Bili smo u utorak u Hrvatskom narodnom kazalištu povodom događaja zvanog Platforma mladih koreografa i kompozitora “Milko Šparemblek”. Onamo me zapravo nije dovela koreografija nego glazba, budući da su plesne točke bile utemeljene na skladbama mladih hrvatskih skladatelja, i popraćene njima, a jedan je od tih skladatelja i moj nećak koji me tu večer i uveo u hram naše kulture.
Samo ime Hrvatskog narodnog kazališta govori nam da je to kazalište, da je narodno i da je hrvatsko, pa nije ni čudo što se ondje izvode djela hrvatskih skladatelja. Čemu to uopće naglašavati, pogotovo kad je riječ o instrumentalnim djelima? Pa zato što su naslovi nekih od tih djela bila na engleskom, na primjer. Večer je počela skladbom Mom, Can You Come Pick Me up? Osim engleskog naslova, djelo ima i dijalog na engleskom. Muški i ženski glas razgovaraju, muški s malo jačim naglaskom, a na to pleše japanski par, ako se dobro sjećam. Znam da će mi odmah netko susretljivo objasniti da je to moralo tako biti zbog međunarodnog karaktera priredbe. U publici je bilo nešto Japanaca pa tim više, ali opet pitam se: a zašto onda dijalozi nisu bili na japanskom ako se moramo njima prilagoditi? Znam da Japanci imaju neki svoj engleski pa ne znam koliko im je bilo od koristi to što smo eliminirali hrvatski iz predstave i nadomjestili ga engleskim, osim toga, zar se to ne može riješiti podslovima iliti titlovima? I zar ne mogu naći nekoga tko bolje govori engleski ako već mora biti na engleskom?
Imamo čast da smo privukli toliko stranih umjetnika, pogotovo iz Japana. Kad se gledaju imena na brošuri, očito je da je među koreografima i plesačima malo domaćih ljudi, barem u toj prvoj točki. Plesači su bili Japanac Yuho Yoshioka, Hrvatica Helena Troha, Japanka Mutsumi Matsuhisa, Englez Seth Bromley Clark i Španjolac Mario Charlo Sobrino. Najavljivačica je nekoliko puta pročitala imena plesača, koreografa i skladatelja: na engleskom i na hrvatskom. Za uho mi je zapelo ime plesačice koja se zove Mucumi Maćuhica. Poslušao sam dobro kad je ime ponovljeno i zaista – opet joj je prezime bilo Maćuhica, ili nadimak? Riječ je o plesačici koja se zove Mutsumi Matsuhisa, čije ime むつみ znači „sklad“, no problematično je očito prezime, pojednostavljeno napisano まつひさ. Prezime nema etimološko objašnjenje, veže se uz poznate ljude i toponime u Japanu, a stranica Forvo nudi njezin izgovor kao /macúhisa/. Mucumi Macuhisa ili Mutsumi Matsuhisa iz Japana je preko Antwerpena i Budimpešte došla u Zagreb i postala Maćuhica jednom simpatičnom zabunom ili zapravo prilagodbom, kakve često dobro dođu umjetnicima kada traže umjetnički pseudonim. Predložio bih joj da se tako pohrvaćeno nazove umjetnički ako misli nastaviti s karijerom u Hrvatskoj.
Svako to strano ime koje dođe k nama nosi i pravila pisanja i izgovora. S jedne strane, ne vidim zašto bi najavljivačica u HNK morala znati ta pravila, a s druge strane, ne volim kad netko zvuči neinformirano, kao kad su turskog nogometaša koji se zvao Tuncay izgovarali Tunkaj umjesto Tundžaj. Mogli su pitati. No izgovor stranjskih imena jedan je problem. Drugi je problem prisutnost engleskog u nečemu što bi trebalo biti hrvatsko narodno kazalište. Postavlja se pitanje koliko se dugo to može zvati Hrvatsko narodno kazalište, a ne Međunarodno narodno kazalište, Globalno narodno kazalište ili nešto slično. Najjednostavnije je odgovor kod takvih pitanja svesti na jezik. Jezik domaćin neke manifestacije ujedno je i pokazatelj kulture kojoj ta manifestacija pripada, barem ondje gdje jezik igra bilo kakvu ulogu, barem bi tako trebalo biti. Moramo spuštati kriterije, pregovarati i cjenkati se pa barem imati dvojezične natpise. Možda postignemo da jezik domaćina bude na prvom mjestu na tim dvojezičnim natpisima, da se koriste podslovi, svašta bi se moglo, ali svaki put to je borba s engleskim, jezično gledano, a psihološki gledano, borba s nečim dubljim i mračnijim, nečim u vezi s odricanjem svojeg identiteta pod izlikom da je to nešto međunarodno.
