Ovih dana često se spominju događaji u Izraelu i već sam spomen te zemlje izaziva reakcije i podjele. Škriplje se zubima, stvaraju se tabori. Osim oružanih borbi vode se i one verbalne i logičke. Nitko i ne pokušava biti objektivan, novinarstvo je ionako na niskim granama. Svi se razbacuju krupnim riječima i tako ih otupljuju: riječima kao genocid i intifada. Pod utjecajem informacija i dezinformacija propalestinski pokreti niču svugdje u zapadnom svijetu, ali zanimljivo, ne i u arapskom, a neki pokušaj toga bio je i kod nas. Naravno, ni ovdje ne ide bez sveprisutnog engleskog pa se ispisuju i izvikuju cijele parole, kao Free Palestine i From the river to the sea. Kao i riječi, i parole imaju svoje zašto i svoju etimologiju. „Free Palestine“ značilo bi „slobodna Palestina“, ali nikad se ne specificira od koga bi trebala biti slobodna, kao da se to podrazumijeva. U paroli „From the river to the sea“ ne specificira se o kojoj je rijeci i kojem moru riječ i što se pri tome misli. Često to ne znaju upravo izvikivači te parole.
U neka nevinija i manje ratoborna vremena dijelili su se „free hugs“, ali ti zagrljaji nisu bili slobodni nego besplatni jer free znači mnogo toga. A mi volimo umjesto svojih uzimati engleske pridjeve kao light, friendly i free pa ih kalemiti na sve i sva. Pa kad neki proizvod ne sadržava šećer, to nazivaju „sugar free“, a taj šećer, za razliku od Palestine nema pretenzije da bude slobodan od nekoga. Za razliku od zagrljaja taj šećer nema potrebe ni da bude besplatan, nego mu je ambicija da ga nema. Onda bi bezolovni benzin trebao biti „lead free“, a ipak je „unleaded“. Onda bi koka kola (piće koje proizvodi kompanija Coca-Cola) bez šećera trebala biti „unsugared“, a nije nego je „sugar free“. Sad smo mi na mukama za koju se opciju odlučiti. Sve može, samo da nije na hrvatskom, da je komercijalno i da je mozak-free. Više ni ne znamo kaže li se „ulaz slobodan“ ili „ulaz besplatan“. Nije nas sve to toliko mučilo kad smo harali po djutićima jer „Duty Free Shop“ bilo nam je nešto kao lanac dućana, a ne opis njihove bescarinske svrhe. Tu bi se mogao uklopiti i „pomfri“ koji samo još uporni zovu „pomfrit“ jer se slučajno tako i zove, ali kud bismo stigli kad bismo dopustili činjenicama i argumentima da ometaju našu viziju svijeta i jezika kojim ga opisujemo? Mojoj generaciji u lijepom je sjećanju ostao i kralj svih frijeva, a to je fri-fri, drobljeni keksi prožeti rumom, kojim nam je netko u Klari osladio djetinjstvo. Ime te slastice očito nema etimologije, ali bilo je pun pogodak. Ne bi me čudilo da se i fritule uklope u tu maniju umetanja tog „free“ i da postanu „freetule“, kao što su krafne postale „crofne“.
Hebrejski jezik manje je otvoren za takve dosjetke i za njihov prelazak iz komercijalnog u svakodnevni svijet. To je jedan od nekolicine njegovanih jezika svijeta, u kojem se pazi da strani izrazi ne prodiru stihijski, masovno, bez ikakve kontrole. Red je da se na jezik pazi, kao što bi se pazilo i na čovjeka, pogotovo na nekoga tko je bio na izdisaju pa je priveden k svijesti. Jer hebrejski je bio na umoru, nije se govorio, bio je polumrtav, a židovski identitet ostvarivao se u dijaspori nekim jidiškim, sefardskim i drugim pidžinima i kombinacijama s lokalnim jezicima, dok se nisu stvorili uvjeti da se hebrejski opet osamostali i vrati u život kao aktivni jezik, a te uvjete stvorio je Jichak Perelman zvan Ben Jehuda, u čijem se domu govorio isključivo hebrejski. Pogotovo se to ticalo njegova sina Itamara, prvog govornika novog oporavljenog hebrejskog.
