Ovo je moj vrt. Taj moj mali vrt postao je okosnica moje životne filozofije. A ona je: održavaj svoj vrt. Jer to je zapravo jedino što možemo. I vrlo često, jedino što trebamo. Iako se puno mojih borbenih poznanika ne bi složilo sa mnom. Oni, naime, smatraju da je važno ustati protiv nepravde. Prozvati lopove. Kazniti nemoralne. Promijeniti nerasvijetljene. Ili se samo ljutiti i zgražati. Ovo posljednje svakako je najlakše. Svi smo stalno zgroženi. Ovdje se moram referirati na objavu meni nepoznatog autora Omara Filipovića, a nadam se da je primjereno da ga ovdje citiram. On je prije nekoliko godina objavio post koji je glasio: „Treba napravit stranku za urbanu raju i da slogan bude ‘Zgroženi smo, zajedno smo jači u zgražavanju’.” Hvala mu na tako jednostavnoj, a meni bliskoj analizi svijeta u kojem živimo. Jer upravo je zgražanje osobina našeg doba. Omogućuje nam da zauzmemo jasnu moralnu poziciju, bez neugodnog pitanja što smo sami spremni napraviti. A još je ugodnije kada se zgražamo zajedno.
Svuda oko nas cijela je serija razloga za zgražanje. Prvo i neizbježno: političari. Nepošteni, nemoralni, nesposobni lopovi koji su krivi za apsolutno sve što ne valja u svijetu u kojem živimo. Njihova je dužnost da sve bude dobro (a nije). Zato se nad njima valja stalno zgražati. Zatim, redom, sve moguće profesije, počevši od moje. Kako da budemo razvijeno društvo s takvim profesorima? Sinekure i tišina. Grozno. Osim profesora sramote nas i odvjetnici, liječnici, novinari i menadžeri. Ako vas plaća proračun, neizbježno ste lijeni, nepoduzetni i trošite novac koji je netko drugi za vas zaradio. Ako imate vlastitu tvrtku, pohlepni ste, izbjegavate poreze i bogatite se na tuđem radu. Zgražamo se nad sportašima ako gube i nad trenerima koji ne znaju svoj posao. Zgražamo se nad inovatorima, znanstvenicima, umjetnicima, a najviše se zgražamo jedni nad drugima. Uostalom, zgražanje je postalo i društvena aktivnost. Dovoljno je da nas ljute isti ljudi i iste pojave pa se odmah osjećamo povezanima. Ne možemo vjerovati da bi itko ikada mogao imati mišljenje s kojim se ne slažemo. Jer samo je jedno mišljenje ispravno: naše vlastito. Ono u čemu se većina ipak slaže jest da živimo u teškim vremenima.
Ta notorna činjenica da su vremena teška toliko je uvriježena da moji studenti vrlo često započinju svoje diplomske radove upravo tom rečenicom. Teška i turbulentna vremena postala su mantra koja se podrazumijeva. Pa pogledajte koliko ratova ima, što se događa s klimom, koliko je stradanja svugdje oko nas. Od katastrofa diljem svijeta do naših lokalnih (nešto manjih) problema, čudo je da uopće imamo snage ustati iz kreveta. Meni se, međutim, čini da se nikada u povijesti nije živjelo bolje nego danas. Naravno da sam svjesna svih globalnih i lokalnih strahota i problema, no to doista nije ništa novoga. Ratovi, sukobi, nevolje i katastrofe dio su ljudske realnosti. Unatoč brojnim nevoljama, ljudska vrsta stalno se razvija i napreduje. Možemo li se trenutak zadržati na tome? Živimo dulje, zdravije i sigurnije nego golema većina ljudi prije nas. Medicina liječi ono od čega se nekada umiralo, obrazovanje je dostupnije, glad i ekstremno siromaštvo u velikom su dijelu svijeta znatno smanjeni, a prava koja danas uzimamo zdravo za gotovo prije samo nekoliko generacija nisu postojala. Putujemo, komuniciramo i dolazimo do znanja na način koji bi našim precima bio nezamisliv. Naravno, ništa od toga nije ravnomjerno raspoređeno i ništa nije riješeno zauvijek. Ali teško mi je prihvatiti ideju da živimo u nekom osobito mračnom trenutku ljudske povijesti.
Svaki put kada pročitam nečiju objavu na društvenim mrežama, često punu indignacije i pravedničkog bijesa, pitam se: ne umara li ih to? Nije li im teško stalno se ljutiti na okolinu, preodgajati neodgojene, mijenjati sve te krive stavove? Iznenađena sam količinom ljutnje i (naravno) zgražanja. Neki od tih zgroženih ratnika moji su dobri prijatelji i ponekad se pokušam upustiti u razgovor uživo. Uglavnom ih naljutim svojim nerazumijevanjem. Kako ne vidim sve te probleme koji zagađuju naš svijet.
I sad, da ne bi ispalo da sam bez mane, i sebe povremeno uhvatim u zgražanju. Moje omiljene teme su biciklisti na pločniku (Dejana zabavlja koliko se puta na dan mogu zgroziti nad biciklistima koji mi zvone iako se ilegalno voze po nogostupu), vozači koji voze sporo u lijevoj traci, ljudi koji ne odgovaraju na mailove, vlasnici pasa koji ne skupljaju za njima, a povremeno i politički neistomišljenici. Međutim, moja je davna odluka da se pokušam zgražati manje. Bicikliste pokušavam ignorirati, a s ljudima koji su radikalno lijevo ili radikalno desno razgovaram o temama mimo politike. Svakako izbjegavam ikoga preodgajati. I prihvaćam da svatko ima pravo na svoj stav.
To naravno ne znači da se ne moramo baviti društvom u kojem živimo. Svakako, moramo. Neki među nama imaju vještine, sposobnosti i spremnost aktivno se boriti za bolje društvo. Hvala im na tome. No za većinu nas koji nemamo te kapacitete možda bi bilo korisno malo manje se zgražati, a malo više se baviti vlastitim vrtom. Zgražanje ponekad pokrene akciju, ali mnogo češće stvara osjećaj da smo već nešto napravili. Rekli smo što mislimo, prozvali krivce i pokazali da smo na pravoj strani. Time uglavnom završava naš doprinos.
Vrt je, naravno, metaforički. Kada bi svatko od nas samo obavio svoj posao, bilo bi manje razloga za zgražanje. Zato sada, umjesto da budem zgrožena, pokušavam biti posvećena svemu čime doprinosim svijetu oko sebe. Društvo se uglavnom ne mijenja revolucijama. Mijenja se malo-pomalo, promjenom standarda. Skupljanjem smeća s ulice. Odgovaranjem na mailove na vrijeme. Preuzimanjem odgovornosti za počinjenu grešku. Zato bi svima bilo najbolje da se pobrinu za svoj vrt. A onda bi se svijet već pobrinuo sam za sebe.