Jedan od Murphyjevih zakona glasi da je količina inteligencije na Zemlji konstanta, samo se broj ljudi povećava. Kako sarkastičan i uvijen način da kažemo da postajemo sve gluplji. Najveća je glupost u tom našem postajanju sve glupljim to što glupan ne samo da nije svjestan svoje gluposti nego modernom glupanu tehnološki napredak ulijeva osjećaj da smo kolektivno sve pametniji. Imamo neki osjećaj superiornosti u odnosu na naše pretke jer oni nisu imali struju, automobile i računala, a mi imamo i vjerujemo da je to zasluga nas, modernih ljudi. Mogućnosti ljudi iz prošlosti bile su manje i nisu bili pametni kao mi koji danas možemo sve pronaći na internetu. Sve ono o čemu smo nekad morali zapitkivati starije i tražiti po knjigama sad možemo izguglati. Današnja djeca ispunjena znatiželjom mogu na internetu pitati sve što ih zanima umjesto da gnjave odrasle. A čine li to? U djetinjstvu to počne, taj osjećaj nadmoći nad starijima. S godinama postanemo skromniji, ali taj osjećaj uvijek je negdje tu jer je povezan i sa samoodrživošću.
Mogućnosti koje nam tehnologija pruža veće su nego što možemo iskoristiti. Dovoljna nam je ideja da je to tu i da možemo za tim posegnuti, što ne znači da ćemo ikad i posegnuti. Jer ne moramo. Jer priče o ljudskoj znatiželji nisu baš uvijek utemeljene, barem ne kod većine čovječanstva. Ali to ne umanjuje osjećaj superiornosti koji nam ulijeva tehnologija iako sami ništa od toga ne bismo znali izraditi. Ljudi su nekad sami izrađivali predmete kojima su se služili: nastambe, prijevozna sredstva, oružje, oruđe, hranu, odjeću, sve potrepštine, imali su zanate i njima pretvarali nešto u nešto. Mijesili su, vezli, ljuštili, tkali, prali, preli, šivali, krpali, rezali, sjekli, spajali, rezbarili, stalno su nešto radili i kraće su živjeli. Nisu stigli mnogo saznati o svijetu jer su morali raditi da prežive. Mi to danas ne moramo, imamo strojeve za to. Oslobođeni smo prizemnih poslova i imamo vremena baviti se intelektualnim radom i duhovnom nadogradnjom. K tome i dulje živimo zahvaljujući napretku u medicini, a kako mislimo da smo pametniji od ljudi iz prošlosti, koristimo to vrijeme za izgradnju pametnijeg društva. Ne gubimo vrijeme ratujući i udovoljavajući svojim porocima.
Jasno mi je kako se to može činiti i odlično uklapati u teoriju, ali u praksi je stanje sasvim drukčije. Ratne su zone i ondje gdje je službeno mir, poročni smo, uništavamo prirodu, gubimo vrijeme kvalitetnije nego naši preci, droge smo zamijenili televizijom, zatim video igrama, a zatim mobitelima i društvenim mrežama ili kakvim god sadržajima na ekranu, umjetnost smo pretvorili u puku zabavu, a znanost stavili u službu lagodnijeg života. Divlje životinje, koje smo nekad davno pretvorili u nama korisne životinje, u zadnjoj fazi pretvorili smo u kućne ljubimce. Remetimo ekosustave misleći da ih kultiviramo i onda to zovemo klimatskim promjenama jer nema šume da spriječi eroziju i katastrofe, na primjer. Ne potrudimo se saznati više o nečemu što odjednom počnemo militantno zastupati. Podložni smo utjecajima i propagandi jednako kao u vrijeme prije interneta, ako ne i više. Dijelimo se na one koji znaju nešto i koji ne znaju ništa i potonja skupina obično prevlada.
Ako se ipak odlučimo baviti nečim pametnim, izučavati nešto, saznati pravo stanje stvari ili proučavati znanost i umjetnost, okrećemo se prošlosti i tek tada shvatimo koliko je umjetničkih i znanstvenih djela dalo to primitivno doba kad su slikari morali slikati danju ili uz svjetlo svijeća, kad su ljudi gradili monumentalne katedrale i kad su osmislili temelje za gotovo sve čime se danas superiorno služimo. Ih, kad je to bilo, odmahnut ćemo rukom na vrijeme u kojem je utemeljen fakultet koji smo završili, u kojem je napisana opera iz koje se nekoliko sekundi arije koristi za reklamu koju gledamo, u kojem je naslikana slika na temelju koje je izrađen mim koji nas je nasmijao. Okruženi smo predmetima koje ne samo da ne znamo izraditi nego većina nas ne zna ni na kojim su principima izrađeni. Neke osnove toga učimo u osnovnoj školi, kao što joj samo ime kaže, ali i obrazovanje gubi smisao kad ne jamči dobar posao i kad se uvode predmeti koji indoktriniraju umjesto da uče i kad, napokon, sve možemo naći na internetu.
