Zamislite da sjedimo za kuhinjskim stolom i dogovaramo skijanje. Prijatelj koji je prošle zime bio u austrijskom Söldenu otvara kartu na mobitelu. Prstom prati stazu od gornje postaje žičare do restorana. Zna gdje treba skrenuti da zaobiđemo strmiji dio, a onda nam otkriva zašto na ručak vrijedi stići malo ranije. Kad sjena oko jedan prijeđe preko terase, dva stola uz ogradu još su na suncu. On bi izabrao onaj kraj stepenica. Do prije pet minuta nisam znala ni kako se restoran zove, a sad bih se već malo razočarala da nas netko preduhitri i sjedne baš tamo.
Kad bi me netko zamolio da ponovim upute, mislim da bih znala naći put do ručka. A što ako zapnemo na pola puta i moram nekome objasniti gdje smo? Morala bih zamoliti prijatelja da ponovno otvori kartu. Broj staze pisao je uz plavu crtu koju nam je maloprije pokazivao. Kako to da se tako dobro sjećam stepenica koje je spomenuo usput, a ne znam koji je broj bio pred mojim očima?
Možda zato što sam, dok je prijatelj govorio, već bila na toj terasi. Takvo je iščekivanje jedan od ljepših dijelova odmora. Još je studeni, vani pada kiša, a nekoliko minuta uz tuđi mobitel bilo je dovoljno da raspravljamo o tome gdje bismo radije sjedili na suncu. Kad bi me poslije netko pitao jesmo li spremni za put, vjerojatno bih rekla da smo mislili na sve. U tom bi odgovoru bilo i nešto od zadovoljstva što već znam gdje ću ručati.
Kad se nečemu veselimo, taj se osjećaj zna uplesti i u procjenu koliko je to sigurno. Uzmimo samo dvije fotografije istog skijališta. Na jednoj bih gledala planinu iz ležaljke na našoj terasi. Na drugoj bih vidjela strminu odozgo, sa skijama u donjem rubu kadra. Dok gledam vrhove skija nad padinom, vjerojatno ću se sjetiti provjeriti vrijedi li moje putno zdravstveno osiguranje i za skijanje. Uz fotografiju iz ležaljke prije bih se raspitala koliko dugo radi žičara. A na objema gledam isto mjesto i za oba pitanja imam jednako dobar razlog.
Kako izgleda spor spust
Zadržimo se još malo na putu do ručka. Pitamo li prijatelja kakva je staza, mogao bi nam reći da je ugodna i da se njome prošle godine spuštao sasvim polako. Pod tim možda misli da je imao vremena pogledati oko sebe, da je lako povezivao zavoje i da je cijelim putem vidio kamo ide. Iz njegova bih opisa lako zaključila da bi taj spust odgovarao i meni nakon nekoliko godina bez skijanja. A koliko bismo pouzdano, svatko za sebe, uopće mogli reći kojom smo se brzinom spustili?
U istraživanju na uređenim crvenim stazama u španjolskim Pirenejima na to je pitanje odgovarao 421 skijaš. Svi su bili iskusni rekreativci. Odmah nakon spusta svatko je procijenio svoju najveću brzinu, a istraživači su je mogli usporediti s onom koju je zabilježila aplikacija na mobitelu. Skijaši su u prosjeku procijenili da su u najbržem trenutku vozili 41 kilometar na sat. Prosjek njihovih izmjerenih najvećih brzina bio je 54 kilometra na sat. Najviše su podcjenjivali brzinu pri dobroj vidljivosti, kad je vjetar bio slab, a skije dobro prianjale uz snijeg.
Da mogu za naš kuhinjski stol pozvati jednog od njih, najradije bih čula kako bi taj spust opisao nekome tko ga je čekao u restoranu. Sasvim je moguće da bi rekao kako je to bilo najugodnije prijepodne cijelog tjedna. I imao bi pravo. Meni bi, međutim, njegov osjećaj lakoće poslužio kao odgovor na pitanje koje mu zapravo nisam ni postavila. On mi je opisao kako se osjećao na skijama. O tome kako bih se ja snašla na istoj padini još nismo rekli ni riječi.
