko pokušava razumjeti, nije relativist. Tko ne napada, još ne gubi. U vremenu kada svi zahtijevaju poštovanje, a gotovo ga nitko ne želi zaslužiti, poštovanje je postalo čin hrabrosti. Ne zato što bismo morali poštovati sve, nego zato što bez poštovanja nema ničega što bi nas još povezivalo.