Ako je to manifestacija nekog sporta ili izrade skulptura od snijega ili međunarodni znanstveni kongres, svejedno je gdje se održava, a nazivi i upute izložaka i izlaganja ionako će biti na engleskom da bi manifestacija imala međunarodni karakter. Neutralni teritorij nema pretenzije na nacionalni ponos. Ali jezik i kultura trebali bi imati pa se svejedno globaliziraju. Što drugo i očekivati kad jedna mala ranjena zemlja poput naše, koja se skupo izborila za svoju neovisnost i mogućnost da gradi svoj identitet, u svojem narodnom kazalištu izvodi operu Lennon, čiji je autor k tome bio i predsjednik te zemlje. Čak i da je nekome stalo do tog njegovog uratka i kad bismo htjeli na to biti ponosni, kao na nekog novovjekog Lisinskog, ne bismo to mogli jer opera Lennon s libretom na engleskom ne može predstavljati hrvatsku kulturu. Ono H u akronimu HNK ima sve manje smisla.
Možemo još biti zadovoljni što je velik dio naših umjetnika ipak autohton i što se njihova djela izvode na hrvatskom jer u mnogim je zemljama stanje gore. Pod okriljem tvrdnji da to nitko neće razumjeti, da publika neće doći, da se ulaznice neće prodati, da je to međunarodnog karaktera, da se želi privući strance, ali najviše zbog pokondirenosti, jezici kržljaju, na njima se ne stvara, štoviše, njihovi govornici stvaraju na pojednostavljenim verzijama bjelosvjetskih ili većinskih jezika, kao profesorica Marina Biti čiji je libreto Josipović iskoristio za svojeg Lennona. Tko zna koliko se toga u Armeniji uopće izvodi na armenskom, a koliko na ruskom, koliko se toga na Malti izvodi na malteškom, a koliko na talijanskom i engleskom, tako da je kod nas još i dobra situacija.
Vidi se to zornije kad, na primjer, Francuska zaigra na Europskom nogometnom prvenstvu, a u ekipi nijednog Francuza. Neki su od njih porijeklom iz susjednih zemalja, a neki su rođeni u Francuskoj, ali su porijeklom izdaleka i nemaju francuska imena. U Kataru, gdje su se Argentini, odnosno Messiju 2022. poklanjali slobodni udarci, francuska momčad sastojala se od ovih igrača: Paul Pogba od oca iz Gvineje, Steve Mandanda rođen u DR Kongu, Ibrahima Konaté porijeklom iz Malija, Dayot Upamecano porijeklom iz Gvineje Bissau, Eduardo Camavinga rođen u Cabindi, Jules Koundé od oca iz Benina, Wesley Fofana od oca iz Obale Bjelokosti, Matteo Guendouzi od oca Marokanca, Aurélien Tchouaméni porijeklom iz Kameruna, Ousmane Dembélé od oca iz Malija, Randal Kolo Muani porijeklom iz Konga, Kylian Mbappé od oca iz Kameruna i majke Kabiljanke, Marcus Thuram i Kingsley Koman čiji su roditelji s otoka Guadalupe, Raphaël Varane čiji je otac s Martinika, Karim Benzema čiji su roditelji Alžirci, Axel Disasi porijeklom iz Konga i Angole i William Saliba čija je majka iz Kameruna, a otac iz Libanona. A što briga Europljane tko su ti ljudi, što ih briga što je Upamecano fulanijsko ime, a Dembélé mandinka i tko su uopće Fulani, Mandinke ili Kabiljani… Glavno da igraju nogomet.
Ako je to slika Europe, postavlja se pitanje jesmo li uopće sposobni išta više proizvesti i postići vlastitim snagama ili stvoriti novi naraštaj koji će nastaviti neku našu tradiciju i ima li smisla uopće forsirati nekakve tradicije ako nismo za to sposobni i je li nešto i dalje tradicija ako moraš uvoziti strance da ti je čuvaju. Čemu plesovi ako ih ne znamo plesati pa uvozimo plesače? Čemu nogomet ako ga ne znamo igrati pa uvozimo nogometaše? I tako dalje. Kad se ta situacija prenese na jezik, pitanje je koliko riječi treba primiti u svoj jezik da bi taj jezik i dalje bio tvoj. Kod jezika se ne kaže, kao kod umjetničke manifestacije, da mora imati „međunarodni karakter“, nego se kaže da se jezik „razvija“. Eh ti eufemizmi. Da, razvija se tobože, dok ne postane neki drugi jezik, kao što se dogodilo engleskom i francuskom koji su bili germanski jezici dok nisu postali potpuno ili djelomično romanski, kao i malteški koji se odmaknuo od svojih semitskih korijena. U nekom trenutku treba pomoći spontanosti i donijeti neke odluke o daljnjem kretanju.
Eto, mali smo i držimo se, za razliku od velikih koji su pokleknuli, imamo svoje nogometaše, svoje skladatelje, svoje strance koji tiho pridonose našoj kulturi, svoje maćuhice i još štošta svoje, čak i svoje gnjavatore koji o tome pišu.