Liste ili volite ili ne volite. Ja ih jako volim i imam ih za sve. Jasno je onda da donosim novogodišnje odluke. Iako razumijem one koji tvrde da za odluke i promjene nije potreban neki imaginarni datum ili izmišljeni novi početak, ja baš volim cikličku ideju nove godine. Malo pogledate gdje ima prašine, što nije u redu, pometete i krenete dalje. Kada razmišljam o tome što bih željela u novoj godini, trudim se ne reciklirati iste odluke. Ponekad neke ipak ponovim jer su važne, a nisam ih uspjela sprovesti u djelo (npr. svake godine odlučim da moram sporije jesti, a i dalje jedem prebrzo). Bez obzira na uspjeh ili neuspjeh, dolazak nove godine motivira me da razmislim kako dalje. Ovo bih željela ostvariti u sljedećoj godini.
Provoditi manje vremena u kući
Volim biti doma. Uvijek prva odem s tuluma i idem rano spavati. Od pandemije radim uglavnom od kuće. Spletom okolnosti (fakultet na kojem radim se preuređuje), komocije (doma imam odlične uvjete za rad), osobina ličnosti (introvert sam) i želje da budem što produktivnija (a to znači minimum sastanaka) počela sam puno vremena provoditi u radnoj sobi svoga doma. Svi moji ukućani rade, studiraju ili idu u školu i naravno da su stalno van kuće. Rezultat ovakvog pristupa poslu je da sam vrlo produktivna, ali mi počinju nedostajati suvisle poslovne interakcije. Ne druženje. Družim se puno i s užitkom. Nedostaje mi fizički radni kolektiv. Timski rad. Konstruktivna rasprava (koja naprosto ne funkcionira online). Neformalna komunikacija s kolegama. Čak povremeno i ti dosadni sastanci. Problem je što sada znam da najviše obavim kada cijeli dan sjedim sama za računalom. No, s druge strane, od toga se počinjem osjećati pomalo nezdravo. Tako da je prva odluka u 2025. aktivno raditi na tome da posao iznesem iz kuće. Da povremeno odustanem od produktivnosti radi interakcije. I da aktivno odaberem suradnju. Jer je uspješno obavljen zajednički posao jedan od velikih izvora sreće.
Planirati manje
Ovo je stvarno teško. Jako volim planirati i planiranje mi dobro ide. Ako idem na put i nisam unaprijed rezervirala (i proučila) sve restorane, nisam zadovoljna. To je zapravo laž, jer nikad ni ne idem na put bez rezervacija. Isti pristup imam gotovo svemu. Moje je iskustvo da bez planiranja projekti stoje u nekom limbu. Uvijek tu negdje, ali nikada dovršeni. No ako pažljivo planirate, projekti su samo serija koraka koji se vremenom pretvore u konačan cilj. Bez obzira želite li sagraditi kuću ili ispeći kolač, planiranje uvijek pomaže. Unatoč tome što me planiranje smiruje, ove godine želim naučiti ponekad ga preskočiti. Toliko sam se predala planiranju da sam otišla predaleko. Mislim da je vrijeme da ponovno naučim uludo potrošiti dan…ni na što. Vidjet ćemo hoće li mi uspjeti.
Biti hrabrija
Ovo je još teže. Do nedavno nisam pretjerano razmišljala o hrabrosti. Nekoliko ljudi mi je reklo da sam hrabra jer pokrećem Šest. Nikada za sebe ne bih rekla da sam hrabra. Bojim se gotovo svega čega se ljudi tradicionalno boje. Visine, doktora, aviona… pauke podnosim, ali mogu i bez njih. Trudim se ne dopuštati da me strah sputava, ali ako ne pazim, uhvati me briga za budućnost moje djece. Dakle, sigurno nikada ne bih za sebe rekla da sam hrabra. Ipak, postoje stvari kojih se ne bojim, zbog čega pokretanje Šest možda izgleda kao hrabar potez. Ne bojim se neuspjeha, niti iznošenja vlastitog mišljenja. Ipak, najveća je hrabrost izaći iz zone komfora. A tu nisam dovoljno hrabra. Ove godine probat ću češće birati nepoznato.
