Nedavno se na našim Faceboocima i portalima pojavilo nešto na što smo svi bili vrlo ponosni: karta Europe na kojoj su zemlje prikazane raznim bojama s obzirom na to koliko se u njima dobro govori engleski. Začudo, Hrvatska je na samom vrhu, označena bojom visokog stupnja poznavanja tog jezika. Šije nas samo Nizozemska. Lijepo je to, čovjeku popravi dan spoznaja da su njegova zemlja i njegovi sunarodnjaci, pa dakle i on sam ili ona sama, u nečemu dobri, vrhunski. Lijep osjećaj, blaži oblik nogometne euforije, i tu bi priča trebala stati. Tko ima hrabrosti, neka čita dalje.
Jer za početak, pitam se kako su došli do podataka. Koji im je uzorak i gdje su provodili tu anketu? U gradu, u selu, na sjeveru, na jugu, jesu li ispitanici bili mladi, stari, obrazovani? Zna se da romanski narodi zamuckuju na engleskom i da Dalmatinci imaju romanski mentalitet pa se pitam kako bi anketa prošla na moru, gdje ljudima bolje leži talijanski, i koji su uopće kriteriji, koji se stupanj tražio? Jesu li imali neki test po kojem su ocjenjivali znalce engleskog ili su se znalci samoocjenjivali i tako pobudili u nama ponos? Ili su se poslužili nekom objektivnom statistikom. Osim toga, ima i drugih karata na kojima nismo pri vrhu. U cijeloj toj priči meni je najzanimljivija ta psihička reakcija, taj osjećaj ponosa, iako već svaka šuša zna engleski ili barem to tvrdi.
Prema očekivanjima, ja ne mislim da je to nešto čime bi se itko trebao ponositi. Okruženi smo engleskim pa nije ni čudo da nešto pohvatamo, ali mislim da to ne bi trebao biti poseban predmet u školi. Ako nam je do sporazumijevanja, postoje automatski prevoditelji, aplikacije, a i ljudi kojima je prevođenje posao. Kad se masovno zna tuđe, vjerojatno se masovno ne zna svoje, i to nije samo stvar znanja nego i stava i gledanja na svoje kao nešto zaostalo, a strano kao napredno. Ja bih rado da svi znaju i engleski i karate, ali tako da to ne pokazuju svaki čas, nego da i jedno i drugo budu tajno oružje za kojim se poseže samo u nuždi: karate u samoobrani, a engleski kad treba čitati strane izvore, razumjeti stranca, ili se sporazumjeti s njim. Razmahivanje engleskim isto je kao da stalno izvodimo karataške pokrete, i kad treba, dakle skoro nikad, i kad ne treba. Rado bih i da se znanje jezika odnosi i na fonetski aspekt pa da to što se govori nekako i zvuči. Budući da su te moje nade neostvarive na nekom općem planu, radije bih da nitko ništa ne zna. Nisu znali ni naši stari pa su stvarali na svojem jeziku, uz primjese susjednih.
Bilo bi idealno posjedovati to znanje i njime se odmjereno služiti. Ali ne možemo svi i vlastiti i strani jezik znati jednako dobro i prebacivati se s jednog na drugi kad situacija to od nas zahtijeva. Nisu svi u stanju dva jezična sustava držati u mozgu svaki za sebe, tako da budu odvojeni nepropusnom membranom, bez trunke osmoze. Ponos na svoje tobože golemo znanje engleskog (doduše većeg nego što ga posjeduje prosječni strani radnik) govori nešto o svijetu u kojem je znanje engleskog postalo neki pokazatelj inteligencije i u kojem je sramota priznati da ne znaš engleski, a ne bilo koji drugi jezik. Karta na kojoj su Hrvati dobri u engleskom mnogima je karta inteligencije, zato su ponosni. Meni je to karta potencijalnog ili stvarnog stupnja nepoznavanja svojeg jezika i kulture te smanjenog udjela domaćih riječi u promatranom jeziku. Zato bi paralelno s anketom o znanju engleskog trebalo provoditi onu o poznavanju materinskog, gdje bi se, na primjer, postavljalo pitanje kako se na hrvatskom još kaže „prošle godine“, a kako „prošlog ljeta“ ili što se može naćuliti, a čime slegnuti, kako se još kaže legura, a kako flamingo…
Mozak je podložan jezičnoj osmozi. Materinski jezik miješa se u kašu s trunkama znanja stranoga i nastala legura svako toliko izbije na površinu, najčešće kroz usta, katkad kao uspješna imitacija, a katkad kao neka brljotina, uz dozu ponosa jer tada se zvuči tako internešnalno umjesto zatucano domaće. No čak i mi, kao nacija koja tako fenomenalno razvaljuje engleski, imamo problema, a tko zna koliko ih onda tek imaju inferiorne nacije koje su na karti označene bojom niskog poznavanja engleskog i zacijelo inteligencije. Mi te svoje probleme ne damo, naši su. Briga nas što se u tamo nekoj Engleskoj grad Derby izgovara Darbi. Nama je to „derbi“ i točka. Briga nas što je netko smislio „hulahup“ kad nama bolje zvuči „hulahop“. Da ne bude zabune, i govornici engleskog skrnave imena, na primjer prezime Rothschild ne izgovaraju kao da znači „crveni štit“ nego kao „Rothovo dijete“, ali mi znamo bolje od njih kako se izgovara Elvis Presley, Kubrick, Quebec i Brisbane. Krademo engleske riječi, cijeli svijet to čini, čerupamo ih tako da im ostane samo jedno značenje ili ih šopamo novim značenjima i masakriramo, a kad to ne radimo, tada ih prevodimo. Preveli smo tako englesku riječ „challenge“ i preuzeli cijelu filozofiju oko nje, i toga kako je taj „izazov“ zamijenio svaku muku, nevolju i problem, a svaka teška i bezizlazna situacija postala je izazovna.
