Prema najdugotrajnijem istraživanju sreće koje provodi Harvard, najvažniji čimbenik koji predviđa životno zadovoljstvo i opću dobrobit nisu ni novac ni uspjeh, već – dobri odnosi. Više od osam desetljeća i kroz nekoliko generacija, istraživanje prati živote sudionika i zaključak je jasan: kvaliteta naših odnosa oblikuje kvalitetu našeg života (Waldinger i Schulz, 2023)*. Jeste li zadovoljni svojim odnosima? Svi su odnosi ponekad teški, no svaki odnos u koji ulažemo mora nam donijeti i neku sreću. U suprotnom nas opterećuje i muči. Upravo o tome intenzivno razmišljam posljednjih dana. Nisam dobra u prekidanju odnosa. Teško mi je pustiti ljude koji su jednom bili dio mojeg života. Povremeno odnose ne napuštam niti onda kada je jasno da je za to došlo vrijeme.
Naravno, neke je odnose lakše prepoznati kao loše (ili narušene). Ako se s nekime dubinski ne slažete, ako se svađate ili ako si uopće ne možete vjerovati – jasno je da odnos više ne funkcionira. Iz takvog odnosa lakše je izaći. Možda je bolno, ali je neizbježno. Međutim, što s odnosima u kojima stvari nisu jasne? Nešto vas muči, ali ne znate točno pojasniti što. U mojem slučaju, nikako nisam uspjevala razumjeti osjećaj koji me mučio. Pitala sam se je li problem u egocentričnosti druge osobe? Egocentričnost je nesposobnost ili smanjena sposobnost shvaćanja tuđe perspektive. Egocentrična osoba ne doživljava svijet nužno zlobno ili samodopadno, već jednostavno ne polazi od pretpostavke da drugi ljudi mogu vidjeti, osjećati ili misliti bitno drugačije od nje. U ranom djetinjstvu to je očekivana i normalna faza razvoja. Kasnije, ako ostane prisutna, postaje prepreka za empatiju i kvalitetne odnose.
Jean Piaget, švicarski psiholog, upravo je egocentričnost prepoznao kao ključnu značajku ranog dječjeg mišljenja. Proučavao je kako djeca percipiraju svijet i kako se mijenja njihova sposobnost logičkog razmišljanja kroz razvojne faze. Jedan od njegovih najpoznatijih eksperimenata – tzv. test triju planina – služi za procjenu djetetove sposobnosti shvaćanja tuđe perspektive. U testu, dijete sjedi za stolom nasuprot lutki. Na stolu je maketa s tri planine – svaka različitih boja i obilježja. Psiholog prvo pita dijete što vidi. Zatim pita: “A što vidi lutka?” Mala djeca (otprilike od 2. do 7. godine) najčešće odgovaraju iz vlastite perspektive. Ne mogu se mentalno premjestiti u tuđu poziciju – za njih, ono što vide oni, vidi i druga osoba. Tek s vremenom djeca razvijaju sposobnost izlaska iz vlastitog kuta gledanja i uvažavanja tuđeg. Taj pomak smatra se ključnim za razvoj empatije, samoregulacije i socijalnih odnosa. No iako većina odraslih bez problema može reći što vidi lutka, pitanje ostaje: koliko nas zapravo uspijeva istinski izaći iz vlastitog doživljaja u svakodnevnim emocionalnim odnosima?
Egocentričnost u odrasloj dobi više se ne očituje kroz nesposobnost opisivanja što vidi druga osoba. Većina odraslih bez problema može zamisliti tuđu fizičku perspektivu. Kod odraslih, egocentričnost se očituje suptilnije – u navici da se tuđe iskustvo stalno prevodi u vlastite pojmove. U uvjerenju da su osobni kriteriji univerzalni. U razgovoru s egocentričnim odraslim osobama događa se specifičan fenomen: one slušaju, ali ne čuju. Nakon određenog broja takvih razgovora, imate osjećaj da govorite uzalud. Svi smo ponekad egocentrični. Ali odnosi s ljudima koji su pretjerano egocentrični su jako teški. Moj problem s početka priče nije bio tako jednostavan. Trebalo mi je bolje pojašnjenje.
