Kad sam počeo pisati ove tekstiće, nisam bio siguran koja će im biti okvirna tema. Mislio sam pisati jezične savjete, ali me nekad odnese drugamo. Ljudi žele aktualne političke i društvene teme, ali tako da im pružiš informaciju bez previše vlastitog mišljenja koje bi ih moglo ozlovoljiti ako se ne poklapa s njihovim. Uživo mi se dogodi da mi izokola ili čak otvoreno kažu da ljude ne zanima politika, a pogotovo ne povijest, arheologija, etnolingvistika, dakle upravo ono što bi moglo objasniti današnje stanje i probleme… A sve se ipak vrti oko toga, bili mi toga svjesni ili ne.
Mnoge rasprave zapnu na elementarnom pitanju imamo li pravo biti tu gdje jesmo, na ovom području. Ako dođemo do toga zašto smo tu gdje jesmo i pritom vodimo ozbiljan razgovor, katkad uspijem u raspravu i progurati nešto o tome na temelju svojeg oskudnog znanja, ali često sugovornik postane nestrpljiv i izjavi ono: „Je, onda bi se Hrvati trebali vratiti na Karpate!“ Dakle ipak nešto malo znamo, nečeg se sjećamo iz škole o seobama, kretanjima, etničkim previranjima i povijesti našeg bivanja, ipak nas nešto zanima, dovoljno da izvalimo takvo nešto, u smislu da treba poništiti svu povijest i vratiti se na početne pozicije. Pogrešno je onda reći da te teme ljude ne zanimaju, to je samo ublažena izjava da od te teme ljudi zaziru jer se boje da neki davni ili udaljeni sukob o kojem razgovaramo ne postane sukob između sugovornika. Politika na kraju zanima svakoga, htio ne htio, jer kad zbog svih tih elemenata koji nas ne zanimaju izbije rat, ti nezainteresirani stoje zbunjeno i čude se zašto se oko njih puca i gine.
Ni mene ne zanima aktualna politika nego me zanima kako je do nečega došlo, u čemu i politika može pomoći. Ovih dana, od svih sukoba koji se vode u svijetu, govori se najviše o Bliskom istoku, a tabori se svode na dihotomije Arapi ili Židovi, Palestinci ili Izraelci, Hamas ili taoci. Da bi bilo neke nade da će takve rasprave dovesti do nekog zaključka, da će se nešto saznati i naučiti, osim geopolitike morali bismo biti stručnjaci i za povijest, vojnu taktiku, teologiju i još štošta, ali ponajviše za psihologiju, pod uvjetom da su sugovornici razumni i neostrašćeni. Otkrili bismo tada da kod dihotomija i tabora u većini slučajeva postoji jedna strana koja zna nešto i ima čvršće argumente i druga strana koja ne zna ništa i u nedostatku argumenata poseže za agresijom i ušutkivanjem one argumentiranije strane.
Najoštrije reakcije o nekoj temi doživljavate s ljudima koji do tog trenutka o toj temi nisu razmišljali niti su išta o njoj znali. Možda bi nam spomenuta psihologija ukazala na taj fenomen ako ga već ne i objasnila: zašto se ljudi žeste u vezi s nečim o čemu ništa ne znaju. Ili bi nas psihologija podsjetila na to da javnost voli podržati pobjednika, bez obzira na pozadinu sukoba, te da robuje informacijama koje su tako škrte da se pretvaraju u opću ideologiju, apstraktnu i nedodirljivu. Nije to samo zato što informacija nema nego je čovjekova priroda takva da je dovoljno zainteresiran za nešto da bi po ulicama prosvjedovao i uništavao tuđe živote fizički i psihički, ali nedovoljno da bi se potrudio saznati više o tome za što se tako žestoko zalaže. Psihologija bi nam otkrila i da postoje tabu teme i etikete koje se neistomišljeniku lijepe da ga se ušutka. Ne može neistomišljenik biti u pravu, ne može imati čvrste argumente do kojih je došao istraživanjem i razmišljanjem nego jer viri iz neke ladice: on je neki „-ist“, zagovornik nekog „-izma“, a i djed mu je bio takav. Gleda se po pripadnosti, a ne po sadržaju. Katkad je to zaista i tako, moguće je da iz nas progovara pripadnost, a ne zasebno mišljenje i svijest. Ali katkad i nije tako, kako kod koga, neki ljudi doista nešto znaju, nešto su iskusili, misle svojom glavom, nešto ih je osvijestilo. Svejedno, logika nije odlika kojoj se daje primat u tim raspravama, ali se zato emocijama daje visoka prednost nad razumom. Na kraju, javnosti je važno da vlada mir, kakva god prigušena represija počivala ispod njega, kakvom god nepravdom bio postignut i čega god bio posljedica.
Trebaju li se Hrvati vratiti na Karpate? Hrvati su vrlo loš primjer za ono što se želi poentirati pri toj izjavi. Ne bi se trebali vratiti na Karpate jer su Karpati zauzeti i, što je važnije, jer ne bi imali kome vratiti područje današnje Hrvatske. Ne zato što su Hrvati kolonizatori koji su temeljito istrijebili lokalno prastanovništvo Panonije, Dalmacije, Bosne i drugih krajeva koje su naselili nego jer su se doselili na zanemareno područje. Ako se želi posezati za takvim argumentom, primjera ima na stotine. Bilo je u svijetu domorodačkih naroda koji su nemilice istrijebljeni da bi nastala većina današnjih država čiji stanovnici danas optužuju jedni druge za genocid, kolonijalizam i tome slično, a to nastoje potkrepiti vijestima s lažnim naslovima i računalno generiranim slikama. Treba se potruditi i saznati više o tim događajima da bi poslužili kao argument, a to iziskuje napor samostalnog istraživanja, otvoren um i spremnost prihvaćanja vlastite pogrešivosti, pogreške pa čak i mišljenja našeg mrskog sugovornika i mogućnost da od dotičnog nešto naučimo. Lakše je omalovažiti nego naučiti. K tome spominjanje dalekih događaja ne bi za naš sadašnji razgovor imalo onu emotivnu snagu jer nas nije briga za tamo neke divljake nego se zadržavamo u krugu onoga što nam je blisko.
