Jesam li autistična ili sam „samo” anoreksična? Što me navelo da si postavim ovakva ozbiljna pitanja? Tekst u Jutarnjem listu i dr. William Mandy, profesor neurorazvojnih stanja i zamjenik voditelja Odjela za kliničku, edukacijsku i zdravstvenu psihologiju na University College London, koji kaže da najmanje svaka četvrta, a moguće i svaka druga žena s anoreksijom ima autizam ili izražene autistične crte. Svaka četvrta, a možda i svaka druga, ako ste žena s anoreksijom ili ste to nekad bili, prilično je visok postotak pa se morate zapitati, zar ne? A ja sam ta.
Čitam karakteristike – perfekcionizam i fokusiranost na pravila i detalje, teškoće u socijalnoj komunikaciji, zatvorenost, sklonost matematici… Mogu se prepoznati u navedenom pa, širom otvorenih očiju i s laganom panikom koja me preplavljuje, čitam dalje, a u glavi paralelno hrpa pitanja – zar je moguće da sam autistična i da to do svojih pedesetih nisam nikad prepoznala? Zar je moguće da sam tako uspješna u poslu, da tako dobro funkcioniram u privatnom životu, samostalna od svoje devetnaeste, iako introvert, sasvim solidna u socijalnim kontaktima, za profesionalne svrhe i više od toga?
Pročitala sam tekst do kraja i prokomentirala ga sa suprugom, koji sa mnom živi i poznaje me već tridesetak godina, i zaključila – nisam ta. Nisam jedna od tih žena kod kojih su istraživači uočili povezanost anoreksije i autizma, što je vrlo važan nalaz za liječenje.
A jesam li anoreksična? Nisam više, ali bila sam. Danas uživam u hrani i jedna od stvari koja mi najteže pada jest preskakanje obroka – vađenje krvi natašte ili bilo koja pretraga koja zahtijeva da se preskoči jedan ili više obroka meni je noćna mora – jer ne mogu jesti. Moj dnevni raspored, ma kakva bila situacija na poslu, a zna biti vrlo intenzivna, nikada nije bez barem pola sata rezerviranih za ručak. Nikad.
Međutim, pitam se je li stvar s anoreksijom kao s nekom od ovisnosti – jednom ovisnik, uvijek ovisnik? Ja sam kroz anoreksiju prošla ranih devedesetih. Malo je tko tada uopće znao za tu dijagnozu. Počela sam studirati, bio je rat, bili smo izbjeglice, ja sam htjela biti mršavija. I malo-pomalo kilogrami su nestajali. Ja sam se osjećala sve bolje. Ali s kilogramima je nestala i menstruacija. Završila sam kod ginekologa koji mi je postavio dijagnozu i tada sam prvi put čula za anoreksiju nervozu. Dobila sam hormonsku terapiju. I tada je službeno počela moja višegodišnja borba s anoreksijom i poremećajem prehrane.
Liječili su me ginekolozi – nitko nikada nije spomenuo da bih možda trebala otići i do psihologa ili psihijatra. Imala sam ludu sreću da je zadnji u nizu ginekologa koji me liječio u toj fazi bio mladi doktor na specijalizaciji koji je, vođen intuicijom, našao pravi način da dopre do mene. Tek je on, svojim naoko ležernim, ali zapravo strogim pristupom, koji je tražio da svaki naš susret započne vaganjem i prolaskom kroz dnevnik i zapise svega što sam jela u danima kada se nismo vidjeli, uspio postići da do mene konačno dopre da sam zaista bolesna, da mi prijeti rani ulazak u menopauzu sa svim popratnim rizicima osteoporoze i kardiovaskularnih bolesti, da navedem samo dva. Da to kod mene već predugo traje i da, ako uz njegovu pomoć ne uspijem vratiti dio težine, moramo razgovarati o hospitalizaciji.
Problem s anoreksijom je, u mom, a vjerujem i u većini slučajeva, prije svega u glavi. I u tome kako se vi vidite. A ono što sam ja vidjela nije bilo isto onome što su vidjeli svi ostali. Sjećam se kao danas šokiranog izraza lica moje mame kada je vidjela kako zapravo izgledam u trenutku kada sam s njom bila u kupovini novog kupaćeg kostima. Odjeća ipak prikrije sve te kosti koje strše na sve strane i od kojih mnoge na takvim tijelima prvi put vidimo da postoje, ako nismo studirali medicinu.
Sjećam se i šokiranog izraza lica mog bratića nakon što smo se sreli na obiteljskom druženju, a prije toga se nismo vidjeli mjesecima. Pitao je moju mamu ispod glasa, ali sam ga ipak čula, jesam li bolesna. Pa bila sam, ali ne onako kako je on mislio.
Bilo je teško i trajalo je, ali ja sam se nekako izvukla. Moja prijateljica nije. I dan-danas se bori s poremećajem prehrane. Rastužim se svaki put kad pomislim na nju. Kao što mi oči zasuze svaki put kad negdje sretnem anoreksičnu osobu.
Ja sam uspjela pomiriti se s hranom, naći način da u njoj uživam, a da ostanem u kategoriji onih koji nemaju problema s prekomjernom težinom. O hrani, važnosti vlakana, raznovrsnosti prehrane, probavnom sustavu i mikrobiomu znam iznadprosječno puno i otkrivam novosti prije nego što postanu sveprisutne. Volim kuhati i dobro kuham. Obožavam jesti u restoranima u kojima se kuha fina i inventivna hrana.
Zašto sam se onda zapitala vrijedi li za anoreksiju – jednom anoreksičan, uvijek anoreksičan? Čini mi se da mi takva opasnost nekog ponovnog posrnuća ne prijeti. A onda ipak – rekla sam da je sve u glavi. I danas je slika koju ja vidim kada se pogledam u ogledalo drugačija od one koju vide drugi. Svi koji me znaju reći će da sam sitna. Ono što ja vidim je nešto drugo. Zato mislim da i ja i svi koji su to prošli trebamo biti na oprezu.
Čini mi se da je danas možda lakše nositi se s tim problemom jer se liječenju pristupa s više aspekata, ne samo u ginekološkoj ordinaciji. Lakše je i zato što se o tome sada javno govori pa i roditelji više znaju i mogu ranije reagirati, jer se provode istraživanja poput onog s početka teksta, jer postoji Centar za poremećaje hranjenja BEA… Ali s druge strane živimo u vrijeme društvenih mreža i pritisak na djecu i mlade ljude da izgledaju onako kako im algoritmi, modna industrija ili vršnjaci govore da bi trebali, ogroman je. A sada imamo i lijekove koji suzbijaju apetit i koji su prelako i preširoko dostupni.
Ja sam se s anoreksijom suočila na pragu punoljetnosti; teško mi je zamisliti kako ta borba izgleda za djevojčice ili dječake koji su tek na ulasku u tinejdžerske godine. Važno je da se o tome razgovara, da se o tome izvještava, da se o tome uči i da se time bavi multidisciplinarno, da se bolest istražuje i dolazi do novih spoznaja koje mogu olakšati liječenje.
Ako se nikad u svojoj blizini niste susreli s anoreksijom, želim vam da tako i ostane. Ali dobro je da o tome ipak nešto znate jer je često blizu, a predugo neprepoznata. I neka vas ne zavara ton kojim je pisan ovaj tekst. Može se na trenutak činiti čak i lepršav. No anoreksija to nije. Ona je ozbiljna psihička bolest od koje se u najtežim slučajevima umire. A autizam, kojim se ovdje nisam ni bavila, pak je još jedna preteška priča.