Nakon dječjih rođendana u našoj kući redovito slijedi isti scenarij: gosti odu, torta se pojede, a dnevni boravak ostane preplavljen vrećicama, kutijama i šarenim papirima kojima tek treba pronaći mjesto. Imam četvero djece i iza sebe već popriličan broj dječjih rođendana. Gotovo svaki završi slično. Dok oni oduševljeno pregledavaju što su dobili, ja gledam taj nered i pitam se kada ću sve to baciti u smeće.
Djeca, naravno, situaciju doživljavaju potpuno drukčije. Njima rođendan nije analiza kućnog proračuna niti preispitivanje prostora u dječjoj sobi. Oni pamte iščekivanje, prvu kutiju koja im je zapela za oko, napeto nagađanje što je unutra i radost jer je baka zapamtila baš onu želju koju su joj šapnuli tjednima ranije. Upravo u toj razlici leži bit darivanja: ono što odraslima izgleda kao još jedna stvar u nizu, djetetu može predstavljati čitav mali svijet.
Danas: „Ali ja želim nešto otvoriti!”
Psihologija darivanja podsjeća nas na to da vrijednost poklona ne leži samo u njegovoj cijeni niti u tome koliko će dugo trajati, nego i u poruci koju nosi. Darom pokazujemo da nekoga poznajemo, da smo ga zaista slušali i da znamo što ga veseli. Kod djece je pritom važan i sam ritual: od iščekivanja i trganja papira do trenutka iznenađenja. Zato je sasvim prirodno da dijete, iako objektivno ima i više nego dovoljno stvari, i dalje priželjkuje novi paket.
Istraživanja nam daju dobar razlog da dječju perspektivu shvatimo ozbiljno. Studije provedene među djecom i adolescentima u dobi od 3 do 17 godina pokazuju da mlađa djeca više sreće povezuju s materijalnim dobrima nego s iskustvima, dok se taj odnos tijekom odrastanja postupno mijenja. Dječju želju za konkretnim darom zato ne bismo trebali automatski otpisati kao razmaženost. Opipljiv predmet mlađemu je djetetu neposredan i razumljiv na način na koji nešto apstraktno ili vremenski udaljeno još uvijek nije.
To, naravno, ne znači da više igračaka donosi i kvalitetniju igru. U jednom eksperimentu djeca u dobi od 18 do 30 mjeseci, kada su imala na raspolaganju četiri umjesto 16 igračaka, pojedinom su se igračkom igrala dulje i koristila se njome na raznovrsnije načine. Dijete, dakle, ima puno pravo veseliti se novoj igrački, baš kao što i odrasli imaju dobar razlog zapitati se treba li ih dobiti deset odjednom.
Danas: „Ne mogu mu doći praznih ruku”
Postoji i druga strana ove priče koju često previdimo. Dar ne dobiva samo dijete – netko ga s jednakim uzbuđenjem i daje. Bake i djedovi to možda najbolje pokazuju. Dobro znaju da je dječja soba već prepuna, roditelji su ih možda i zamolili da ne kupuju ništa veliko, ali teško je doći na dječji rođendan praznih ruku. Darivanje je dio odnosa i rituala, a ne samo prijenos određene materijalne vrijednosti s jedne osobe na drugu.
Istraživanja rituala darivanja pokazuju da su darivatelji posebno usmjereni na sam čin predaje dara. Želimo iznenaditi, razveseliti i vidjeti reakciju osobe kojoj nešto poklanjamo, dok primatelji mogu veću važnost pridavati tome koliko će im dar koristiti i koliko će u njemu uživati nakon prvog trenutka. Kada baka djetetu pruži paket, ona zato ne predaje samo predmet određene novčane vrijednosti. U tom paketu nalazi se i trenutak u kojem ga dijete otvara, njegova reakcija i zajednička uspomena. Pretvoriti svaki takav dar u uplatu za daleku budućnost značilo bi zanemariti važan dio emocionalne svrhe darivanja.
Pritom vrijedi okrenuti pitanje i prema nama odraslima. Kada kažemo da dijete već ima sve, zašto mu i dalje toliko želimo nešto donijeti? Dio odgovora možda uopće nije u dječjim potrebama, nego u našima. I mi želimo sudjelovati u veselju, pogoditi pravi dar i vidjeti izraz lica koji će nam potvrditi da smo dobro izabrali.
Jednog dana: Deset godina djetetu i nama nije isto
Upravo se u odnosu prema budućnosti perspektive djeteta i odrasle osobe najviše razlikuju. Pitati sedmogodišnjaka želi li igračku od 30 eura danas ili bi radije da mu taj iznos sačuvamo za nešto što će mu trebati za deset godina zapravo nije ravnopravan izbor. Mi znamo što znači deset godina, dok je sedmogodišnjaku to razdoblje dulje od cijeloga života kojega se može sjećati.
Razvojna istraživanja odlučivanja između sadašnjih i budućih koristi pokazuju da djeca snažnije preferiraju neposredne nagrade, dok se sposobnost vrednovanja budućih ishoda razvija tijekom odrastanja. Nema zato mnogo smisla očekivati da će dijete danas novac koji bi moglo dobiti u budućnosti vrednovati više od igračke koju želi odmah. Vrijednost budućnosti u tom trenutku ne mora u potpunosti razumjeti dijete. Dugoročnu perspektivu trebaju unijeti odrasli.