Shvatila sam da je problem u mojem odnosu prisutnost kognitivne empatije. Ljudi koji imaju razvijenu kognitivnu empatiju vrlo elokventno i uvjerljivo prepoznaju što druga osoba osjeća, ostavljajući dojam emocionalne zrelosti i dubine. Međutim, unatoč toj sposobnosti, na neki nas način ignoriraju. Razumiju našu bol, ali ne suosjećaju s njom. Ne zato što ne mogu, nego zato što ne žele. I to je ono što ih razlikuje od klasično egocentričnih ljudi – oni nisu slijepi za drugoga, samo su ravnodušni. Takva osoba nas gleda u oči, pažljivo sluša i čak potvrđuje naše emocije. Reći će rečenice poput: “Znam da ti to teško pada” ili “Mogu razumjeti zašto si to tako doživjela.” No, zapravo se ne unose u našu priču i naš svijet. U nekim slučajevima, ta vrsta „prazne empatije“ čak se koristi kao strategija – za održavanje privida bliskosti, za održavanje kontrole ili za smanjenje konflikta bez istinske spremnosti na promjenu.
Osobe koje se ovako ponašaju često djeluju stabilno, uravnoteženo i društveno prihvatljivo. Njihova suzdržanost se doživljava kao samokontrola, njihovo distancirano razumijevanje kao objektivnost. No za osobu koja se otvara pred njima, to iskustvo može biti zbunjujuće i emocionalno štetno. Jer u jednom trenutku shvaćate da ste viđeni – ali niste uzeti u obzir. Da vaš sugovornik razumije sve što govorite, ali iz toga za njega ne proizlazi nikakav pravi odnos. To nije emocionalna nesposobnost, nego emocionalna nezainteresiranost. Odnosi s ljudima koji razumiju, ali ne reagiraju, ostavljaju specifičan trag. Nije riječ o odbacivanju, nego o suptilnijem obliku odsutnosti koji je upravo zato teže prepoznati. Počinjete sumnjati u vlastitu percepciju, propitujete vlastitu osjetljivost, racionalizirate tuđe ponašanje. No, istina je jednostavna: postoji razlika između onoga tko ne zna što vam je, i onoga tko zna, ali ga nije briga.
Piagetov test s trima planinama postavlja jednostavno pitanje: možeš li zamisliti što vidi netko s druge strane stola? Djeca u ranom razvoju najčešće ne mogu. Njihova percepcija je jedina koju poznaju i iz nje zaključuju što drugi vide. Odrastanjem, većina ljudi razvije sposobnost perspektivnog mišljenja. Znaju da drugi imaju drukčiji pogled, drukčije iskustvo, drukčiji osjećaj. U kognitivnom smislu, taj razvojni zadatak uglavnom je ispunjen. No u svakodnevnim odnosima, stvarno pitanje više nije vidiš li što druga osoba vidi, nego što s tim znanjem radiš. Empatija u takvom slučaju nije odsutna, ali je ograničena. Nema nužno zlobe, ali ima distancirane nezainteresiranosti i emocionalne inertnosti. Dakle, nije presudno vidi li vas druga osoba, presudno je je li zbog vas spremna promijeniti vlastitu poziciju i doista se uživjeti u vaš doživljaj. Bez toga odnosi ostaju formalno funkcionalni, a suštinski prazni.
Moj problem s početka priče ovime nije riješen. I dalje mi je teško napustiti odnose – čak i kada shvaćam da me netko razumije, ali me ne „doživljava“. No sada, kad uviđam da u odnosu koji me muči ne postoji ravnoteža, možda ipak konačno odustanem od njega.
*Waldinger, R. J., & Schulz, M. S. (2023). The Good Life: Lessons from the World’s Longest Study of Happiness. Simon & Schuster.