Kod mene u kvartu ima elitna pekara koja nije kakva god prizemna pekara, nego klub, i to Breadclub, u koji se valjda možeš učlaniti, a odmah uz njega je Fisherija, puna fishljih proizvoda od ribe koju su nalovili vrijedni fisheri. To je već postalo neko pravilo da naši ljudi stvaraju nove tvrtke i pridijevaju im neka grozomorna strana imena jer nema zakona koji bi to branio, a kupcima valjda zvuči privlačno. I sigurno su svi ponosni, osim što nitko ne zna da su to hrvatski izumi kad se tako nehrvatski zovu i rijetko tko je zadrt poput mene da mu nešto treba imati hrvatsko ime da bi se računalo kao hrvatski proizvod.
U tom krušnom klubu popularan je kruh od kiselog tijesta, koje se naravno mora zvati sourdough, dušu dalo za spoticanje očiju i lomljenje jezika. Polako engleska peciva i nazivi istiskuju iz pekara ona austrijska, kao štrudl, krafn i kifl. Vrijeme je za muffin i donut. Tijesto je u riječi „sourdough“ ostalo „dough“, ali kad se u istoj pekari kupuje kolutić od tijesta, onda je to „donut“, a ne „doughnut“. Kad smo kod hrane, jedan je umak problematičan i izvornim govornicima, a to je „Worcestershire sauce“. Kad ga žele naručiti, ljudi ga pokažu prstom na jelovniku i kažu „ovo“ da ne lome jezik, a neki možda i nauče izgovoriti tu zavrzlamu koja zvuči pomalo kao „ustaša sos“ pa opet radije pokazuju prstom. Za riječ „whopper“ nalazimo u rječniku da znači nešto veliko: „krupna laž, bilo što veliko“ Ne mora to biti baš hamburger, ali u Burger Kingu „whopper“ je vrsta hamburgera. U Hrvatskoj mnogi zaposlenici u toj ustanovi ne zovu ga „voper“ nego „vuper“, što očito nije stvar prilagodbe. Možda su povezali izgovor zamjenice „who“ pa su to spojili s -per.
Nije mi bilo krivo kad je propao lanac brze hrane Daily Fresh zbog glupavog imena. Ali ne nedostaje novih takvih, kao Good Food i Submarine. I to se sve pazi da budu hrvatski proizvodi, to se nagrađuje nagradama, ali jezik i inventivnost u drugom su planu, što je često vidljivo iz njihovih jelovnika, mješavine engleskog, hrvatskog i pravopisno-prevodilačkih zabuna. Sve je to tu, a teži tome da bude izvezeno, kao i zadnja pjesma Eurovizije, koja nije bila hrvatska kad ju je onaj neki anonimus pjevao na nekakvom engleskom, a autori su bili neki stranci. U takvim trenucima sretan sam da smo što dalje od pobjede i glasao bih „protiv“ da se to može. Good Food znači isto što i Cibona, ali je Cibona bila naša, s imenom od latinskih elemenata cibus „hrana“ i bonus „dobar“ jer su pokrovitelji bili proizvođači (dobre) hrane i posegnuli su za latinskim, koji se govorio na ovim prostorima, a ne za engleskim koji se ovdje nikad nije govorio. Dakle, ipak neka inventivnost, i barem od elemenata s ovih prostora ili međunarodnih, latinskih i grčkih, slično kao i prepoznatljive marke Cedevita, Vegeta, Bronhi i Interliber.
Jezično pomodarstvo nije uvijek ekonomski isplativo, a ipak se stalno koketira s engleskim nazivima svega oko nas. Kad bi engleski bio jamstvo uspjeha, svi bi na Euroviziju slali pjesme na engleskom i samo bi takve pobjeđivale pa bi i samo takve tvrtke bile uspješne. Nitko ne bi pamtio Cibonu, nego bi se pamtio njezin engleski ekvivalent Good Food. Čokoladica „Životinjsko carstvo“ nastala je prije gotovo stotinu godina i još se pamti i postoji iako joj ime još nije prevedeno u Animal Empire ili nešto slično. Keksi Domaćica nisu još postali keksi Housewife, nadam se da neće, ali se nadam da će se Bad Blue Boys podomaćiti. Znamo kako bi se danas zvale čokolade Seka i Braco i bomboni Slatka tajna. Čak su i glazbeni sastavi shvatili da publika voli domaće stvaralaštvo i da ne moramo imati isključivo Songkillers, Jinx, Nipplepeople, The Beat Fleet i Soul Fingers nego i sastave s imenima Vatra, Ogenj, Lelek i Smrdljivi mártini i niti je prva skupina svjetska niti je potonja provincijalna. Sve je to tu naše i za nas i teško ćemo to izvesti u svijet. Pošlo je to svojedobno za rukom i glasom nekim divama, kao što su Maja Strozzi, Milka Trnina i Zinka Kunc, ali većini nema bijega iz okvira regije. Uoči ovog Božića, kao i svake godine, slušamo na sve strane blagdanske pjesme na engleskom, dok domaći božićni pop skuplja prašinu.
Možda bismo bili ponosni na Guya Mitchella koji je 1954. pjevao A Dime and A Dollar ili u novije vrijeme na Lorde, koja je 2013. otpjevala pjesmu Royals, samo bismo trebali znati za njih i to da su naše gore listovi. Ili bismo mogli bolje razraditi pojam ponosa i naći nešto na što bismo zaista mogli i trebali biti ponosni, a našlo bi se toga.