Kako sam izgubila sebe
Kada sam počela pisati ovaj tekst, prvo što mi je palo na pamet bio je ovaj naslov. Budući da sam cijelu svoju (kratku) karijeru provela u marketingu, sasvim mi je jasno da ljudi ne vole priče bez završetka. Tužne priče. Komplicirane priče koje će ih nakon čitanja samo zbuniti. Pa sam odlučila da će se članak zvati Kako sam izgubila i opet pronašla sebe. Sjela sam za laptop, ali ni nakon tri dana nisam mogla napisati takvu grotesknu laž. Istina je da sam se izgubila, i da se još nisam pronašla. I to je u redu. Stoga slijedi jedna priča za sve izgubljene.
Moje djetinjstvo bilo je poprilično bezbrižno. Odrastanje u ratno vrijeme, srećom, nije ostavilo nikakve posljedice niti traume jer sam bila dovoljno mala da ništa nisam razumjela. Nakon jednog promašaja u odabiru fakulteta, upisala sam Ekonomiju i pronašla se u marketingu. Postala sam demonstratorica i uživala u predavanjima i povremenom radu na fakultetu. Ispiti mi nisu bili teški i imala sam dovoljno vremena za društveni život. Nakon faksa zaposlila sam se, i nakon nekoliko poslova koji me nisu ispunjavali, napokon dobila posao u Hrvatskom Telekomu – baš ono što sam željela. Imala sam krasnog dečka koji će kasnije postati moj još krasniji muž i s kojim ću dočekati naše predivno prvo dijete – Emu. Ema je nadmašila sva moja očekivanja: brbljava, predivna djevojčica nebeskoplavih očiju. Kad je imala godinu i pol, kupili smo novi stan i krenuli u renovaciju, a u mom trbuhu rastao je mali dječak.
I tu priča staje.
Naš sin odlučio je doći na svijet prerano – toliko prerano da nije bilo nikakve šanse za njegovo preživljavanje. Kad razmišljam o tome, sjećam se samo fragmenata koji ne čine potpunu sliku – kad je Ema došla u posjet u bolnicu, a ja sam joj sačuvala puding od svog ručka; čudan san koji sam sanjala posljednju noć trudnoće; sjedenje na jastuku za dojenje u čekaonici prepunoj majki s bebama dok sam čekala muža da dođe po mene – bez bebe.
Pokušala sam skupiti sve svoje razasute dijelove i krenuti dalje. Zalijepila sam se superljepilom, vratila u formu, sredila stan, bacila se u karijeru i sve je bilo u redu. Izvana. Pronašla sam izgubljenu sebe – to sam bila ja, fit mama s karijerom koja napreduje.
Test je opet pokazao plusić, i u mom trbuhu je opet rastao jedan mali dječak.
Taj je dječak došao samo tri tjedna ranije. Mislim da je osjetio koliko ga želim i trebam, pa se požurio kako bismo napokon bili zajedno. Nažalost, nije išlo kako sam zamišljala. Odmah nakon poroda liječnik je zaključio da je moj Luka “malo plav” pa ga je odnio u sobu s inkubatorima. “Samo da se malo zagrije,” rekao je. Moj je Luka došao kući nakon dugih 166 dana.