Kakve sve to ima veze s jezikom? Pa to što je jezik najbolji pokazatelj toga da postajemo sve gluplji. Svi ti spomenuti zanati nekad su imali svoja imena, kao i svi predmeti koji su se koristili u tim zanatima. Svaki dio pluga, svaki dio kola, vrste konja i konjska oprema, namirnice, jela koja su se od njih izrađivala, pribor kojim su se izrađivala i kojim su se konzumirala, posude u kojima su namirnice držale, pripremale i kuhale, sve je to imalo svoje domaće ime, a ako nije, opisivalo se, a ako nije ni to, preuzimalo se od bliskih naroda. Jezik je bio bogatiji i inače, ne samo zato što su se njime opisivali tadašnji predmeti nego je bilo više sinonima koje danas odbacujemo kao zastarjele i zamjenjujemo globalizmima. Ih, tako je govorila moja baka, odmahnut ćemo rukom. Danas imamo računala koja baka nije imala, danas smo pametni. Jedino što gotovo ni za jedan dio računala nemamo domaće ime, kao ni za bilo što vezano uz računala, a baka je znala opisati svijet koji ju je okruživao.
Ni u engleskom situacija nije bolja jer se svi služe kraticama o čijem značenju nitko ne razmišlja. Što to uopće znači BIOS ili ISDN ili SCART ili UMTS? To su zbrke slova koja su prošla kroz naše živote i u tom trenutku popratile tehnološki napredak dok smo istovremeno odbacivali neku tradiciju, bilo da smo je prepuštali zaboravu kao zastarjelu, nekakve nošnje i plesove s kojima se više nismo poistovjećivali, ili smo ih aktivno gasili u ime neke probuđene dobrote prema sirotim konjima, sirotim bikovima, sirotim magarcima i drugim sirotim životinjama kojih više nema zajedno s tradicijom koja ih je okruživala i opremom i postupcima koji su ih opisivali.
Drago mi je ako ove riječi malo deprimiraju čitatelja jer podsjećaju na činjenice našeg vremena i možda malo umanje onaj osjećaj superiornosti, izraza koji smo ukrali iz latinskog, uostalom. Ali ako je neka utjeha, nije tako samo ovdje i nije samo u naše vrijeme. Jezično propadanje počelo je još davno, prije katedrala i opera. Jezici su bili bogati fonološki i morfološki. Naravno, nisu mogli imati nazive za sve čime se danas služimo. Nemamo ni mi pa posežemo za starim jezicima, reinkarniramo grčki i latinski i dobivamo izraze za nove pojave i otkrića, a zatim od tih izraza dobivamo kratice i akronime. Idemo autom u kino, kupimo kartu, ništa od toga ne bi išlo bez antičkih jezika, ali nije riječ samo o leksiku.
Iz zapisa koji su preživjeli do našeg vremena i iz rekonstrukcije znamo da su jezici u davna vremena bili morfološki bogatiji. U hrvatskom danas imamo imeničku i glagolsku jedninu i množinu, ali u staroslavenskom je postojala i dvojina, postojali su još donedavno glagolski oblici koji su danas zastarjeli ili preživljavaju u tragovima, pluskvamperfekt, imperfekt, aorist i glagolski prilozi uče se u školi, ali ih nema u svakodnevici. Kao što je dvojina opstala u slovenskom, a nazali u poljskom, tako su u hrvatskom preživjeli padeži, ali i neki fosilizirani izrazi kao budući i bivši, koji su postali pridjevi i odnose se na ljude, a ne glagolski oblici. Latinski je imao padeže, romanski ih jezici nemaju, nego se snalaze prijedlozima i članovima. Lakše je nešto reći većim brojem riječi nego sažeti to u jednu riječ punu gramatičkih morfema. Lakše je analitički reći „za one ljude koji su preživjeli“ nego „preživjelima“. Romanski i germanski jezici ostali su bez velikog dijela fleksije, vidljiva je samo u tragovima. U engleskom je kod imenica vidljivo da su padeži nekad postojali jer „I“ u padežu postaje „me“, ali i to se brka pa se kaže „me too“ ili se kaže „with my sister and I“. Engleski se bori s razlikom između oblika friends, friends’ i friend’s, čak i razlikom između „should have“ i „should of“. Čovjek se upita: pa zar ne možete svladati ni to malo preživjele morfologije i leksika?
Kako su to ljudi nekad mogli? Kako su mogli svakodnevno se služiti latinskim umjesto da ga polažu kao predmet u školi? Jasno, rasli su s njim, kao što svi rastemo s jezicima s kojima se rodimo, ali kako su govornici latinskog rasli s padežima, perifrastičnim konjugacijama, gerundima, supinima, ablativom i participima, a govornici modernih jezika rastu s morfološki ogoljenim jezicima, nesposobni da povedu ikakav razgovor bez gomile kratica i tuđica, da ne ulazimo u sintaksu rečenice i sam njezin sadržaj, a i da više ne duljimo, a dalo bi se, ali treba i neke rođendane slaviti, a ne stalno kvariti ljudima dan.