Već me neko vrijeme proganja tema osuđivanja, odnosno pretjerane kritičnosti. Da se odmah izjasnim – jako sam sklona tome. Osuđujem sve i svašta, mnogo puta na dan i s užitkom. Dolazim iz obitelji u kojoj se osuđivanje gotovo pa vježbalo. Kad su vam roditelji psiholozi, tanka je crta između zdrave analize i pretjerane osude. Ta naša navika kritičke analize (nazovimo to tako) bila je vrlo često usmjerena i na nas same, pa smo najkritičniji bili upravo prema sebi. Godinama nisam ni pomišljala na to je li takav pristup životu pogrešan. Ljude i situacije promatrala sam kritički. Nekritične ljude ocjenjivala sam kao nezainteresirane (osuđivanje) i orijentirane na same sebe (još jedno osuđivanje).
I tako dolazim do danas, kada se ipak počinjem pitati trebamo li kontrolirati vlastitu sklonost kritici. Naišla sam na knjigu “The Judgment Detox” Gabrielle Bernstein i pokušala se suzdržati od toga da je odmah osudim kao još jedan nepotrebni detox. U nekim stvarima složila sam se s autoricom. Živimo u vremenu sklonome osudi – odnosno, naša se osuda sada mnogo lakše dijeli i time se atmosfera osuđivanja normalizira. Društvene mreže nam daju beskonačne prilike za prosuđivanje drugih. Politika je postala polarizirana i osjećamo da imamo pravo braniti svoje stavove. Gabrielle smatra da svi osuđujemo, bez obzira na to koliko mislimo da smo ljubazni ili suosjećajni. Osuđujemo neznance zbog njihovih političkih stavova, komentara na društvenim mrežama, načina na koji odgajaju djecu. Prema njoj, osuđivanjem dobivamo trenutni osjećaj pravednosti i superiornosti. Osjećamo se bolje od drugih. No, to lako postaje navika. I u tome sam se prepoznala. Osuđujući način gledanja na svijet doista može postati refleks. Navika koje se možda treba riješiti ili je barem staviti pod kontrolu.
Problem je u tome što, kada svijet promatramo kroz prizmu osude, on postaje prepun mana. Bez obzira pronalazimo li te mane u drugima ili u sebi, takav način razmišljanja nas obilježava i umara. Zato sam zaključila da bih se možda trebala pozabaviti ovim problemom i pokušati staviti svoju kritičnost pod kontrolu. Gabrielle Bernstein navodi pet koraka kako manje osuđivati…
Razmislite koliko ste skloni osuđivanju. (Jako.) Razmislite o načinima na koje osuđujete druge. (Hm, ok.)
Ovaj korak čini mi se logičnim. Da se ne pitam jesam li pretjerano sklona osuđivanju, ne bih ni pisala ovaj tekst. Što se tiče načina na koji osuđujem, prvi odgovor bio bi – oštro 😊. Osuđujem ono što mi je blisko i ljude koji su mi važni. Neke udaljene osobe i pojave ne analiziram, pa onda ni ne osuđujem. Moji najbliži najviše stradaju (potvrdila bi moja djeca). Nisam sigurna da to radim zato da bih se osjećala bolje. Čini mi se da je to prije svega jedna (nekad vrlo loša) navika u kojoj uvijek treba biti svjestan situacije i nikada ništa ne treba gurati pod tepih.
Slušajte svoj unutarnji glas. Recite sami sebi: “Danas neću nikoga osuđivati.” Ponovite to čim se probudite i obratite pažnju na to kako vam dan protiče. Možda ćete brže primijetiti osuđujuću misao i zaustaviti je prije nego što je izgovorite.
Uh, ovo u meni odmah budi potrebu za osudom. Kakva glupost… “Slušajte svoj unutarnji glas.” Moj unutarnji glas kaže – opet netko priča gluposti, opet netko nema pojma što radi… Ne znam kako se zaustavi misao, no ipak se slažem da se mogu pokušati potruditi ublažiti retoriku. Na ovaj me tekst, između ostalog, motivirala i prijateljica koja je rekla da svaki put nakon što odemo u kazalište (nas šest prijateljica) oštro kritiziramo predstavu. Nije svaka predstava dobra, ali moja je prijateljica u pravu – ako krenemo tražiti što ne valja, lako ćemo to i naći.
Prihvatite ljude takvima kakvi jesu. Možda ćete osjetiti olakšanje jer ste prestali pokušavati mijenjati nekoga tko se ne može promijeniti.
Prvi savjet s kojim se u potpunosti slažem. Umjetnost života je prihvatiti ljude kakvi jesu. A apsolutna umjetnost života je prihvatiti sebe. Na oboje bih morala poraditi. Ako prihvatimo ljude onakvima kakvi jesu, prestat ćemo ih stalno osuđivati zbog istih stvari i olakšati život sebi i njima. To ne znači da morate prihvatiti svačiju budalaštinu, ali znači da se morate prestati ljutiti na prijateljicu koja uvijek kasni.
Prakticirajte oprost. Nemojte oprost čuvati samo za teške odnose – oprostite i sitnice. Tako ćete svijet vidjeti drugačijim očima i lakše ćete se nositi s izazovima.
Ovaj savjet mi je tako-tako. Ne znam što znači “vježbati oprost”. Rekla bih da relativno lako opraštam – previše se toga zbiva da bih pamtila ljutnje i nesuglasice. No kada je netko suštinski drugačiji od vas i imate osjećaj da od toga stradate (primjerice, ako imate šefa koji vas kontinuirano muči ili suradnika čiji posao stalno odrađujete), tada nije stvar u oprostu. Zaključujem da, kada je riječ o ljudima koje volite, treba prijeći preko sitnica. Ostale koji vas ljute, radije izbjegavajte.
Prekinite ciklus. Kada prođete ove korake, vjerojatno ćete osjetiti više unutarnjeg mira. Budite prisutni kada ste s ljudima – slušajte ih, uživajte u njihovom društvu. Sljedeći put kad budete s osobom koju ste osuđivali, raspitajte se o njezinom životu, interesima. Kada se istinski zainteresirate za nekoga, shvatit ćete da ste sličniji nego što mislite.
Ovaj savjet nije loš. Biti prisutan je uvijek dobra preporuka. Uživati u ljudima i slušati ih – također, ako možete. No, osuđivanje nije samo rezultat površnog zaključivanja o ljudima koje ne poznajemo. Kao što sam rekla, najviše osuđujem najbliže, one koje najbolje poznajem. Zato je možda važnije usmjeriti pažnju na dobre stvari. Dio ovog savjeta je i – sljedeći put kada se uhvatite u osuđivanju, provedite sat vremena u crtanju, pisanju, vrtlarstvu – osjećat ćete se bolje. S time se potpuno slažem. Kreativno rješavanje problema okupira mozak na najbolji način i smanjuje mogućnost da se uzrujavamo oko nečije (ili vlastite) nesavršenosti.
Na kraju, biti razumna osoba znači kritički promišljati svijet oko sebe. Volim razgovarati s ljudima koji razmišljaju problemski i analiziraju situacije i osobe. No, kada se uhvatim u tome da sam ponovno nezadovoljna vlastitim fotografijama, spremnošću studenata da se pripreme za nastavu, odvozom otpada ili predstavom u Gavelli, možda je ipak bolje razmisliti ponovno i promijeniti pristup. I pohvaliti dobre stvari. Loše fotke ionako mogu obrisati.