Ne (baš isključivo) nositi crno
Svakog tko se ovome nasmije vodim na kavu. Volim crno i već sam branila svoje pravo na crno. Međutim, “It’s a woman’s prerogative to change her mind.” (odnosno, ženska je povlastica promijeniti mišljenje). I dalje volim crno. No treba mi promjena. Promjena znači tamno plavo ili bijelo ili sivo. Pomiješano s crnim. Novogodišnja odluka je da neću kupovati (ili ću bar manje kupovati) crno. To će doista biti teško.
Kukati manje
Ovo odlučim često i ne samo kada se približava nova godina. No ovo je važna odluka i moram se svako toliko podsjetiti jer mi ne ide najbolje. Ja vjerujem u pravo ljudi da kukaju. Malo kukanja pomaže da se stvari izbace van i da ne stvaraju grč negdje u dubini želuca. Jedna moja prijateljica i ja znale smo nekada kukati na smjenu. Kao oni ozbiljni igrači šaha koji igraju sa satom. Jedna, pa druga. I pomoglo bi. Dakle, kukanje je ok. Ono što nije ok je kad život počnete promatrati kroz kuknjavu. Kako nam je teško… država ne valja, zrak je zagađen, cijene su visoke, ljudi su zli, ništa nema smisla. Moja kukanja nisu baš tako generička, ali znam se uhvatiti u besmislenim cirkularnim prigovaranjima. U to ne vjerujem i mislim da je život bolji i zanimljiviji ako ga se promatra sa zahvalnošću. Što me dovodi do sljedeće odluke.
Učiti zahvalnost
Prva asocijacija na vježbanje zahvalnosti mi je vrlo američki “grattitude journal” (odnosno, dnevnik zahvalnosti). Po društvenim mrežama kruži kratki isječak u kojem Drew Barrimore (koja je utjelovljenje nekoga tko vodi dnevnike zahvalnosti) pita Hugha Granta ima li on grattitude journal. On joj na to odgovara da ne bude apsurdna, da on ima listu stvari koje mrzi. Hugh je divan, ali možda je vrijeme da malo manje budem kao Hugh, a malo više kao Drew (ne previše). Precinična sam da bih u dnevnik zapisivala kako sam zahvalna na pjevu ptica. No, čovjek može biti zahvalan puno puta u danu. Važno je osvijestiti sve te ugodne trenutke, zanimljive doživljaje i nova iskustva. A to se ostvaruje odlukom i vježbom. Pa evo moje odluke.
Konačno uvesti utege
Ovo je jedna od onih stvari koju stalno odgađam. Udio mišićne mase u tijelu važan je način borbe za zdraviji i kvalitetniji život. Svi se slažu da je više mišića, a manje masnog tkiva dobitna kombinacija. A moji mišići su slabi i nemam ih dovoljno. Dakle, potpuno mi je jasno što bih trebala. Znam da moram, znam da bih se osjećala bolje, imam čak i plan. No, nikako da krenem. Komocija koju sam spomenula me koči da se pokrenem. Čini mi se da nemam gdje to ugurati. Već idem na pilates i hodam svaki dan, kud bih sad još i ovo smjestila. Naravno, znam da ima prostora i da je stvar odluke. Ali mi je baš teško.
Fotografirati se češće
Neki ljudi su jako fotogenični. Gotovo uvijek ispadnu dobro. Na primjer, moj muž. Ne znam je li stvar u elementima fizičkog izgleda ili u samopouzdanju, ali on (gotovo) uvijek ispadne super na fotkama. Neki ljudi se odbijaju fotografirati, dok je nekima svejedno. Ja nisam niti u jednoj od tih kategorija. Ne odbijam se fotografirati jer znam da ponekad moram. Nije mi niti svejedno, jer ne volim da neke grozne fotografije iskaču po raznim društvenim mrežama kao bezobrazan podsjetnik na glupu grimasu. No, fotografiranje mi je muka. Uvijek izgledam namješteno i izvještačeno. Zato sam odlučila poslušati mudri savjet onih koji izgledaju dobro na fotografijama – fotkaj se puno. Onda obriši sve one fotografije na kojima nisi ispala dobro.
Evo, to je moja lista za 2025. Mislim da je za jednu godinu dovoljno. Unaprijed znam da mi neće sve uspjeti. To i nije cilj. Cilj je podsjetiti se da treba napredovati. Možda ću i sljedeće godine imati premalo mišićne mase, ali barem znam da će fotografija biti više.