Hrvatska se izmjenama Zakona o trgovačkim društvima pridružila zemljama koje i zakonskim obvezama žele ubrzati postizanje rodne ravnoteže na najvišim razinama upravljanja u tvrtkama. Ne, nismo ZTD mijenjali zato što je konačno dozrjela naša politička i društvena svijest o još uvijek prevelikom rodnom disbalansu na strani muškaraca i potrebi da se ženska ravnopravnost snažnije prenese u praksu i život. Na to nas je primorala EU Direktiva koju smo bili obvezni transponirati ne bi li se taj disbalans počeo smanjivati.
„Na papiru“ imamo jednaka prava i mogućnosti, no u stvarnosti, još uvijek, baš i ne. Kažu da slika govori više od tisuću riječi. Pa svima koji misle da nam tako nešto nije potrebno preporučam baciti pogled na ovogodišnju grupnu fotografiju dobitnika HGK-ove Zlatne kune ili Večernjakove nagrade Gospodarstvenik godine. Za one kojima se ne da potražiti ove fotografije evo pak samo dvije brojke – u EU je samo 8% ženskih izvršnih direktora, a žene na menadžerskim pozicijama zarađuju 23% manje od muških kolega.
Jako dugo se raspravlja o tome treba li ravnopravnost žena i muškaraca, u smislu prilika i mogućnosti da obavljaju i najodgovornije funkcije u tvrtkama ili institucijama, rješavati dobrom voljom ili pak zakonom i kvotama. Ne znam ni sama koliko sam puta, od samih žena, čula kako kvote nisu dobro rješenje. Jer „onda će žene doći na neke pozicije samo zato što su žene“. OK, i ja bih radije da dođu na te pozicije zato što su sposobne i to zaslužuju. Ali, dok se tako strašno bojimo da neka od nas ne bi dobila nešto što joj ne pripada po sposobnosti i znanju, nimalo nam nije problem što svakodnevno već stoljećima muškarci dobivaju prilike i pozicije za koje nemaju ni znanja ni referenci samo zato što su muškarci?!
Praksa i statistika su pokazale da zemlje koje su samostalno uvele ‘ženske kvote’ uspijevaju brže napredovati i ostvaruju manje rodne neravnoteže u vrhu korporativnih piramida. Europska unija je (i zato) krajem 2022. prelomila i donijela Direktivu o poboljšanju rodne neravnoteže u upravama i nadzornim odborima tvrtki na burzi. Ta se Direktiva od sljedeće godine mora početi primjenjivati u praksi zemalja članica pa smo zato mijenjali i naš ZTD. I ne, ne radi se o tome da ćemo preko noći zaista postati ravnopravne. Muškarci mogu biti prilično sigurni da će i dalje imati više prilika biti članovi i predsjednici Uprava i Nadzornih odbora. Jer ovo se, ako ste pažljivo čitali, odnosi samo na tvrtke koje su izlistane burzi. I k tome Direktiva kaže da se obvezati na najmanje 33% žena u Upravama i Nadzornim odborima, odnosno 40% u Nadzornim odborima mora samo velike tvrtke na burzi. Kod nas je to ukupno 24 tvrtke. Države članice mogu, ako to žele, obvezu proširi i na manje tvrtke, odnosno na javna poduzeća. Hrvatska nije. Pri tome zakon se može i ignorirati, zar ne?
Uz novčanu kaznu od nekoliko tisuća eura, velika je mogućnost da će tvrtka radije platiti kaznu nego se pomučiti oko ispunjavanja zakonskih obveza i uvođenja većeg broja žena u Upravu i/ili Nadzorni odbor. Uostalom, hrvatske političke stranke već godinama imaju obvezu na izbornim listama imati najmanje 40% žena pa, čast izuzetcima, većina radije bira platiti kaznu nego na liste staviti dovoljno žena. Usprkos tome dobro je da smo uveli ove zakonske obveze makar i u tako malom opsegu. Uz već postojeće obveze nefinancijskog izvještavanja i o društvenim te ekološkim utjecajima kompanija, time se ipak povećavaju šanse da se napredak prema stvarnoj ravnopravnosti u poslovnom životu ubrza. Da se razumijemo, nije to lako postići iz niza razloga. Zato je nužno da postoji neka motivacija, ako ne unutrašnja onda vanjska koja će organizacije potaknuti da krenu tim smjerom.
Naravno da je daleko manje kandidatkinja nego kandidata za top pozicije kad se sustavno manje žena promovira kako se uspinjemo od nižih prema višim pozicijama. Da bismo došli do boljih, ako ne potpuno ravnopravnih omjera na vrhu, o ravnopravnosti treba početi voditi računa od samog početka karijernog puta preko svih upravljačkih razina. Činjenica je da i same žene često oklijevaju napredovati i biraju ostati na nižim pozicijama jer propituju svoje sposobnosti, jer su manje hrabre i jer ne znaju kako uskladiti posao i sve druge obveze kod kuće. A statistika je i tu neumoljiva. Briga o kući, djeci i starim roditeljima i dalje je primarno ženski posao. Čak i kad žena više zarađuje i profesionalno je uspješnija.
Ženama je i u političkoj i u poslovnoj sferi teže kada su na istaknutijim pozicijama. Njih se puno pažljivije promatra i oštrije komentira, a često im se i odriče zasluga za dobre rezultate koje postižu. Žene koje idu prema vrhu dok do njega dođu prolaze puno teži put. I tada ne ulaze u okruženje u kojem su ravnopravne, već manjina. Zato postizanje ravnopravnosti nije sasvim jednostavno ostvariv cilj i traži širu podršku od nametanja obveza da se tome teži samo u privatnim kompanijama.