O Marku Perkoviću Thompsonu već godinama znamo sve. O Marku Purišiću, poznatom kao Baby Lasagna, mladom glazbeniku iz Istre, saznali smo vjerojatno sve što se može ovog proljeća, od njegove pobjede na Dori pa do osvajanja drugog mjesta na Eurosongu. Od nepoznatog kreativca iz Umaga, postao je omiljen diljem zemlje i poznat širom svijeta u svega nekoliko tjedana. Njegova autentičnost, predanost, iskrenost i odgovornost malo koga su ostavile ravnodušnim. Zainteresirao je za europsko pjevačko natjecanje čak i one koji ga odavno ne prate ili nikada nisu pratili. Većina je, nakon što smo ga preko medija upoznali, bila njime oduševljena. A ja sam osobno još više oduševljena činjenicom da je jedna takva osoba uspjela zadiviti sve dijelove našeg inače podijeljenog i prema svemu skeptičnog društva. Takav kohezivni element do njegove pojave gotovo su isključivo bili sportaši. Samo su oni, do istarskog Marka P., uspijevali svojim uspjesima okupiti i povezati toliki broj hrvatskih građana. A onda je to uspjelo i njemu, s timom “totalnih neprofesionalaca”, u kojem nitko nema više od 32 godine. Iza prijave na Doru stajale su godine njegovog istraživanja, učenja, vježbanja i rada u glazbi, s više uspjeha u inozemstvu nego na domaćoj sceni. No, uz rad, znoj i suze, da bi postigao uspjeh kojem smo svjedočili, bilo je potrebno i malo sreće. Jer, kao što svi znamo, nije bio u prvom izboru, a na domaće natjecanje ušao je kao rezerva. Netko drugi, manje hrabar i spreman pokazati što zna i može, možda bi propustio tu iznenadnu priliku. On nije – i ispisao je povijest. Čak i da drugo mjesto na Eurosongu i “Rim Tim Tagi Dim” ostanu njegov najveći uspjeh, o njemu ćemo pričati još jako dugo.
Za Hrvatsku zapravo nije važno što u Stockholmu nije pobijedio. Važno je da je gotovo deset tisuća ljudi izašlo u nedjelju, u vrijeme ručka, u zagrebačku zračnu luku, na ulice od aerodroma do središta Zagreba, i konačno na glavni zagrebački trg kako bi pozdravili Baby Lasagnu i njegovu ekipu po povratku s Eurosonga. Slavilo se možda i snažnije nego što bismo slavili samu pobjedu. Taman kad smo pomislili da ga nije moguće više simpatizirati, pa čak i voljeti, on je otišao još jedan korak dalje. Vladi je najprije pristojno zahvalio na novčanoj nagradi od 50 000 eura, a zatim odmah zamolio da je doniraju dvjema medicinskim ustanovama koje liječe najmlađe onkološke pacijente. Nagradu za pozitivnu promociju zemlje je zaslužio, i da ju je zadržao za sebe, vjerujem da mu nitko ne bi zamjerio. No, takva gesta, kakvu nisu napravili mnogi koji su prije njega dobivali slične nagrade, a financijski stoje bitno bolje od mladog glazbenika iz Umaga, izazvala je novu erupciju oduševljenja i ganutosti.
Marko Purišić nam je ovog proljeća pokazao Hrvatsku kakvu želimo. Poštenu, radišnu, empatičnu, hrabru, tolerantnu i korektnu prema drugima, pa čak i prema onima s kojima se nadmećemo, talentiranu, povezanu sa svijetom… Njegovim pojavljivanjem u javnom prostoru, takvi ljudi, za koje vjerujem da su tiha većina u našem društvu, konačno su nadglasali sve drugo. Otvorio nam je priliku da ta pozitiva ne bude samo trenutak, već da postane ono što se najviše cijeni i što dominira našim društvom i javnim prostorom. Umjesto podjela, korupcije, nasilja, netrpeljivosti, straha od drugih i drugačijih, lažnih diploma i napredovanja temeljenog ne na radu i zaslugama, već klijentelizmu i političkim vezama. Pitala sam se tada hoćemo li iskoristiti neočekivano dobivenu priliku da budemo bolji, da Hrvatska bude bolja i uspješnija?
Naime, 12 godina prije, na istom zagrebačkom glavnom trgu koji je skandirao Baby Lasagni, još više ljudi skandiralo je Anti Gotovini. Nakon što se vratio iz Haga, slavljeni general i junak Domovinskog rata poslao je sugrađanima povijesno važnu poruku. Na iznenađenje mnogih, Gotovina nam je poručio:
Rat pripada povijesti. Okrenimo se svi budućnosti. Budućnost je u našim rukama.
‘Nažalost, nismo ga poslušali i nismo iskoristili priliku koju nam je pružio. Ostali smo zarobljeni u prošlosti, pa povijesti i povjesničarima nismo ostavili ne samo Domovinski nego ni Drugi svjetski rat. Dakle, Gotovinu, koji je svoj život nastavio u skladu sa svojom porukom i danas je uspješan poduzetnik, propustili smo poslušati.
A nakon kolovoškog koncerta u Imotskom i povratka na glazbenu scenu još jednog vrlo popularnog i mnogima omiljenog Marka P., postaje jasno da nismo iskoristili ni priliku koju nam je potpuno neočekivano otvorio Baby Lasagna. Nažalost, ljeto nam je potvrdilo da rat još nismo spremni ostaviti povijesti, da se vraćamo slavljenju ustaštva, podjelama, ogorčenosti, uvredama koje su svakodnevica političkog govora i komentara na portalima i društvenim mrežama, netoleranciji, neprihvaćanju drugačijih… Još ćemo pričekati na kolektivan, a toliko potreban, zaokret prema budućnosti.