U rujnu 2025. godine na sada već etabliranom Festivalu svjetske književnosti u organizaciji Frakture, meni, kako zbog žanrova tako i književne kvalitete, jednog od dražih hrvatskih izdavača, dijeljeni su tzv. besplatni primjerci knjiga. Odabrala sam nekolicinu knjiga vodeći se, osim tematikom knjige, i kriterijem nacionalnosti pisaca. Tako me je, vjerojatno i pod utjecajem aktualnih političkih događaja, privukao ovaj roman, napisan, kako sam kasnije ustanovila, od strane jednog od najutjecajnijih ukrajinskih pisaca današnjice.
Ne mogu reći da sam uživala u romanu jer se radi o poprilično kaotičnom i konfuznom djelu u kojem nije odmah jasno ni tko je glavni lik, ni kako su likovi povezani, ni zašto se nešto zbiva, a ni zašto su važne pojedine slike iz prošlosti povezane samo s mjestom radnje ili pak „izleti” u fantasy i krimi žanr. No ono što zasigurno jest intrigantno jest čitanje romana na više razina – uz praćenje zamršene fabule koja uključuje i dvije veće te dvije manje ljubavne priče, moguće je iščitati i kritiku (ex)tranzicijskog društva, ali i, koliko to god čudno zvučalo, autorov izričaj. A zgodno je ispalo i to što su, vrlo prigodno, lajtmotivi u romanu Uskrs i pisanice.
Na razini fabule radi se o grotesknom romanu o boravku čudne skupine ljudi u čudnom ukrajinskom zdanju, sa čak na neki način tri glavna lika – Bečanin Karl-Joseph koji zbog svojih korijena redovito posjećuje Ukrajinu, propali ukrajinski pisac Artur Pepa i ukrajinska prevoditeljica koja ih povezuje. S njima se u romanu zapravo ne događa ništa previše značajno, no u jednom se trenutku, zajedno s brojnim sporednim likovima, pronalaze u ukrajinskom dijelu Karpata, gdje se događaju mnoge apsurdne situacije, dok na razini ljubavnih priča ljubavni zapleti i raspleti nastoje odgovoriti na pitanje što je ustvari ljubav. Na sljedećoj razini autor šalje različite poruke zajedničke za mnoge bivše tranzicijske zemlje – od toga koji su se društveni slojevi pojavili i kako preživljavaju, preko toga kako se prije, a kako se sada upravlja imovinom, do toga koju ulogu imaju poznanstva i veze te koliko je prisutna nostalgija za bivšim vremenima, a koliko nacionalizam. Konačno, i meni najupečatljivija, jest razina izričaja, koji je bogat u smislu broja pojmova, asocijacija koje budi te veza uspostavljenih između tih pojmova, a koja je sama po sebi dostatna – obogaćuje već i samo upijanje riječi i načina kako su stavljene u odnos (primjerice, u rečenici koja nema izravne veze s fabulom spominju se Pečuh, vrane i minaret, ali opet sve ima smisla), pri čemu zasluge idu i prevoditelju koji koristi mnoge rjeđe upotrebljavane hrvatske riječi.
Sumarno, roman koji zaslužuje pozornost ukoliko vas zanima: (1.) kako pišu suvremeni ukrajinski pisci (ali i suvremeni književnici općenito), (2.) je li Hrvatska kroz procese tranzicije i privatizacije prošla uspješnije od drugih ex-tranzicijskih zemalja te (3.) kako naoko nespojive pojmove i sadržaje združiti u smislene misli/rečenice koje djeluju besmisleno, ali su ipak duboko smislene.
Žanr: roman
Mjesto i vrijeme radnje: Ukrajina, prvenstveno predio Karpata, u suvremeno doba
Broj stranica: 259
UKUPNI DOJAM: 3/5
Jezik/stil: 3/5
Sumornost: 2/5 (težina života sama po sebi, ali i još poneki nesretni trenutak)
Poželjno predznanje: 3/5 (podrazumijeva se poznavanje široke lepeze pojmova i osoba suvremene pop kulture, od pridjeva pinkertonski do Jima Morrisona)
Preporuka za čitanje: 4/5
p.s. Doživljaj knjige ovisi o tome tko i u kojem životnom trenutku čita.