Kineziologinja sam po struci. Vjerojatno sam to oduvijek željela biti: osoba koja spaja lijep pokret s mogućnošću da nekome dirigira, savjetuje, ponekad naređuje, ali i služi. Kako sam profesionalno rasla, tako se razvijala i potreba da složene, ponekad teško razumljive činjenice, svedem na jasnu i logičnu sliku. Velik je to izazov u komunikaciji s osobama koje vam se obraćaju za pomoć, no najbolji rezultati postižu se kada u vježbaču imate partnera koji razumije problematiku projekta na kojem radite – bilo da je riječ o bolnom ramenu, zakočenim leđima ili želji da tijelo bolje služi.
Odnos između vježbača i trenera temelji se na svojevrsnom verbalnom ugovoru, u kojem obje strane pristaju uložiti vlastite resurse. Trener ulaže znanje, iskustvo i želju da podupre proces, dok vježbač ulaže vrijeme, volju, energiju i dosljednost. Ako ijedna od tih stavki izostane, rehabilitacija gubi ritam, nedostaje joj zamašnjak i ne može doseći završnu fazu. Kažem „rehabilitacija“ misleći na sveobuhvatni proces obnove i vraćanja čovjeka njemu samome – ne samo na niz pokreta kojima ćete postići veću pokretljivost vrata nakon ukočenja. Pokazalo mi se da ovaj „ugovor“ najčešće zapne kod dvije ključne stavke: vremena i dosljednosti (što je, u suštini, jedno te isto).
Živimo u svijetu preplavljenom mentalnim zadacima, gdje svakodnevno tražimo prostor za pohranu nevjerojatnog broja novih informacija. Time zanemarujemo kapacitet i interes za informacije koje dolaze iz vlastitog tijela. Tihi signali ignoriraju se sve do trenutka kada postanu vrlo glasni, odnosno bolni. Čak i tada često čujem rečenice poput: „Ha, boli me, pa svakog nešto boli, to je normalno!“ Ne, to nije normalno. Niti je prirodno.
Vaša nagonska reakcija na iznenadni jak zvuk bila bi da pokrijete uši rukama i udaljite se od izvora uznemirujućeg zvuka. Zašto onda ne reagirate na stalne tupe bolove u leđima uzrokovane dugotrajnim sjedenjem? Sigurno osjećate potrebu da se promeškoljite, promijenite položaj, ustanete… Ako se prepoznajete u ovom opisu, to znači da vaši signali još uvijek dovoljno jasno šalju poruke samopomoći – nemojte ih ignorirati. No, ako tijekom osmosatnog radnog vremena, fokusirani na ekran i brojke, niste osjetili tijelo, vrijeme je za reedukaciju: stišavanje vanjske buke i osluškivanje tihih šapata koji dolaze iz organizma.
Često se citira uputa stjuardesa: „U slučaju pada pritiska u avionu, masku za disanje prvo stavite sebi!“ Velika je istina da bismo svi bili bolji drugima kad bismo na nekoliko trenutaka u danu bili iznimno sebični. To je poruka koja bi trebala vratiti „vrijeme i dosljednost“ u igru.
„Kultura tijela“ danas je često korišten koncept. Kultura se uči i prenosi kroz društvo. Svaki je pojedinac odgovoran za model koji pruža svojoj socijalnoj sredini, a posebno svojoj djeci. Skloni smo žaliti za prošlim vremenima i tvrditi da je prije sve bilo bolje. Igrali smo se na ulici, ophodili s pažnjom prema susjedima i brinuli o sebi. Ručak se kuhao, a ne jeo na brzinu u pauzi, dok su bake i djedovi jutra započinjali gimnastikom. Tada smo, čini se, bili otvoreniji prema prirodnom i intuiciji. Složili se s tim ili ne, danas živimo u drukčijem, užurbanom svijetu. Prilagodba je nužna kako bismo se vratili prirodnom pokretu.
Ali to je moguće – stvar je odluke. Svaki dan, barem nakratko, vratimo „kulturu“ u svoju svakodnevicu. Budimo kulturni prema društvu, obitelji i vlastitom tijelu.
