Opet ja primjećujem ono što, ma joj, nije to važno. Prije nekoliko dana (listopad 2025.) predsjednik Milanović održao je na varaždinskom fakultetu pred studentima govor, dapače, predavanje, nazvano „Globalni izazovi i političko okruženje“. Po običaju, izrekao je nekoliko neobičnih misli, ali i nekoliko zanimljivih. Na trenutke je zvučao poput Seattlea i drugih indijanskih poglavica koji su uviđali da im bijeli čovjek otima zemlju. Među ostalim, Milanović je ustvrdio i ovo: „Bijeli čovjek nestaje. Imali smo veliku povijesnu epizodu u kojoj smo uspjeli zadominirati svijetom, isterorizirati, porobiti i pobiti milijune ljudi. I sad naše vrijeme prolazi“. Treba se zamisliti nad tom tvrdnjom s kojom se možemo složiti, ali je važno da toga budu svjesni političari, pogotovo ako pridonose takvom stanju, ako ga vide kao problem i mogu ponuditi neko rješenje.
No takvi govori imali bi veću težinu kad bi bili dobro sročeni, kad bi se predsjednik Hrvatske služio hrvatskim jezikom i kad hrvatski predsjednici i umjetnici ne bi pisali opere na engleskom i poluengleskom. I kad bi govornik, u ovom slučaju Milanović, svoju nevjericu prema tome što se događa izrazio riječima „teško je u to vjerovati“ ili „dajte me nemojte“, a ne maestralnim riječima „fuck off“ kojima je završio izlaganje. Time bi pokazao da vlada materijom, da zna što i koga predstavlja, da on i nacija kojom predsjedava drže do svojeg identiteta. Ovako… fuck off, sikter, jodete, kunac kez, kinka wena… Možemo se slati kojekuda na raznim jezicima koji nemaju veze s nama i našom tradicijom.
Njegove su izjave i govori i inače prožeti angleštinom, a u ovom slučaju valjda se htio dodvoriti studentima jer eto mladi govore engleski pa će ga bolje razumjeti i više će ga voljeti. Naravno, ne govore pravi engleski nego globalštinu. Čak ni to, nego ga miješaju s hrvatskim u koktel koji zovem zlatni delišes. Ne samo mladi nego sad već svi. Sad je već nekoliko naraštaja odgledalo hrpu anglofonih filmova i odslušalo hrpu anglofonih pjesama i već se generacije hvale da čitaju knjige na engleskom iako to obično znači da preskaču dijelove koje ne razumiju. Stručnjaci vole upetljavati engleski u svoj žargon jer nešto se tako kaže. Razmatraju se kejsovi, šoukejsa se, targetira se, sve je to dio tog pekiđinga, sve to ima neki impekt, sve je to taj novi majncet. Nije to samo kod nas tako nego mlado i staro miješa engleski i materinske jezike diljem Europe i svijeta. To je upravo sastavni dio onoga o čemu Milanović i govori, a da možda nije toga svjestan. Poslužiti se stranom riječju ili čak izrazom znači priznati poraz, a ne biti superioran. To znači stvarati rupe u svojoj podlozi, i krpati te rupe materijalima koji se nađu pri ruci iako se ne uklapaju. Mućkanjem svijeta ne nestaje samo bijela nego i druge rase, nestaje identitet, nestaju narodi, nestaju jezici, miješaju se kulture, riječi i ljudi, ponajviše zbog prenošenja globaliziranog praktičnog života na globalizaciju identiteta i mozga, zbog iskorištavanja slobodnog protoka. Čini to i Milanović, i to upravo u tom trenutku dok na to upozorava i skače sebi u usta.
