Od Narve na Baltičkom moru do Neuma na Jadranu preko Europe se spustila nova željezna zavjesa. S one strane crte nalaze se gradovi i narodi nad kojima se ponovno uspostavlja ruska moć; negdje oružjem, drugdje utjecajem, strahom i lažima. Sve što je istočno od nje izloženo je pritiscima iz Moskve; sve što je zapadno mora se ponovno odlučiti je li spremno braniti svoj etos i blagostanje. Kriza u kojoj se Europa našla nije veća od one prije pola tisućljeća. Tada se iz kaosa rodila renesansa.
Zašto nismo ni Amerikanci, ni Kinezi, ni Rusi
Prije dvanaest godina proveo sam s obitelji jedan semestar u južnoj Kaliforniji. Kao Fulbrightov stipendist na San Diego State Universityju pripremao sam treće izdanje knjige The Global Public Relations Handbook (koju uređujemo s Krishnamurthyjem Srirameshom). Ana je pisala udžbenik Odnosi s javnošću. Marta i Matija pohađali su prvi i četvrti razred osnovne škole, do koje je put od naše kuće na obali Tihog oceana u Carlsbadu vodio kroz drvored avokada.
Vrijeme je bilo prekrasno: cijele godine negdje između 18 i 20 stupnjeva. Doživjeli smo kalifornijski požar, kada je gorjelo u susjednoj bazi marinaca Camp Pendleton i već smo gotovo sjeli u auto kako bismo se evakuirali. U jedan drugi gradić ispod nas srušio se vojni lovac iz zrakoplovne baze Miramar, poznate iz filma Top Gun. I jednog dana smo čak imali i kišu. Tamo je ona toliko rijetka da su zatvorili školu, jer lokalno stanovništvo ne zna voziti po mokrim cestama, koje zbog uljnih naslaga postaju skliske.
Tijekom boravka dobio sam ponudu za posao na jednom od prestižnih privatnih sveučilišta. Ana i ja napravili smo svatko svoj popis za i protiv. SAD su iznimne, ali ne slažemo se gdje bi bilo ljepše živjeti: Ana bi radije istočnu obalu (Boston, New York, Washington), meni više odgovara kalifornijsko cjelogodišnje sunce. Sveučilišta su u svjetskom vrhu, no hrana je loša, bez obzira na to koliko ste je spremni platiti. Amerikanci jednostavno ne znaju jesti: jedu da bi živjeli, a ne žive da bi jeli. I premda bi plaće bile visoke, njima se ne može u potpunosti nadoknaditi socijalni kapital koji se preseljenjem gubi.
Zato bi još više došla do izražaja najvažnija razlika između SAD-a i Europske unije: gotovo potpuni izostanak javnog. Naravno, u SAD-u javno postoji, uostalom, djeca su pohađala besplatnu javnu osnovnu školu, no „zadana postavka“ društva je drukčija. U Europi je javno ono što bi trebalo biti dostupno svima, neovisno o tržišnoj moći pojedinca. U SAD-u je mnogo toga što mi doživljavamo kao samorazumljivo javno (od zdravstva do socijalnih prava) u stvarnosti ovisno o poslodavcu, osiguranju, okrugu, ugovoru i često i o sreći. Zato smo se vratili u Europu, gdje imamo najvišu kvalitetu života za najveći broj ljudi.
Europa javno razumije kao moralnu i pravnu obvezu, SAD kao minimalnu korekciju tržišta, Rusija kao sredstvo vlasti, a Kina kao stratešku investiciju države. Kada raspravljamo o budućnosti javnog u Europi, stoga se ne uspoređujemo sa sustavima, nego s civilizacijskim odlukama.
Američki Kaligula, kineski Lenjin i ruski Batu-kan
Europa je danas pod udarom sa svih strana ne zbog svoje neuspješnosti, nego upravo zato što je u mnogočemu uspješnija od drugih dijelova svijeta. Europljani se od Amerikanaca, Kineza i Rusa razlikujemo po posebnom načinu doživljavanja zajedničkog svijeta, koji proizlazi iz našeg razumijevanja istine. Za Amerikance je istina mišljenje koje pobijedi u natjecanju glasova. Za Kineze je istinito ono što djeluje. Za Ruse je istina proglas: „istinito je jer je rečeno“. Za renesansne Europljane, pak, istina nije ni glasovanje, ni učinkovitost, ni autoritet, nego postupak – provjerljiv, raspravljiv i uvijek privremen, institucionaliziran u znanosti, medijima i pravu. Zato je u europskoj tradiciji vlast legitimna samo ako je javna, vidljiva, kritizirana i ograničena.
