Digitalizacija je došla bez fanfara i udomaćila se brže nego što smo je uopće primijetili. U nekoliko desetljeća skliznuli smo iz analognog svijeta u digitalni, kao da je riječ o prirodnom koraku — premda smo ga napravili usput i s manje promišljanja nego što bismo ga posvetili kupnji novog aparata za kavu. Danas živimo među satelitima, algoritmima i ekranima, ali smo i dalje isti ljudi sa starim navikama i novim igračkama.
Stoljeće koje je ubrzalo život
Dvadeseto je bilo stoljeće ratova, totalitarizama, tehnologija, masovnog društva i globalizacije. U njemu se život ljudi promijenio više nego u svim prethodnim razdobljima zajedno: živjeli su dulje, postali zdraviji, obrazovaniji i mobilniji; dobili su električnu energiju, kućanske uređaje, automobile, masovne medije i kasnije računala. Žene su postale ravnopravne, nastala je srednja klasa, a svijet se povezao i iz više carstava preoblikovao u sustav nacionalnih država.
To je bila jučerašnja sadašnjost – slika vremena koju smo dijelili mnogi među nama.
Modernost dvadesetog stoljeća vjerovala je u napredak i oslobađanje pojedinca, u razum i znanost, u državu dadilju, ravnopravnost i međunarodni pravni poredak. U posljednjoj trećini stoljeća rodila je djecu cvijeća, koja su se pobunila protiv autoriteta, rastakala ideologije i razgrađivala velike priče. Relativizam je zamijenio racionalizam, prevladali su ironija i cinizam. To je bio postmodernizam. Kapitalizam je pobijedio socijalizam, povijest se navodno završila. Ma dajte.
Skok u hipermodernost
Došlo je dvadeset i prvo stoljeće. Vrijeme je prešlo u ubrzanje i tko misli da razumije svijet oko sebe, sigurno nije osobito bistar. Modernost je preko postmodernosti skočila u hipermodernost, kako ju naziva francuski filozof Gilles Lipovetsky. Današnja prošlost dvadeset prvog stoljeća nije samo nastavak jučerašnje sadašnjosti – to je drugi planet.
Prethodna, analogna svijeta bila su dva. Predmoderni je živjeo s prirodom: ujutro se ustaje, danju radi, navečer ide spavati; kroz godinu smjenjuju se godišnja doba. Sve se vraća, sve se plaća; što ide gore, mora doći dolje. Ukratko: što se više stvari mijenjaju, više ostaju iste. Moderni analogni svijet bio je linearan: vrijeme teče naprijed, a izgubljena se prilika nikada ne vraća. Navečer ne treba ići na spavanje – dovoljno je upaliti svjetlo. Kad u Londonu zalazi sunce i zatvara se burza, u New Yorku ustaju i nastavljaju trgovanje, koje će navečer predati Tokiju. Velegrad nikad ne spava. Stvari se moraju mijenjati nabolje i promjena je jedina konstanta – po mogućnosti prema gore: napredak je zapovijed.
U postdigitalno doba
Zatim je došlo dvadeset i prvo stoljeće, a vrijeme je dobilo ubrzanje i izgubilo smjer: više nije ni ciklično ni linearno. Svijet je postao hirovit, nesiguran, složen i dvoznačan, poput slijeda i istodobnosti brojnih kriza: trajnih permakriza koje se prelijevaju u istodobne polikrize. I komuniciramo jednako: trenutačno i paralelno. Poruka poslata pametnim telefonom s jednog kraja svijeta na drugi često stigne prije nego što trepnemo. Ne samo to. Mnogi, posebno mladi, komuniciraju istodobno preko više platformi: telefona, tableta, računala, igraćih konzola… Čini nam se da je sve to palo s neba posljednjih godina, ali istina je drukčija: u taj brzi, paralelni digitalni svijet ulazili smo postupno, polako, gotovo neprimjetno – kroz cijelo dvadeseto stoljeće.
Prva računalna revolucija dogodila se već sredinom prošlog stoljeća, a ni njezini nositelji nisu razumjeli što se događa. Thomasu Watsonu, tadašnjem predsjedniku uprave IBM-a, pripisuje se izjava iz 1943.: „Mislim da svjetsko tržište postoji za možda pet računala.” Možda to doista nikada nije rekao, ali duh vremena je pogodio. U pedesetima je IBM sasvim ozbiljno procjenjivao da računala nikada neće postati kućanski, a kamoli džepni predmeti, nego da će ostati veliki i skupi strojevi za velike organizacije.