Na razne načine ostvarujemo na djeci svoje ambicije. Kako koja generacija, tjeramo ih od poroka, od ulice, ekrana i mobitela na slobodne aktivnosti samo da se bave nečim korisnim. Na kraju djeca pekara često postaju pekari, djeca nogometaša nogometaši, djeca podvornika podvornici, a Perelmanov sin Itamar postao je prvi govornik hebrejskog po želji svojeg oca. Na Itamara se može gledati kao na sociolingvistički eksperiment, no eksperiment je očito uspio jer hebrejski danas govori više od pet milijuna ljudi. Dok su Jichak i Itamar vraćali hebrejski u život, njihov sunarodnjak Zamenhof nastojao je izmisliti neki potpuno novi jezik, jezik njegovog poimanja nade, koji je nazvao esperanto. Esperanto je nastao 1887., Itamar je rođen 1882., a George Soros (koji se čita Šoroš, a ne Soroš) rođen je 1930. Kakve sad on ima veze s tim? Mnogi su ljudi pokušavali izmisliti nove jezike, ali je esperanto najpoznatiji slučaj. Mnogi su entuzijasti esperanta na svojoj djeci provodili ideju stvaranja izvornih govornika esperanta, ali Sorosev je primjer najpoznatiji. Ako je Ben Jehuda imao ideju oživljavanja polumrtvog jezika uz pomoć svojega sina, i stvaranja temelja za novu državu, otac Georgea Sorosa imao je sličnu ideju usađivanja nepostojećeg jezika u mozak svojeg sina koji je tako odrastao govoreći isključivo esperanto. Kao izvorni govornik esperanta, i George Soros je bio sociolingvistički eksperiment, kao što i njemu poslije mnogi bili pokusni kunići.
Zamenhof i Perelman bili su Židovi iz istočne Europe, bliski po mjestu i vremenu rođenja, zamalo vršnjaci, jedan oftalmolog, drugi student medicine, sličnih su nasljeđa, premda obrnutih: Zamenhof je nastojao stvoriti umjetni univerzalni jezik, a Perelman je oživio jezik predaka, što je zasad prvi i jedini takav slučaj u svijetu. O tome sam pisao u časopisu Jezik 2020. u članku „Konstrukcija i rekonstrukcija na primjeru esperanta i hebrejskog“. Takve priče daju bolji uvid u bilo kakve događaje u svijetu, gdje se novinari i puk koprcaju u nerazmrsivom klupku crno-bijele logike o tome tko je u krivu, a tko u pravu, tko je prvi počeo, a tko je drugi počeo. Čekaj, pa ili počneš ili ne počneš, nema smisla naglašavati da si prvi počeo, ne možeš početi drugi, eto kako jezik pomaže u shvaćanju te logike zbog koje mogu nastati ratovi. Da bi se shvatila geneza svakog sukoba, treba proučiti etnolingvističke, geopolitičke i druge čimbenike, a ne samo oslanjati se na negativne emocije utemeljene na nemanju pojma o bilo čemu o čemu se stvara nepokolebljivi rigidni stav.
Tužnih priča ima diljem svijeta, nepravdi, zločina, krvavih i postupnih izumiranja, ali oporavak cijelih naroda je moguć, što je pokazao slučaj hebrejskog jezika. Promjene nisu uvijek progresivne, katkad je i regres progresivan, što je također pokazao slučaj hebrejskog koji je vraćen u stanje u kojem je bio dok se još govorio. Dokazao je i to da nema naroda bez jezika i da nema oporavka naroda bez oporavka jezika. Nadam se da će ovaj moj tekst pročitati i preostali govornici sanskrta i jezika Asiraca, Egipćana, Asteka i Inka i da će sad prionuti na oporavak svojih jezika, a neuka publika može za to navijati ili se barem ne miješati.