A što je to tako mladenačko kod tog engleskog? U svojoj modernoj fazi postoji nekoliko stoljeća, računajući od Shakespearea, pa ispada da je pokazatelj mladosti posezanje za stoljetnim jezikom. I koka-kola je piće za mlade iako je nastala 1886. godine. Da ju je počeo piti netko tko je tada imao deset godina, taj bi mladić uskoro proslavio 150 godina života. Ana Karenjina je koju godinu starija od koka-kole pa i kod nje nalazimo rečenice koje u prijevodu glase: „Ama što dižete toliki fuss?“ i „upita što je liječnik rekao za baby“. Dakle i Tolstoj je već koketirao s angleštinom iako se više držao francuskog i francuštine. Ni Šenoa u pripovijetki „Karanfil s pjesnikova groba“ nije bio nježan prema društvu koje se muči s njemačkim i francuskim, a prezire svoje, pa kaže: Birokrati bijahu „embarasirani“, jer im je francuština vragometno šepala. I Hrvatska se lutrija pomladila pa je na ulazna vrata postavila natpis OPEN, i ispod stidljivo dodala „otvoreno“, kako bi stranac, poneki Filipinac ili zalutali turist, a u drugom redu i Hrvat, znali da je otvorena poslovnica u koju većina tih stranaca vjerojatno neće nikad ni ući.
Bicikle smo nekad zvali bajsovima jer čuli smo da se bicycle izgovara bajsikl pa smo to skratili na bajs. No sad je Bajs postao sustav javnih bicikala, još jedan pokušaj dopadljivosti, mladenački-zvučeći udvornički izraz ne bi li se mlade privoljelo na to da voze bicikl i poštede okoliš. Zamislite da su tu uslugu nazvali „kotur“ po koturašima, „biciklistima“. To nam zvuči zastarjelo, hoćemo mlado i međunarodno, a „bajs“ je mlado iako je skraćeno iz stoljetnog engleskog, preneseno iz mladenačkog starogrčkog preko mladenačkog latinskog, a sve u značenju dvokotača. Koturaši zasad u Zagrebu imaju svoju ulicu, Koturašku. Možda se u naletu aktualnih ideoloških čistki protjera i ta ulica, samo onda je pitanje kako nazvati nepoćudnu Koturašku? Trebamo nešto moderno, nešto mladenačkog anglofonog prizvuka, možda Ulica bajsova ili Bajkerska ulica, s tim da su bajkeri po nekom nepisanom dogovoru motorizirani koturaši, odnosno motociklisti.
Tepamo si da je sve oko nas progresivno pa tako i jezik. Napredujemo, miješamo sve sa svim i u taj miš-maš zlatnog delišesa utapamo tekovine civilizacije. Uživamo u uzletu hrvatskog gospodarstva, ali i kulture. Zbacili smo balkanske okove i možemo biti svoji na svome. Danas Hrvat može otići na izlet u Klenovnik u Pine Hill House, može poslušati pjesmu Alive Nine Badrić, može pročitati neki hrvatski roman, kao što su Darkroom ili Wonderland ili pogledati neki hrvatski film kao što je The Show Must Go On, dakle strogo domaće hrvatski. Strance takve stvari ionako ne bi zanimale kad bi i znali za njih pa Hrvati Hrvate zabavljaju fragmentima engleskog.
Poglavica Seattle barem se služio svojim sališkim jezikom, lašucidskim, jer te 1854. kad je navodno slao pismo u Washington, jezična kontaminacija još nije pregazila taj jezik. Pismo je ostalo zapamćeno, ali lašucidski nije preživio. Izumro je, a sad je na aparatima za resuscitaciju. Treba učiti iz te sudbine. Kao što je bijeli čovjek potisnuo Indijance, sad biva i sam potisnut. Indijanci su manje milom, a više silom napuštali svoje jezike i preuzimali jezike bijelih osvajača. Sad se bijeli čovjek globalizira, Europljani unose strane elemente u svoje jezike i ne samo jezike, i tako do zadnjeg čovjeka i zadnje riječi. Netko bi rekao da je to usporedivo, da je to prirodan proces. Usporedivo je jer sve je više osvajača u Europi, ali nije prirodno ni neumitno. Europljane zasad nitko ne tjera da svojim romanima, filmovima i djeci daju engleska imena, njihovim političarima nitko ne gura engleski u usta, nitko ih ne prisiljava da vragometno šepaju. Indijancima je to nametnuto, Europljani si to nameću sami i tome bi se moglo stati na kraj uz malo truda i intelektualnog napora.
Ili ne, uživajmo u ustavnom pravu na tupost ili agresivnu glupost, prepustimo se sadašnjosti, živimo u trenutku, poništimo prošlost i ne marimo za budućnost.