Čega ste vi nacist? Meni kažu da sam grammar nazi. Ne potrude se to elaborirati, a ni prevesti u nešto kao nacist za gramatiku ili nacist gramatike. Pri tome bi nacist valjda trebalo značiti neku turbo strogoću, nešto što bi se nekoć opisivalo pridjevima pruski ili spartanski. Stručnije bi me netko nazvao preskriptivistom. Naci bi bio neki nadimak od milja, ne za Ignacija nego za nacionalsocijalista, prometnut u uvredu koja se istrošila od prečeste uporabe pa je nacist i fašist postao svatko tko te ružno pogleda ili češće svatko tko se ne slaže s tvojim mišljenjem, odnosno stavovima jer misao tu često ne igra ulogu.
Takva dobacivanja svode se na glavne predstavnike totalitarizma pa teško možeš biti gramatički komunist, socijalist ili totalitarist u toj nekoj situaciji gdje si pokazao svoju jezičnu ograničenost nekome tko je jezično ograničen. Ne znam točno u kojem sam trenutku to postao jer izbjegavam ispravljati ljude, pogotovo odrasle, osim ako pokažu interes. Ne bih ni ja htio da drugi mene ispravljaju svojim nacizmima za koje ne marim ili imam oformljeno mišljenje. Ne pašu ove hlače s ovim tenisicama, ne rade se tako sklekovi, ne drži se tako reket/lopata/volan, ne jede se to s tim… Tako dobra namjera začas stvori napetost u odnosima. Moraš znati kome, kad, što i onda je zapravo bolje progutati. I dobro, ne pašu te hlače i cipele, ali nisam na modnoj pisti. To je ekvivalent onoga: ne možemo svi biti jezični stručnjaci. A opet, ako netko ima otkopčan šlic, to vjerojatno nije neki modni izraz nego nešto što vapi za upozorenjem uz zahvalnost. Ne znam, komplicirani smo, ali kako god, prozvali smo mene gramar-nacijem, nasmijali smo se toj originalnoj fori, dosjetki pokupljenoj s nekih davnih foruma na internetu, i rastali smo se s uvjerenjem da sam ja to nešto, što nije podložno raspravi. Kad ti netko zalijepi etiketu, moraš je prihvatiti, bila šala ili istina.
Ali ostaje ono: a čega ste vi nacist? Sigurno ima nešto što do čega ja ne držim dovoljno, a drugi da. Možda odijevanje ili parkiranje ili hrana? Dok me ne dave time, sretan sam što sam okružen totalitaristima tih područja, raznim cjepidlakama koje govore o tome što su primijetili, a da nije u redu i što bi trebalo da bi bilo u redu, dotle dok ja nisam taj koji bi nešto trebao poduzeti, po njihovom, inače bi se kuhalo i parkiralo kojekako i svakakva bi se odjeća nosila, a vjerojatno bi i avioni padali s neba jer nije bilo nekog tehnički navudrenog nacista da ih dobro pritegne. Neka rade svoje i puste druge da rade svoje. Živi i pusti druge da žive.
Ali ako je stručnost u nečemu postala nacizam, onda je netko tko nije nacist ničega vjerojatno mrtvo puhalo nezainteresirano za bilo što oko sebe, koje se svejedno smatra pozvanim da kritizira i naziva sve oko sebe nacistima. Ili je to, u pozitivnom smislu, možda samozatajan čovjek koji svoju stručnost pokazuje samo kad treba, nikad se ne zna, ali možda i prečesto uskraćuje okolinu za svoje misli i djela.
Ljudi ima toliko da pokrivaju masu područja, a svatko je usmjeren na neko drugo, specijalizirali smo se za nešto, što nam nije nužno struka, ali smo osjetljivi na to ili smo čak stručnjaci toga. Stručnjaci se cijene u medicini, informatici, sportu, kulinarstvu, čak i u jezikoslovlju, cijeni se njihova predanost i pedantnost, ali kad su konkretne jezične situacije u pitanju, onda se svima diže kosa na glavi, lektore proglašavaju eksponentima totalitarnog jezičnog sustava u kojem sve vrvi od nacionalsocijalista, cjepidlaka i picajzli. Od njemačkog Filzlaus nekako smo došli do oblika picajzla i još ćeš se izvući s tim da si picajzla dok ne napomeneš da eventualno možeš biti picajzl, a ne picajzla. Takvom izjavom odmah se sam degradiraš iz picajzle u gramatičkog nacionalsocijalista pa ionako više ništa ne gubiš ako u pekari naručiš kifl, krafn, štrudl ili buhtl.
Svaka čast humoru i zapravo bilo kakvoj komunikaciji, ali ako su stručnjaci stvarni problem u društvu, onda nam ne treba lektura tekstova, ne treba nam kritika, tehnički pregledi, inspekcije, provjere, nadzori niti bilo kakav društveni ili tehnički korektiv. Živjela anarhija, ali onda u svemu, a ne samo u jeziku. Neka nesluhisti pjevaju, neka ćoravi pilotiraju, rugobe neka se nadmeću u natjecanjima ljepote, nekakav nadzorčić će ipak ostati u tragovima da se pobrine da svi tome plješćemo, a vijesti neka nam s lica mjesta javljaju ljudi koji nisu na licu mjesta. To je moguće u današnjem svijetu, u kombinaciji društvenog regresa i tehničkog progresa. Slijepci u takvom svijetu smiju biti taksisti jer automobili voze sami, žene mogu dobivati muške uloge i obrnuto jer medicina, šminka i filmski efekti mogu sve, pudlice mogu biti buldozi, gluhonijemi mogu pjevati uz „autotune“ i svatko može ostvariti svoj san. Umjetna inteligencija može pripomoći nenadarenima da budu viđeni kao vrhunski slikari, pisci i skladatelji i nema prigovora, samo savršen svijet uz malu cijenu lišenosti svijeta stručnosti, talenta i zdravog razuma.