Ideja javnog u Europi razvija se stoljećima: od infrastrukture (Rim), preko dobročinstva (srednji vijek), do državne dužnosti (reformacija), zatim racionalne politike (prosvjetiteljstvo) i konačno socijalnog prava 20. stoljeća. Tome se pridružuje i ključna ograničavajuća ideja vlasti, rođena 1215. godine u Runnymedeu, kada je engleski kralj Ivan Bez Zemlje morao potpisati Magna cartu libertatum. Kralj više nije iznad zakona, nego pod njim: vlast je vezana uz pravo. Vladar ne smije samovoljno zatvarati, oduzimati imovinu ili kažnjavati bez „zakonite presude svojih vršnjaka ili prema pravu zemlje“. To je srž ustavne ideje: legitimnost vlasti ne proizlazi iz gole moći, nego iz pravila.
Upravo se po tome Europa danas, na zapadnoj strani nove željezne zavjese, razlikuje od Amerike, Kine i Rusije. U SAD-u se istina sve češće reducira na spektakl i karizmu: Trump je američki Kaligula. U Kini je određuje učinkovitost sustava: Xi je kineski Lenjin. U Rusiji je proglašava sama vlast: Putin je ruski Batu-kan (unuk Džingis-kana). Europa, pak, ustraje na neugodnoj, sporoj i konfliktnoj istini postupaka, institucija i javnosti. I upravo zato je tvrd orah i istodobno meta.
Nijednu dobru krizu ne smijemo ostaviti neiskorištenom
Prije pola tisućljeća renesansa je u Italiji cvjetala upravo u politički rascjepkanom, nasilnom i nestabilnom prostoru. Gradovi-države natjecali su se, sklapali kratkotrajna savezništva i ratovali. Ratovi nisu renesansu samo kočili, nego su je istodobno poticali, prekidali i raznosili Europom. S vojnicima, diplomatima, trgovcima, umjetnicima i učenjacima ideje, stilovi i znanja selili su se iz Firence, Venecije i Rima prema sjeveru, gdje su poprimali nove oblike i politička značenja.
U renesansi čovjek prvi put nakon antike postaje središte razmišljanja. Razum, kreativnost i odgovornost pojedinca postaju legitimni izvori autoriteta; rađa se ideja ljudskog dostojanstva, koja više nije samo teološka, nego svjetovna i univerzalna. Svijet više nije tek božanski poredak koji treba prihvatiti, nego stvarnost koju je moguće razumjeti, istraživati i mijenjati. Znanje se oslobađa isključivo crkvenih okvira, a umjetnost i znanost postaju područja eksperimenta, sumnje i natjecanja.
Time se politika postupno odvaja od teologije. Vlast više nije samorazumljivo dana od boga, nego se počinje shvaćati kao ljudski konstrukt, utemeljen na pravilima, interesima i odgovornosti. Država se više ne doživljava kao osobno vlasništvo vladara, nego kao racionalno uređen sustav institucija, prava i upravljanja. Machiavelli nije samo cinični promatrač moći, nego prvi realist koji politiku promatra kao samostalno područje ljudskog djelovanja.
Iz tog prijelomnog razdoblja rađa se Europa kao civilizacijski projekt, a ne tek kao geografski prostor. Projekt utemeljen na javnosti, raspravi, sukobu, pravu i ograničenoj vlasti. Na ideji da istina nije proglas niti učinkovitost, nego postupak, te da je moć legitimna samo ako je izložena pogledu drugih. Upravo ta renesansna baština i danas određuje europsku posebnost i objašnjava zašto je Europa istodobno krhka, spora i iznimno otporna.
Navodno je Churchill rekao da nijednu dobru krizu ne smijemo ostaviti neiskorištenom. Renesansa je u Europu stigla iz antičkog svijeta, sačuvana i obogaćena u arapskom i bizantskom prostoru, a zatim se u Italiji ponovno rodila kao novi pogled na čovjeka, znanje i svijet. Nakon pola tisućljeća vrijeme je da se prisjetimo tko nismo i tko jesmo. Da u ovoj krizi pokrenemo novu europsku renesansu.