Oduvijek sam bila osoba koja ima puno prijatelja. Nisam sigurna zašto je to tako; vjerojatno zato što sam veliki ekstrovert, volim provoditi vrijeme s ljudima, puno pričam i generalno sam pozitivna i vesela. To, svakako, zna biti i iscrpljujuće, pogotovo osobama koje nisu kao ja. Danas mi je jako neugodno kada se toga sjetim, ali ja sam osoba koja bi uvijek sve radila bez imalo srama – od dizanja ruke na satu kada baš i nisam sigurna da znam točan odgovor, preko solo pjevanja pred cijelom školom ili klubom, vođenja priredbi, pa do pjevanja bez zadrške u punom tramvaju (ako vam do sada nisam išla na živce, zamislite si to!).
Danas je moja publika primarno moje troje djece, a lijevi i desni susjedi sigurno će potvrditi da se iz naše kuće konstantno ori neka dreka koja većinom ima melodiju dječjih pjesama ili Backstreet Boysa.
No, da se vratimo na temu – uvijek sam imala mnogo prijatelja. Gdje god bih se našla, stvorilo bi se neko društvo: mame iz parka, prijateljice iz škole, društvo s faksa, zajednički prijatelji mene i mog muža te ekipa s posla. Često sam to uzimala zdravo za gotovo i bilo mi je potpuno normalno da u svakom trenutku znam nekoga tko može riješiti moj ili tuđi problem, da uvijek mogu računati na nečiju pomoć i da uvijek imam s kim popiti kavu. I iskreno, uopće nisam razmišljala da će preseljenjem na drugi kraj Europe sve to nestati. Ali jest. Nestalo je. I ekstrovert poput mene našao se u jednoj od najviše ne-friendly zemalja svijeta – Nizozemskoj. U zemlji koja je poznata po toliko genijalnih stvari, ali lako sklapanje prijateljstava definitivno nije jedna od njih. Možete se godinama viđati s roditeljima prijatelja svoje djece, a da od njih ne dobijete ništa više od klimanja glavom u prolazu, dok ste u Hrvatskoj nakon trećeg stajanja ispred vrata vrtića instant najbolji prijatelji.
Srećom, i ovdje sam polako, kroz godine, uspjela stvoriti krug divnih ljudi – Nizozemaca koji čine iznimku onome što sam ranije navela, kao i puno stranaca koji, čini mi se, jednostavno prirastu jedni drugima kao da smo povezani nekom nevidljivom niti.
Prijateljstva su mi iznimno važna, a najviše me intrigira kako se modeliraju ona koja su izdržala zub vremena, poput prijateljstava iz djetinjstva. Moja najbolja prijateljica iz vrtića s vremenom je postala i moja vjenčana kuma, ali nas je, nažalost, život odveo na različite strane svijeta i gotovo se nikada ne viđamo uživo. Naši su rasporedi nemogući za uskladiti, a ne ide nam u prilog ni činjenica da živimo u različitim vremenskim zonama. Najsmješnije mi je što je moja prijateljica danas velika faca u poslovnom svijetu i radi na visokoj poziciji u korporaciji za koju sam sigurna da su svi čuli. A ja svaki put kada je vidim još uvijek vidim onu malu Maju s kojom sam se beskrajno dugo ljuljala na ljuljačkama, pretumbavajući što je rekao koji dečko i kako to nama ide u prilog.
Iz srednje škole imam nekoliko najbližih prijateljica i s njima se uspijem vidjeti svaki put kada dođem u Zagreb. Osim prijateljstva, sve nas vežu i kumstva, a našu smo četvorku proširile za čak sedmero djece. Zajedno smo odrasle – od prepisivanja na ispitima u srednjoj školi (jer smo uvijek sjedile zajedno, red iza reda), preko prvih ozbiljnijih ljubavi i njihovih krahova, prvih užasnih poslova pa onda i onih boljih, upoznavanja naših muževa i rođenja naše djece.
Kada razmišljam o našim prijateljstvima, u glavi mi se veže samo nekoliko najznačajnijih crtica koje su mi se duboko urezale u sjećanje, iako možda nekom drugom ne bi bile toliko važne. Kao, primjerice, situacija kada sam neoprezno ostavila bilježnicu za dopisivanje na stolu, što je rezultiralo time da je jedna djevojčica o sebi pročitala nešto što joj se nije svidjelo i odlučila to riješiti batinama na školskom igralištu. Prvotna meta tih batina, nažalost, trebala sam biti ja. Ja, koja sam imala otprilike 45 kila, plavu kosu i izgledala kao neki naivni, nježni list.
Sjećam se kako sam se potpuno pomirila s činjenicom da ću za svoje riječi odgovarati i da ću, eto, dobiti koji šamar, i uopće se nisam planirala braniti. A onda je moja prijateljica Sanja, koja je trenirala košarku i bila potpuna suprotnost meni, stala između mene i te djevojčice i rekla: „Mislim da nećeš nikoga tući.“
I tu je sve završilo. Iako sam Sanju često živcirala svojom ekstrovertnošću i glasnoćom, ona je svejedno bila spremna primiti moje (zaslužene) batine umjesto mene. I to nikada neću zaboraviti.
Onda je došao život i naši su problemi postali mnogo ozbiljniji od školskih nesuglasica. U istom je tjednu umro djed moje prijateljice Maje, a ja sam, nažalost, izgubila poodmaklu trudnoću. Nekako smo obje, svaka u svojoj tuzi, završile u istom supermarketu, tužno lelujajući između polica, izgubljene u vlastitim mislima. I onda smo se ugledale. Ona je u ruci držala paketić zgužvanih maramica, a meni su iz hlača virile pelene za odrasle. Tiho sam je pozvala po imenu i samo smo se spojile u jedan dugi, čvrsti zagrljaj. Nakon svega, nije bila potrebna nijedna riječ. I taj zagrljaj nikada neću zaboraviti.
Jelenu sam upoznala prvi dan škole i odmah zaključila da je ona najljepša djevojka u razredu. Odisala je neobičnim kulerskim mirom i uvijek bila odjevena sa zavidnom dozom stila – čak i s četrnaest godina. Prijateljica koja je upisala istu srednju školu poznavala je Jelenu pa smo sve sjele zajedno i čekale raspored po razredima. Jelena i ja završile smo u istom razredu, a ja sam bila najsretnija na svijetu kada smo se dogovorile da ćemo sjediti zajedno.
Moram priznati da nikada nisam dosegla razinu Jeleninog kulerstva, a ni stila, ali sam svejedno imala čast stajati kraj nje na dan kada se – naravno, prva od nas – udavala i biti joj vjenčana kuma.
I tako, za nekoliko tjedana, Sanja, Maja, Jelena i ja idemo na put kako bismo proslavile moj četrdeseti rođendan. I iako smo sada službeno sredovječne žene, možete biti sigurni da će se svi naši razgovori i dalje vrtjeti oko osjećaja, šminke i dečki (danas muževa), a naše će fore instantno dobiti prizvuk ranih 2000-ih. Jer s njima, čak i kada budemo imale 90 godina, zauvijek ću se osjećati kao djevojčica.