Luka se rodio s dvije izuzetno rijetke bolesti, zbog kojih će cijeli život provesti na mehaničkoj ventilaciji. Pokušat ću ne ulaziti u srž dijagnoze, jer bi ovaj članak trajao predugo čak i za najupornije čitatelje, ali ako vas zanima, moje ime u Google tražilici otkrit će vam sve. Nakon potvrđene dijagnoze, željela sam samo nestati s ovog svijeta jer se cijeli moj život srušio kao kula od karata. Sve što sam zamišljala, sve nade i planovi koje sam imala za svoju obitelj pali su u vodu, a ja sam se osjećala kao da propadam u živi pijesak. Izgubila sam sebe, opet. I opet sam se morala izgraditi. Da bih se “zalijepila”, po drugi put, odlučila sam da ću život posvetiti pomaganju drugima i bacila sam se u to. Prvo sam krenula s organiziranjem donacija za odjel neonatologije na KBC-u Rebro, gdje je moj Luka provodio preduge dane i noći. Lako sam nalazila donatore i uživala u tome. Kad je bilo vrijeme da Luka dođe kući, organizirala sam naš život tako da što manje osjetimo kako se sve okrenulo naglavce – zaposlila sam predivnu dadilju koja je bila s nama svaki dan, organizirala skladište za sve njegove potrepštine, napravila hrpe popisa i protokola, organizirala terapije, nabavljala sve što mu treba sa svih strana svijeta. Učlanili smo se u udrugu Kolibrići (udruga roditelja djece s najtežim oštećenjima) i ja sam postala predsjednica udruge. Davala sam intervjue, organizirala humanitarne akcije, prikupljala pomoć, brinula se za Luku i radila u HT-u. Opet sam se pronašla – to sam bila ja, hrabra, neumorna majka i žena s karijerom.
Luka je rastao i napredovao unatoč svojim dijagnozama. Da, noću je spavao s respiratorom, imao je i traheostomu, ali je hodao, veselio se, pomalo i pričao. Uživala sam gledajući ga kako raste dok jednog dana nisam shvatila da u sustavu kakav je danas u Hrvatskoj Luka nikada neće imati normalno obrazovanje. Već sam tada vidjela da je on pametan dječak, ali nažalost Hrvatska nema sustav podrške kakav djeca s invaliditetom trebaju. Muž i ja odlučili smo ostaviti sve i preseliti se u državu u kojoj će Luki biti bolje. Nakon istraživanja koje je trajalo nekoliko mjeseci, odlučili smo se za Nizozemsku. Muž je vrlo brzo našao posao, ja sam dogovorila remote rad, pronašli smo stan, sjeli na avion i otišli. To sam sada bila nova ja – majka koja je za svoje dijete učinila sve, pa čak i pod cijenu ostavljanja vlastitog života iza sebe.
I onda je prošlo par godina. Prestala sam raditi jer to nije bilo moguće uz malog Luku koji još nije išao u vrtić. Kupili smo kuću. Dobili još jednu prekrasnu djevojčicu. Sada nas je bilo pet, Luka je krenuo u školu i imao medicinske sestre koje su išle s njim i plaćen prijevoz. Luka i Ema su naučili nizozemski, a nakon tri godine sasvim su tečno govorili hrvatski, nizozemski i engleski. Moja beba je prohodala i sve je sjelo na svoje mjesto. Sretna djeca, vlastita kuća, stabilnost.
A ja? Ja sam se po prvi puta pomirila s time da se, otkako sam se 2017. izgubila, zapravo nikad nisam pronašla. Svi moji pokušaji da zakrpam život koji je puknuo poput neke unikatne, nezamjenjive vaze, bili su upravo to – zakrpe. Kada sam napokon prestala trčati taj maraton “pronalaska sebe”, stala sam i zaključila da sam ostala bez daha. I da mi je sada teško i hodati, a kamoli trčati.Pa evo, krećem ponovo. Sa 38 godina, pokušat ću ponovno pronaći sebe. Shvatila sam da je u redu biti iskrena sa sobom i reći – ja zapravo trenutno ne znam tko sam. Zna li itko? Jesmo li svi mi produkt vlastite, odlično osmišljene marketinške kampanje? Je li itko zapravo potpuno siguran u ono što jest i gdje se trenutno nalazi? Ako otkrijem, obećavam da ću napisati još jedan članak, onaj koji sam željela napisati na početku. Vjerujem da ću do tada još barem nekoliko puta pronaći i izgubiti sebe i da ću u onom maratonu koji sam ranije spomenula nekoliko puta stati, popiti vode, možda čak i uganuti gležanj. Ali vjerojatno se neću toliko jako umoriti da će me medicinski tim odnijeti s utrke. Na kraju ću dobiti medalju za sudjelovanje, i znate što – to će biti sasvim u redu.