Roditelji, bake i djedovi mogu istodobno vidjeti dijete koje danas mašta o novim kockicama, lutki ili dresu i zamisliti tu istu osobu s dvadeset godina pred prvim velikim životnim i financijskim odlukama. Ne znamo hoće li joj tada trebati novac za studij, prvu stanarinu, automobil ili nešto što danas uopće ne možemo predvidjeti. Upravo zato možda nije ni potrebno pokušavati pogoditi konkretnu buduću potrebu. Smisao dugoročnog izdvajanja može biti jednostavniji: omogućiti djetetu veću slobodu izbora kada za te izbore dođe vrijeme.
Dar u dva vremena
Rješenje možda nije u izboru između dara za danas i dara za jednog dana, nego u njihovu spajanju. Baka koja za rođendan obično izdvaja određeni iznos može djetetu darovati nešto manje što će s veseljem otvoriti danas, a drugi dio namijeniti njegovoj budućnosti. Takav dar u dva vremena poštuje obje perspektive: djetetu ostavlja radost sadašnjeg trenutka, a odraslima omogućuje da pogledaju nekoliko koraka unaprijed. Istraživanja pritom pokazuju da darivatelji ponekad pridaju veću važnost veličini i dojmu dara nego sami primatelji. Paket, dakle, ne mora nestati, ali ne mora predstavljati ni cijeli dar.
Kada se dio novca na taj način odvaja kroz rođendane, blagdane i druge prigode, mali pojedinačni iznosi s vremenom dobivaju drukčije značenje. Dijete prirodno vidi ono što dobiva danas, dok odrasla osoba može povezati niz malih odluka kroz godine s njegovim budućim potrebama. Upravo je ta sposobnost povezivanja današnjih odluka s udaljenim ciljevima važan dio financijskog planiranja.
Kako sačuvati dio dara za jednog dana?
Postoje različiti načini dugoročnog izdvajanja za djecu i nijedan financijski proizvod ne bi trebalo birati samo zato što dobro zvuči kao dar. Važno je razumjeti njegovu svrhu, troškove, trajanje, dostupnost sredstava i uvjete prijevremenog prekida. Jedna od mogućnosti jest štedno osiguranje djece, ujedno i oblik životnog osiguranja. Ugovoreni osigurani iznos po isteku police isplaćuje se djetetu bez unaprijed definirane namjene. Školovanje, prvi automobil ili stan mogu biti razlog zbog kojeg odrasli danas počinju izdvajati, ali dobiveni iznos nije vezan uz jednu od tih svrha. Ugovaratelj pritom ne mora biti roditelj, nego to mogu biti i baka, djed, kum ili druga osoba.
U cijeloj toj priči ključna je ipak riječ dugoročno. Riječ je o financijskoj obvezi koja traje godinama, pa odluka ne bi trebala ovisiti samo o tome možemo li određeni iznos izdvojiti danas, nego možemo li ga realno uklopiti u vlastiti proračun tijekom ugovorenog razdoblja. Prije ugovaranja zato treba provjeriti ukupnu premiju, dinamiku plaćanja, datum isteka, uvjete kapitalizacije i tablicu otkupnih vrijednosti. Posebno je važno znati da u slučaju prijevremenog prekida otkupna vrijednost nije nužno jednaka zbroju do tada uplaćenih premija. Ideja dara za budućnost ima smisla samo ako je financijska odluka koja stoji iza njega održiva za osobu koja ga daje.
Možda će jednog dana razumjeti drugi dio dara
Na sljedećem rođendanu dijete će se vjerojatno ponovno više razveseliti kutiji nego iznosu koji je netko izdvojio za njegovu budućnost, i to je sasvim u redu. Djetinjstvo ne treba pretvarati u financijski plan. Djeci trebaju rođendani, iznenađenja i male stvari koje možda neće trajati deset godina, ali će ih danas iskreno razveseliti. Vrijednost takvih darova nije samo u predmetu, nego i u odnosima, ritualima i uspomenama koje oko njih stvaramo.
Ipak, ne mora svaki euro koji smo namijenili darivanju završiti u još jednoj kutiji. Jednog dana to isto dijete više neće birati igračke, nego će odlučivati o obrazovanju, poslu, stanovanju i načinu na koji želi zapochteti samostalan život. Tada će iznos koji mu je netko godinama ranije odlučio sačuvati imati značenje koje kao dijete nije ni moglo razumjeti. Dar koji ga danas veseli govori mu da znamo što voli i što želi, dok onaj drugi, odgođeni dio dara nosi drukčiju poruku: da je netko razmišljao o njegovoj budućnosti puno prije nego što je ono samo moglo gledati toliko daleko.
Možda zato djetetu koje već ima sve ne trebamo prestati poklanjati male stvari koje ga vesele. Dovoljno je razmisliti mora li baš cijeli dar biti potrošen danas ili jedan njegov dio može ostati za budućnost. Tako ne biramo između djetinjstva i razmišljanja o budućnosti, nego ostavljamo prostor za oboje: za ono što dijete želi danas i za ono što bi mu jednoga dana moglo trebati.