Godine 1969. četiri američka sveučilišta povezuje ARPANET, prethodnik današnjeg interneta, razvijen sredstvima američkog Ministarstva obrane. Iste godine IBM prestaje s paketnom prodajom hardvera i softvera, čime – nenamjerno – omogućuje nastanak samostalne softverske industrije i tehnoloških divova poput Microsofta. Godine 1971. Intel izrađuje prvi mikroprocesor i time omogućuje nastanak osobnih računala.
Slijedi internetska revolucija, koja se u prvom desetljeću našeg stoljeća zaokružuje mobilnom digitalizacijom, oblačnom, velikom podatkovnom i platformnom ekonomijom. Nakon široko dostupne umjetne inteligencije (ChatGPT) 2022. godine ušli smo u postdigitalno doba, kada digitalne naprave i alati više nisu novosti, nego civilizacijska infrastruktura – toliko temeljna da je jedva primjećujemo.
Digitalni je svijet globaliziran, neovisan o granicama i carinama koje u analogni svijet uvodi američki predsjednik Donald Trump. Iza njegovih leđa sjede suvremeni tehnološki baruni i paze da ne ugrozi posao koji istodobno teče oko planeta – doslovno: na zemlji i u orbiti. Svemirsko doba već je ovdje. Bez satelita više ne bismo znali živjeti: navigacija, meteorologija, telekomunikacije, logistika, nadzor – sve visi na nevidljivoj mreži iznad nas.
Najveća nevidljiva revolucija
Gledano iz današnje perspektive, najvažniji proces koji je obilježio dvadeseto stoljeće – i koji će najviše utjecati na našu budućnost – je digitalizacija. To je naša današnja prošlost. Oni koji su je živjeli kao jučerašnju sadašnjost, o tome nisu imali pojma. Samo je poneki umjetnik naslućivao početak. Karel Čapek je još 1920. napisao dramu o robotima. Orson Welles je 1938. „napadom Marsovaca” pokazao moć dezinformacija, prije nego što smo uopće imali televiziju, a kamoli društvene mreže. Poneki ekscentrični znanstvenik, poput Raya Kurzweila, predviđao je singularnost – trenutak kada će računala doseći i nadmašiti naše kognitivne sposobnosti. Većina se, međutim, bavila običnim životima: kupovala nove automobile, povremeno ubijala susjede preko ograde zbog krvnih zrnaca i drugih lokalnih mitova, te preživljavala stoljeće koje je ključalo od događaja, a koje danas – gledano unatrag – više ni ne smatramo posebno važnim. Jedva da se tko sjeća da su se uopće dogodili.
U postmodernosti smo se našli zaljubljeni u sebe, hipernarcisi koji se poput Doriana Graya gledaju u vlastite slike na društvenim mrežama, uvjereni u vlastitu pametnu važnost koja tvori hiperdemokraciju našeg vremena, u kojoj vrijedi svako mišljenje – i budale i stručnjaka. Zaluđeni hiperpotrošnjom, koja nam nudi sve odmah i sada po umjerenoj cijeni: mnogu se odjeću danas više isplati baciti nakon prvog nošenja nego oprati. Tu smo.
I što nam sve to govori o budućnosti? Možda to da se nikada ne počinje ondje gdje tražimo.
O digitalizaciji, algoritmima i hipermodernosti znamo već gotovo sve; o sebi još uvijek iznenađujuće malo. Klizimo po ekranima, a istodobno mislimo, osjećamo, sumnjamo i nadamo se – sporo, nesavršeno, ali ljudski. Strojevi su brži, precizniji, dosljedniji, ali su zarobljeni u logici koju ne mogu nadmašiti. Mi pak možemo: pogriješiti, oporaviti se, predomisliti se tri puta dnevno i i dalje se smatrati racionalnim bićima.
Ako je tehnologija zrcalo, onda nas budućnost ne čeka kao svijet pametnih uređaja i glupih ljudi, nego kao svijet u kojem ćemo tek morati otkriti što je vrijedno naše pozornosti. Ekrani će možda mjeriti naše korake, puls i san, ali neće mjeriti našu glupost – to moramo sami, a i u tome smo rijetko dosljedni.
Kvantna računala rješavat će jednadžbe, a mi ćemo i dalje rješavati vlastite zamjerke. Sateliti će kružiti iznad nas, a mi ćemo kružiti oko svojih starih predrasuda i novih sitnih zamerki, kao da je to zakon prirode. Algoritmi će možda znati predvidjeti vrijeme, ali neće predvidjeti zašto ćemo sutra opet biti uvrijeđeni zbog nečega čega se prekosutra nećemo ni sjećati. A i kad bi nam to rekli, ne bismo im vjerovali – jer smo ipak ljudi, a ne strojevi.