Ne želim da ovo bude još jedan dosadnjikav tekst o važnosti disanja. Jer mislim da i dijete pri prvom zaronu u more instinktivno osjeti koliko je snažan poriv za udahom. To je refleks koji nadjačava razum. Dokaz tome je činjenica da se kod utopljenika postumno nalazi voda u plućima – što znači da su je udisali.
Ne postoji ni jedan sustav u našem tijelu koji ne koristi kisik. Jedan znanstvenik, istražujući uzroke smrtnosti, elokventno je zaključio: ne postoji bolest koja u korijenu nema manjak kisika. Smrt nastupa kad mozak više ne pokazuje vitalne znakove, odnosno kad dospije u hipoksiju – stanje u kojem mu nedostaje kisika za osnovnu funkciju. Put do smrti može biti bolest, nesreća, masivno krvarenje, ali uzrok je uvijek isti: nedostatak kisika u mozgu. Dakle, što nas održava na životu – i vodi prema dugovječnosti? Pokret, hrana i san. A u širem paketu i svjetlo, izbjegavanje stresa, emocionalna higijena, odnosi, povezanost s prirodom. No hrana i kretanje su temelj. Pogledajmo ih iz jedne drugačije, dublje perspektive.
Prehrana
Ideja da hrana izravno hrani tijelo i stvara energiju tek je djelomično točna. Naše stanice ne mogu iskoristiti ono što stavimo u usta. Zapravo, hranimo crijevne bakterije koje potom preoblikuju taj obrok u tvari koje se mogu apsorbirati u krv. Taj put vodi sve do mitohondrija – sićušnih staničnih „elektrana“. U njima se događa završna faza razgradnje i stvara se adenozin-trifosfat (ATP), naš izvor energije. Imamo oko 110 trilijuna mitohondrija – čak 10% naše tjelesne mase. Jetrene stanice mogu imati i do 2000 ovih „baterija“ koje neprekidno vrte motor (Krebsov ciklus). Energija koju proizvedu ovisi o – prisutnosti kisika. Kao vjetar koji pokreće turbinu vjetrenjače.
Što više kisika – to više energije. A više energije znači: regeneraciju, zaštitu, razgradnju otpada, otkrivanje i uklanjanje disfunkcionalnih stanica. To održava organizam vitalnim. Zato možemo reći da je uzrok starenja i bolesti nemogućnost mitohondrija da proizvedu više energije u jednom ciklusu. Ili poetično: „nema vjetra u plućima“. Zaključimo: tamo gdje ima dovoljno kisika – nema bolesti.
Tjelovježba
Svi znamo da je kretanje važno – čak i vrapci na granama, koji već okreću očima. Pa pokušajmo promijeniti perspektivu. Što se događa kada tijelo dugo miruje – primjerice, tijekom osmosatnog sjedenja? Zglobovi su zakočeni u istom položaju, mišići zarobljeni u stalnoj napetosti. Tekućine miruju, cirkulacija usporava, vezivno tkivo postaje ukočeno – kao da ste odjenuli preuski steznik. Broj udisaja raste, ali udasi su plitki i brzi, pa se ukupni volumen kisika smanjuje. Primarni mišići disanja rade više – za manji učinak. Kisik pada, stanice pate, otpada se nakuplja. Stanica se ne može braniti – jer nema energije.
Tjelovježba, osim što uklanja sve te negativne posljedice, pokreće dišni i krvožilni sustav. Mišići „traže“ kisik. Udasi postaju dublji, krvotok se ubrzava, a kisik bez zapreke stiže do svake stanice.
Zaključak u jednom dahu
Loši obrasci disanja, stres i kronično sjedenje – to su trenuci koji nam doslovno oduzimaju dah. Ne na onaj „romantični“ način, već vrlo konkretno: uskraćuju nam mogućnost oporavka, zdravlja i dugovječnosti. Naš život ide u jednom smjeru – ali brzina tog putovanja ovisi o dostupnosti kisika našim stanicama.
