Otkako je prije sto godina Oswald Spengler napisao Propast Zapada (Der Untergang des Abendlandes), iz različitih usta možemo slušati jednu te istu pokvarenu ploču. Iako je očito da su izvještaji o zalasku Zapada uvelike pretjerani. Tako je svojedobno živi Mark Twain označio novinske objave o vlastitoj smrti. Mnogi su u rujnu 2025. plesali na izmišljenom grobu, kada su gledali živu sliku (tableau vivant) iz kineskog grada Tianjina, gdje su zajedno pozirali kineski predsjednik Xi, indijski premijer Modi i ruski predsjednik Putin. Izgledalo je kao umjetničko djelo – iluzija istočnog ustanka protiv Zapada. Ali iluzija je sve što je to bilo.
Indija, Kina i Rusija imaju više suprotstavljenih nego usklađenih interesa. Kratkoročno ih povezuje protivljenje Zapadu, jer im to koristi za unutarnjopolitičku konsolidaciju. Dugoročno, međutim, Indija i Kina su opasne suparnice koje će već srednjoročno Rusiju izbaciti iz kluba velikih: ima doduše najviše teritorija, ali premalo ljudi. Kina također obuhvaća veliko područje, ali ima i mnogo ljudi. Indija ima u usporedbi s njima razmjerno malo područje, ali najviše ljudi. Dok u Rusiji živi oko 8 ljudi po kvadratnom kilometru, u Kini ih je 147, a u Indiji 438. Ipak, u usporedbi s Indijom i Kinom, Rusija je gospodarski patuljak: sredinom ovoga stoljeća Kina i Indija natjecat će se s EU-om i SAD-om za vrh, dok će Rusija pasti na petnaesto mjesto ili još niže.
Europska unija danas je najbolje mjesto za kvalitetan život pojedinca, ali za ostanak u prvoj ligi treba korjenitu preobrazbu u EU 2.0, koja će biti manje regulirana i više integrirana. Više federalizma i manje suverenizma, ukratko Sjedinjene Europske Države. Ako želimo ostati u igri, moramo od SAD-a preuzeti moto: E pluribus unum – iz mnogih jedno. I spoznaju da “ili ćemo zajedno stajati, ili ćemo svaki za sebe pasti”. Trećeg puta nema. Za to se u Europskom parlamentu zalaže Skupina Spinelli. Nažalost, među njezinim članovima ne nalazim nikoga iz Hrvatske ili Slovenije. Nadam se da nešto ne znam.
Započinjemo jednu od najvećih tehnoloških revolucija u povijesti čovječanstva, koju pokreću poduzetnici iz SAD-a. Sustižuju ih paradržavne tvrtke iz Kine. Indija i zaljevske monarhije (Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Kuvajt, Bahrein i Oman) pritiskaju na gas. Kapitalizam nije igra nulte sume, podjela rada i trgovina obogaćuju sve sudionike. Najveća opasnost za Europu nije da bi je netko porazio, već da bi ostala po strani. Projekcije pokazuju da će sredinom stoljeća najveća gospodarstva biti Indija, Kina i SAD, a slijedit će Brazil, EU, Indonezija i Nigerija. Ali veličina gospodarstava neće se automatski preliti u blagostanje stanovništva: u prvom razredu ostat će SAD i EU, u srednjem Indija, Kina, Brazil i Indonezija, dok će Nigerija unatoč veličini i dalje biti zarobljena u zamci niskih prihoda stanovnika.
Kad se mi, neamerikanci, posprdno rugamo Donaldu Trumpu kao primitivnom prostaku, ponavljamo pogrešku Starih Grka, koji su s podsmijehom gledali na Rimljane. A oni su ih pobijedili ne zbog kulture ili znanosti, već zbog organizacije i politike.
Američka organizacija proizvodnje doista je izvanredna. Jeff Bezos, glavni vlasnik Amazona, rado naglašava da samo u SAD-u poduzetnik može dobiti 50 milijuna dolara za projekt koji ima tek desetpostotnu šansu za uspjeh. Ta posebna kombinacija kapitala, kulture rizika i institucionalne potpore pokreće inovativnost, koja stvara tehnološke kompanije i današnje najbogatije ljude na planetu. Joseph Schumpeter je u djelu Kapitalizam, socijalizam i demokracija (1942) opisao bit kapitalizma kao dinamičan proces inovacija i “kreativne destrukcije”, koja izaziva tržišne potrese, uklanja stare metode, poduzeća i grane te ih zamjenjuje novima. Stoga je kapitalizam uvijek u pokretu, stvarajući nestabilnost i društvene napetosti. Ključni akteri su poduzetnici, koji uvode novosti, nove proizvode, nove načine proizvodnje, nova tržišta, nove izvore sirovina i nove oblike organizacije. Pri tome stvaraju privremene monopole, koji ih obogaćuju dok ih ne poraze nove inovacije. Taj proces je dugoročno motor gospodarskog razvoja, a kratkoročno donosi propast poduzeća i gubitak radnih mjesta. Kapitalizam, dakle, ne propada zbog neuspjeha, nego upravo zbog svoje uspješnosti u stvaranju novog i uništavanju starog. Tom procesu paradoksalno danas predsjeda Donald Trump.