Mnogi od tih izbrisanih naroda bili bi neprocjenjivi za razumijevanje svijeta. Govorili su jezike koji bi nas povezali s prapoviješću, objasnili nam smisao ruševina i spomenika koji su ostali iza njih. Imali su običaje, jela, pića, lijekove, odjeću, toliko toga što bi našlo primjenu u današnjem svijetu koji bi, ako ništa drugo, bio ljudskiji kad bi u njemu postojali i oni. Znali bismo koji se jezik govorio na Tasmaniji, znali bismo više o kulturama oko jezera Titicaca i njihovim vezama s kulturom Uskršnjeg otoka, Sibir bi bio paleta jezika, a ne jednolično ruski, Araukanija bi bila raznolika, a ne jednolično hispanofona. Isto vrijedi i za životinje. Imali bismo tasmanskog tigra i kornjaču s Reuniona, barem da im se divimo što postoje, makar ničem i ne služili prema ljudskim plitkim mjerilima.
Da se Arapi povuku iz Egipta, on bi bio vraćen svojim prastanovnicima, govornicima koptskog jezika, pravim nasljednicima faraona, kojih barem još ima u tragovima. Ali da se govornici španjolskog povuku iz Argentine i Urugvaja, ne bi imali kome vratiti taj teritorij jer su tamošnji domoroci dosljedno istrijebljeni, preseljeni u muzeje i asimilirani. To su situacije posve drukčije od one u Hrvatskoj. Kad se o svemu tome ne vodi računa, različite se situacije mogu izjednačavati, kronologija i istina mogu se izvrtati, a vlasništvo nad nekim teritorijem pripisivati onima koji su došli poslije. Mogu se izmišljati i nepostojeći etnički entiteti, kao što se čini na Bliskom istoku, gdje se starosjedioce naziva kolonizatorima i obrnuto, a najtragikomičnije je kad takve etikete lijepe potomci europskih i arapskih kolonizatora, gdje nema sumnje u kolonizatorsku prošlost.
Hrvati su u današnje krajeve došli su u 7. stoljeću, prekasno da bi zatrli narode koji su tu prije živjeli. Na što se onda misli kad se kaže da bi se Hrvati trebali vratiti na Karpate? Jesu li Hrvati prouzročili nečiji nestanak, upustili se u borbe, ratove, pokolje? Avari su došli iz Azije nedugo prije Hrvata, dakle nisu baš autohtoni, a uništio ih je Karlo Veliki pri čemu su Hrvati mogli imati neku ulogu. Ili se možda misli na neautohtone Grke ili Rimljane, narode koji su davno prije kolonizirali Dalmaciju? Ili na Kelte? Ili na Ilire? Ili na Albance? Ili na keltizirane Ilire, kao što su bili Varcijani? Ilira više nije bilo u vrijeme dolaska Hrvata. Iliri su krovni termin za narode kao što su Liburni, Japodi, Delmati, Desidijati, Breuci, Kolapijani i Histri, Rimljani su ih sve pokorili i romanizirali. Vrijedi s tim u vezi pogledati Narathov film Illyricvm, za koji se akademik Ranko Matasović potrudio rekonstruirati govor Ilira.
Naši preci nisu se širili nego selili, a u novom kraju nisu zatekli razvijenu civilizaciju koju je trebalo uništiti i opljačkati, nije bilo Inka, Maja, Asteka ni Egipćana, nije bilo plemena, zajednica, poglavica, vračeva, nisu nikoga pokorili, osvojili, otjerali, potukli, zatrli. Naišli su uz obalu organizirane gradove-kolonije poput Zadra i Solina, s kojima su trgovali. Naš supstrat postali su latinski i grčki, a ne engleski, zato imamo više prava uklapati latinske i grčke riječi u svoj jezik nego mnogi jezici koji to svejedno čine iako nemaju tradiciju i obrazac za prilagodbu antičkih riječi i imena. Više ima opravdanja i tradicionalnog pokrića da u Hrvatskoj svoje dijete nazovete Kvirin, Viktorija, Ursula, August ili Julije nego pomodno Stiv, Jessica, Audrey ili Kevin. Tu smo gdje jesmo. Nitko nas ne tjera, nikome ne polažemo račune, jedina prijetnja sami smo sebi, a oikofobija je općenito europski problem. Razni su narodi prohujali kroz naše krajeve, bilo je nasilja, ali više upornosti i spontanosti. Prave borbe naše su pretke očekivale tek nakon što su se smjestili u novu domovinu.
Eto, težak tekst, bio bi manje težak kad bi sadržavao više konkretnih primjera, ali istina je opet postala opasna. Poanta je u tome da se ne trebamo vraćati na Karpate niti se služiti tom usporedbom da bismo opisali situaciju poništavanja povijesti. Ima boljih primjera, treba se samo potruditi i pustiti Karpate na miru.