Zima dolazi. Trump bi mogao pokušati s državnim udarom, Putin bi mogao napasti Latviju, Vučić bi mogao ući na Kosovo, a Dodik konačno razbiti Bosnu i Hercegovinu. Možda zima neće trajati tri mjeseca, nego tri godine. Možda se sve to neće dogoditi točno onako kako je ovdje zapisano. No to je jedna od vrlo vjerojatnih budućnosti o kojoj moramo biti sposobni razmišljati, upravo zato da bismo je spriječili. Inače će Europa doista propasti na Hemingwayev način: najprije polako, a zatim iznenada. Danas je Europa najrazvijenija civilizacija na planetu Zemlji. Upravo zato toliko smeta Putinu i Trumpu. I upravo zato je vrijedno braniti je.
Trump i njegova obitelj ne mogu si priuštiti poštene izbore
Donald Trump svoje predsjedništvo shvaća kao igru Monopolija. Ne kao upravljanje državom, nego kao priliku za pomicanje figura, ubiranje rente i mijenjanje pravila usred igre. On i Melania izdaju kripto-žetone (kripto-meme žetone $TRUMP i $MELANIA), Jared Kushner i uži krug sklapaju nekretninske poslove, a vanjska politika svodi se na ploču po kojoj se pomiču hoteli, parcele i točke utjecaja: Beograd, Gaza, Saudijska Arabija.
Država više nije institucija, nego franšiza; savezništva više nisu vrijednosti, nego ugovori. U takvom svijetu pošteni izbori nisu rizik za demokraciju, nego za posao. Nije slučajno da je Steve Bannon već javno govorio o trećem Trumpovu mandatu, iako je to u izravnoj suprotnosti s američkim ustavom. Trump, njegova obitelj i uži krug ne mogu si priuštiti poštene izbore: moraju stvoriti okolnosti u kojima ostaju na vlasti, ili je barem ne prepustiti onima koji bi počeli postavljati pitanja o tome koliko je novca tijekom predsjedništva završilo u njihovim džepovima.
Putin ima tri godine da udari po baltičkim državama
Putin je ruski napad na Ukrajinu provodio postupno: najprije Krimom 2014., zatim pokušajem blitzkriega na Kijev 2022., koji je cinično nazvao „specijalnom vojnom operacijom“. Cijelo vrijeme to opravdava istim argumentom, zaštitom „ruske manjine“. Nakon Ukrajine zato je najvjerojatnija sljedeća meta Latvija, baltička država s najvećim udjelom ruske manjine, gotovo četvrtinom stanovništva. To nije posljedica stoljeća suživota, nego sovjetske okupacije nakon 1940. godine. Nakon ponovne neovisnosti 1991. Latvija nije automatski dodijelila državljanstvo svim stanovnicima, u obrazovanju i upravi uvela je latvijski jezik te zaštitila vlastiti jezik i kulturu. Ono što Latvijci razumiju kao pitanje kulturnog opstanka, dio ruske manjine doživljava kao isključivanje, a upravo to Moskvi pruža zgodan izgovor za novu „specijalnu operaciju“. Putin pritom ne razmišlja logikom dugih ciklusa, nego logikom prilike: udariti ondje gdje su unutarnje napetosti najveće i gdje je protivnik u prijelaznom stanju.
No taj vremenski prozor nije otvoren neograničeno. S jedne strane zatvara ga vrijeme koje je Europi potrebno za izgradnju vlastitog obrambenog ekosustava, od industrije i logistike do zapovijedanja i političke volje. S druge strane ograničava ga američki politički ciklus: Trumpov mandat nudi nepredvidivu, ali privremenu stratešku sivu zonu za koju nitko ne zna što će je zamijeniti. Između ta dva procesa otvorilo se opasno razdoblje koje se, prema procjenama sigurnosnih službi, mjeri u godinama, otprilike u tri.
Upravo zato uveden je mehanizam SAFE (Security Action for Europe): ne kao izraz europskog samopouzdanja, nego kao priznanje kašnjenja. Namijenjen je brzom povećanju obrambenih sposobnosti, zajedničkoj nabavi i ubrzanoj proizvodnji, jer Europa nema desetljeće vremena. Nije slučajno da su se među prvima i najodlučnijima uključile upravo baltičke države te njima bliske Danska, Finska i Švedska. To su države koje razumiju da u ovom trenutku najveća europska slabost nije manjak moći, nego manjak vremena.
Kad Amerikanci napuste Kosovo, tamo ide Vučić
Putinov oportunistički vremenski prozor ne ograničava se samo na trajanje Trumpova mandata i vrijeme koje je Europi potrebno za izgradnju vlastitog obrambenog štita, nego i na postupno povlačenje američke vojske s europskog kontinenta. Iako to još nije službeno izrečeno, visoki predstavnici Pentagona i američke vojske sve češće izražavaju želju da zapovjedništvo NATO-a u Europi preuzme Njemačka. Budući da američki ustav i vojna doktrina ne dopuštaju da stranci zapovijedaju američkim vojnicima, takva bi promjena u praksi značila njihov odlazak. Dosad su zapovjednici NATO-a u Europi bili isključivo Amerikanci i to nije bila tek simbolična pojedinost.