Inovativnost je jedan od triju “i-jeva” koji čine strategiju SAD-a za razvoj umjetne inteligencije (UI) kao ključne tehnologije 21. stoljeća. Za taj uvid zahvaljujem Marku Grobelniku, izvanrednom istraživaču umjetne inteligencije na Institutu Jožef Stefan, s kojim sam o tome raspravljao jednog ljetnog večera uz bocu crnog vina na Silbi – otoku bez tekuće vode i motornog prometa. On je više govorio, ja sam više slušao.
Drugi “i” je infrastruktura. Umjetna inteligencija nije samo softver, već zahtijeva energetski proždrljive podatkovne tvornice. Američki tehnološki divovi zato ulažu u nuklearnu energiju kod kuće i u podatkovne centre na Bliskom istoku, blizu nafte, plina i sunca. Kada je Trump svoje prvo veliko međunarodno putovanje započeo upravo ondje, oči javnosti zaslijepili su ceremonijalni sjaj palača i najavljene milijardne investicije zaljevskih vlada u SAD. U pozadini su se, međutim, odvijale dvije priče: nastavak Bidenove inicijative za IMEC koridor (India–Middle East–Europe) kao alternativu kineskom Pojasu i putu, te još ambiciozniji plan globalne infrastrukture umjetne inteligencije. U središtu tog gibanja je OpenAI.
Tvrtka OpenAI nastala je bez pravog poslovnog plana, ali nakon lansiranja ChatGPT-a 2022. uslijedio je eksplozivan bum. Do 2024. kompanija je izgubila pet milijardi dolara, što bi nekoga drugoga pokopalo. Ne i Sama Altmana. On je zamislio globalnu mrežu podatkovnih centara, tvornica čipova, elektrana i optičkih veza – projekt vrijedan sedam bilijuna dolara, više od godišnjeg BDP-a Japana. Za mnoge fatamorgana, za Altmana posve stvarna prilika. Ako uspije, OpenAI će zauzeti položaj usporediv s Amazonovim monopolom u e-trgovini. A uz sebe ima Microsoft, Nvidiju i zaljevske monarhije, koje u igri dobivaju nov geopolitički položaj.
Treći “i” je internacionalizacija. SAD nastupaju globalno i upravo se ovdje sudaraju s Kinom. U igri su nove trgovačke rute, uključujući transpolarno more. Kada Trump izrekne da bi Kanada trebala postati 51. američka država ili da bi kupio Grenland, većina se smije. Ali u pozadini je strateški pristup Arktiku. To nadilazi Trumpa, to je dugoročni nacionalni interes. Dok mnogi vide Trumpa kao grobara globalizacije, on u stvarnosti potpiruje njezin novi val. Jer svaki poslovni model umjetne inteligencije pretpostavlja globalnu uporabu i globalnu prevlast.
SAD ponovno pobjeđuju svijet – ne ljepotom svoje kulture ili navodnom moralnom superiornošću, već boljom organizacijom i politikom. Rim je Grčku pobijedio ne filozofijom i umjetnošću, već vojskom i državom. Slično je i danas: Washington, a ne Peking i ne Moskva, diktira pravila igre, jer zna povezati kapital, znanost, poduzetništvo i savezništva.
I upravo zato se – unatoč svim predviđanjima propasti – još uvijek najbolje živi na Zapadu. Još uvijek imamo slobodu, sigurnost i stvaralačke prilike koje drugdje ne postoje u istoj mjeri. Još uvijek ovdje nastaju najprodornije tehnologije, najbolje sveučilišta, najdinamičnija poduzeća i najprivlačniji životni stil.
I još dugo će tako biti. Ne zato što je Zapad bez grešaka, nego zato što iz neuspjeha zna stvarati nove početke, iz kriza nove prilike i iz natjecanja motor napretka. U tome je njegova prava snaga.