Mirno mjesto između valova
Promijenimo li za tim istim stolom odredište, promijenit će se i ono što svatko od nas smatra razumnim pitati. Na spomen skijanja netko će se barem raspitati koliko je staza zahtjevna. Predložimo li da u studenome otputujemo nekamo gdje se još može kupati, vjerojatnije je da ćemo otvoriti prognozu i provjeriti temperaturu mora. Ako smo na skijama početnici, to ćemo i reći dok biramo stazu. Za tjedan koji uglavnom namjeravamo provesti čitajući na plaži teško se uopće sjetiti u čemu bismo mogli biti početnici.
A onda dođe sasvim obično jutro na obali oceana. Odložim knjigu i pogledam gdje bih mogla ući u vodu. Ondje gdje se valovi lome trebat će malo truda da prođem. Nekoliko metara dalje površina izgleda mirnije i taj mi se prolaz učini privlačnijim. Na pješčanoj plaži upravo se kroz takav procjep između valova voda može snažno vraćati prema otvorenom moru. Dok razmišljam kako ću najlakše ući, mogu previdjeti nešto važno za izlazak.
Na novozelandskoj plaži Muriwai istraživači su od kupača i drugih posjetitelja tražili da prepoznaju takvu povratnu morsku struju. Na obje fotografije koje su im pokazali ispravno ju je označila 41 osoba. Od njih ju je samo 14 znalo pokazati i u moru pred sobom. Dok gledam fotografiju u takvom istraživanju, pitanje mi već govori na što trebam obratiti pozornost. Na odmoru bih vjerojatno već zakoračila u vodu, još zadovoljna što sam našla mjesto na kojem će mi biti lakše zaplivati.
Kad bih s obale gledala nekoga svog kako prilazi vodi, palo bi mi na pamet pitati spasioca gdje je danas dobro ući. Za sebe bih prije pomislila da sam dovoljno oprezna i da ću već vidjeti ako nešto nije u redu. U psihologiji se ta sklonost da istu neugodnost smatramo manje vjerojatnom za sebe nego za druge naziva optimističnom pristranošću. Kod sebe, naime, u računicu mogu uključiti sve dobre namjere koje imam. Vidim se kako usporavam na skijama i kako pazim dok ulazim u more. Teže mi je zamisliti sebe kako griješim upravo onda kad vjerujem da dobro pazim.
Dvije vožnje do ambulante
Slično prolazi i pitanje putnog zdravstvenog osiguranja. Neka netko za stolom pita imamo li svi prijevoz do apartmana. Za minutu ćemo znati tko vozi, koliko ljudi stane u auto i može li se usput pokupiti još nekoga. Na pitanje imamo li putno osiguranje bit će dovoljno da svatko kimne. Mogu zamisliti i sebe kako odgovaram potvrdno zato što znam da imam policu, premda bih morala pogledati što točno piše o skijanju. Da me prijatelj pita tko bi platio prijevoz ako se ozlijedim na putu do naše terase, već bih posegnula za mobitelom.
U Söldenu za to pitanje postoji dobar razlog. Uz skijašku kartu može se kupiti kartica za spašavanje na stazi za četiri eura po osobi po danu. Za vrijeme redovitog rada skijališta na nadziranom području Söldena i Gurgla ta kartica pokriva troškove zbrinjavanja na stazi i prijevoza do mjesta na kojem ozlijeđenu osobu preuzima sljedeća ekipa. Nastavi li prijevoz austrijski Crveni križ, on svoju uslugu naplaćuje zasebno. Tek uz taj detalj znam što bih prije polaska pitala svojeg osiguratelja. Ako se ozlijedim na uređenoj stazi, pokriva li moja polica i spašavanje na stazi i daljnji prijevoz do ambulante?
Dok je karta još otvorena
Voljela bih se prije puta češće sjetiti takvog pitanja, pogotovo kad mi je teško dati punu pozornost nečemu što bi mi jednoga dana moglo biti važno. Lakše mi je kad mogu krenuti od pojedinosti koja me već zanima. Zato bih prijatelja opet pitala za sunčanu stranu terase. Pustila bih ga i da do kraja ispriča što je ondje prošle zime tako dobro jeo. Samo bih ga, prije nego što spremi mobitel u džep, zamolila još nešto. „Pokaži mi još jednom ono skretanje prije restorana. Ako mi baš tamo zatreba pomoć, kako ću objasniti gdje sam?“