Za Balkan bi takav razvoj događaja imao posebno opasne posljedice. Zatvaranje američke baze Bondsteel na Kosovu, trenutačno najvažnijeg jamca mira u tom europskom buretu baruta, otvorilo bi prostor za nove destabilizacije. Kosovo, naime, nije međunarodno priznata država.
Nije nevažno ni to da su se i tijekom nedavnih studentskih prosvjeda u Srbiji, uz pozive na demokraciju i vladavinu prava, pojavili nacionalistički simboli i govori povezani s Kosovom. To pokazuje da nacionalistički refleksi nisu rubni ekscesi, nego i dalje čine dio političkog imaginarija. Srbija, slično Rusiji, ima svoju ideju „srpskog sveta“. To je koncept koji u trenucima sigurnosnog vakuuma brzo nadilazi retoriku i počinje tražiti političke prilike.
Naravno, Vučić na Kosovo ne bi krenuo s Vojskom Srbije. Barem ne u početku. Po provjerenom obrascu iz devedesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini, borbe bi najprije prepustio lokalnim „milicijama“ i paravojnim formacijama iz Srbije. Tek potom bi se, pod krinkom stabilizacije i zaštite stanovništva, uključila i Vojska Srbije, kao što se JNA 1991. uključila napadima na Vukovar, Dubrovnik i Osijek.
Zašto će Srbi razbijati Bosnu i Hercegovinu?
Kad je Putin 2022. krenuo na Kijiv, računao je da će ruske postrojbe ući u ukrajinsku prijestolnicu za dva tjedna. Nakon dvije godine i otprilike milijun mrtvih „njegovih“ vojnika jasno je da se to neće dogoditi. Zato bi eventualni napad na Rigu, glavni grad Latvije, bio praćen destabilizacijom na jugu, u Bosni i Hercegovini. Tamo su se Srbi, u svemu osim u međunarodnopravnom smislu, već odcijepili i uspostavili vlastitu državu, Republiku Srpsku. Njezina je zadaća ostati u stanju stalne pripravnosti za političku ili sigurnosnu eksploziju koja bi, u slučaju napada na Rigu, rascijepila europsku sigurnosnu os. Europu bi prisilila da se ponovno bavi nemirnim mekim trbuhom kontinenta, gdje je mir često tek prijelazna faza u dugoj povijesti nasilja.
Srpski obračun s muslimanima aktivirao bi Tursku kao njihovu saveznicu, a u sukobe bi bila uvučena i Hrvatska kao zaštitnica Hrvata, trećeg konstitutivnog naroda Bosne i Hercegovine. Dvostruko pucanje, na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, Vučiću bi pak ponudilo mogućnost da barem na jednoj fronti nešto dobije, čak i ako drugu proda. S Trumpom i njegovima se za pravu cijenu uvijek može dogovoriti.
A što će biti u Hrvatskoj i Sloveniji?
Hrvatska i Slovenija u ovoj velikoj areni imaju sporednu ulogu. Kao što već možemo promatrati, u obje je države započela destabilizacija s istodobnim pritiscima s lijeva i s desna. Kako kažu Francuzi, les extrêmes se touchent, krajnosti se dodiruju. U tome Rusija aktivno pomaže. Zato ne čudi istodoban napad krajnje desnice i krajnje ljevice na samu ideju Europske unije te propagiranje „suverenizma“ s poznatim pitanjem: „Je li to ono za što smo se borili?“
Hrvatska je u zahtjevnijem položaju jer u slučaju novog nasilja u Bosni i Hercegovini neće moći ostati tek promatrač. Možda i zato ubrzano kupuje oružje i ponovno uvodi obvezno služenje vojnog roka. Sloveniju bi, pak, takav rasplet ponovno preplavio izbjeglicama.
Zima dolazi
Zima dolazi. Može biti kratka i trajati tri mjeseca, ili duga i tvrda, tri godine. To neće ovisiti samo o Putinu, Trumpu, Vučiću ili Dodiku, nego i o nama. O tome hoćemo li u Europi biti sposobni razumjeti što se događa, pravodobno reagirati i preuzeti odgovornost za vlastitu sigurnost, politiku i budućnost. Znamo, međutim, da u našem prostoru zimu znamo tjerati: Slovenci s kurentima, Hrvati sa zvončarima. U politici taj zadatak nije folklor, nego odgovornost. Naš zadatak nije prorokovati kraj, nego se pobrinuti da nakon ove zime dođe proljeće, europska renesansa.