U posljednje vrijeme često razmišljam o neuspjehu. Kao i mnogo toga što nedostaje u obrazovnom sustavu, ne učimo djecu kako ne uspjeti. Od najranije dobi poruka je uglavnom ista: cilj je uspjeh, a sve drugo se doživljava kao pogrešno ili loše. American Psychological Association navodi da suvremeno društvo obilježava „kultura uspjeha“, odnosno „kultura postignuća“. Svi smo pod pritiskom da stalno ostvarujemo, napredujemo i postiżemo ciljeve. To znači neprestane profesionalne prekretnice, financijsku dobit ili javna priznanja. U takvoj društvenoj klimi neuspjeh nije poželjan. A ipak, neuspjehe doživljavamo gotovo svakoga dana. Pa kako se onda nositi s time?
Neuspjeh je situacija u kojoj planirani ili željeni cilj nije ostvaren, odnosno nepodudarnost između namjere i ishoda prema unaprijed postavljenim kriterijima. Može biti profesionalni, kada projekt ne prođe ili prijava bude odbijena; osobni, kada se odnos raspadne ili se ne razvije kako je očekivano; te svakodnevni, kada odluka o promjeni navike ne potraje ili plan ne bude realiziran. Naravno, nisu svi neuspjesi veliki. Veliki sam pobornik toga da se život sastoji od „little victories“ i „little losses“. Svaki dan obilježen je tim malim pobjedama i malim porazima koji životu daju smisao. U pravilu, život nudi određenu ravnotežu, pa su dani u balansu između uspjeha i neuspjeha. No što ako se previše usmjerimo na neuspjeh i on počne trajno utjecati na naše raspoloženje ili sliku o sebi?
Možda bi bilo korisno naučiti da neuspjeh ima i svoje prednosti. Iz neuspjeha se može mnogo naučiti i to doista nije floskula. Povremene neuspjehe svoje djece promatrala sam pozitivno i vjerovala da će ih izloženost tim malim neuspjesima ojačati za veće buduće izazove. Poznajem ljude koji nisu doživjeli mnogo neuspjeha tijekom odrastanja i i danas nose posljedice toga. Neuspjeh može biti dobar kada nas uči gdje su nam granice i što se događa kada pogrešno procijenimo. Dobar je kada nas prisiljava na učenje, jer najtemeljitije analize često dolaze nakon pogreške. Neuspjeh je koristan i kada nas prizemljuje, ako smo u opasnosti da se počnemo doživljavati prevažnima. Posebno je vrijedan kada pomaže da postanemo otporniji i da posrtanja ne doživljavamo dramatično. Koristan je i kada djeluje kao filter, jer neke ideje, odnosi i ambicije jednostavno nisu za nas, a važno je to na vrijeme prepoznati.
S druge strane, neuspjeh može biti doista bolan kada ima dugoročne posljedice koje se ne mogu lako ispraviti. Teško je kada dovodi do narušenog zdravlja ili ozbiljnog financijskog gubitka. Nije prihvatljiv kada je rezultat nemara ili svjesnog ignoriranja rizika, niti u situacijama u kojima je odgovornost velika, a cijena pogreške previsoka, osobito kada utječe na sigurnost ili dobrobit drugih. U takvim okolnostima neuspjeh nije lekcija, nego šteta koju je trebalo izbjeći. Zato je ponekad dobro doživjeti male neuspjehe kako bi se smanjila vjerojatnost velikih.
U svojem promišljanju o neuspjehu krenula sam, kao i obično, od sebe. Znam li se nositi s neuspjehom ili mu dopuštam da me previše obilježi? Nisam sasvim sigurna. Ponekad neke stvari ni ne pokušam jer se bojim neuspjeha. Često sam sklona, gledajući oko sebe, procjenjivati da drugi do uspjeha dolaze lakše, odnosno da se ne moraju nositi s toliko neuspjeha. To je, naravno, potpuno pogrešan pristup životu. Zato sam napisala mali šalabahter koji me treba podsjetiti što učiniti kada ne uspijem, bez obzira je li riječ o odbijenom projektu ili završenom odnosu.
- U redu je osjećati se loše, ali kratko vrijeme. Sklona sam fiksirati se na stvari i teško ih puštam. Vraćam se na neuspjeh i ne zaboravljam ga lako. Zašto nisam uspjela sačuvati taj odnos? Što sam mogla učiniti drugačije? Lekcija (za mene) je prepustiti se osjećaju nezadovoljstva i potom ga zauvijek otpustiti. Bez obzira na to tko je kriv, odnos je završio i neće se vratiti. Nema smisla dugotrajno žaliti. Vjerojatno je završio s razlogom.
- Svi su povremeno, a neki i često, neuspješni. Ovo mi je teško prihvatiti. U suštini se ne uspoređujem s drugima i oduvijek sam se natjecala prvenstveno sama sa sobom. Ipak, sklona sam misliti da za svaki uspješni projekt moram uložiti mnogo truda, dok drugima to ide lakše. Najuspješniji ljudi koje poznajem, međutim, stalno doživljavaju neuspjehe jer puno toga rade i iskušavaju. Najbolji preko neuspjeha prelaze mirno, iz njih nešto nauče i ne opterećuju se drugima. To bih mogla naučiti i ja.
- Ne treba se fiksirati na neuspjeh niti mu dopustiti da oboji sve. Neki su neuspjesi doista bolni. Raspad braka može obilježiti sve sfere života. Otkaz može dovesti do ozbiljnih problema, ne samo za vas. No bez obzira na veličinu neuspjeha, nijedan ne bi smio definirati osobu. Postoje drugi poslovi, drugi brakovi i život ide dalje. Lakše je to reći nego živjeti, ali u to vjerujem.
- Neuspjeh treba redefinirati. Često mi se dogodilo da se nešto što sam u početku smatrala neuspjehom pokazalo kao dobro rješenje za mene. Iako bih neke neuspjehe radije preskočila, iz gotovo svakog sam imala određenu korist. Ponekad su me poštedjeli većih problema. Nakon prvog razočaranja korisno je zastati i sagledati situaciju drukčije. Kako je to prikladno rekao Elbert Hubbard, kada ti život da limune, napravi limunadu.
- Strah od neuspjeha često je izgovor za lijenost. To vidim oko sebe, a povremeno i kod sebe. Rado bismo živjeli zdravije, pronašli novog partnera ili posao, promijenili okolnosti. Ali teško je i ne znamo odakle početi pa odustanemo prije nego što pokušamo. To nije prihvatljivo. Bolje je pokušati i ne uspjeti nego uopće ne pokušati.
- Ponekad neuspjeh treba shvatiti kao poruku i odustati. Ali samo povremeno. To mi je možda najteže. U pravilu ne odustajem od projekata. Uporna sam, takav je moj posao i takva mi je priroda. Akademski rad traži veliku količinu intrinzične motivacije i upornosti. Gotovo uvijek dovršim članak ili projekt koji započnem. Ipak, moram prihvatiti da od nekih projekata treba odustati, bilo da je riječ o istraživanjima ili odnosima. Ako ne ide, ne ide, a inzistiranje pod svaku cijenu nema smisla. Ne volim odustajati, ali ponekad moram.