Oduvijek sam bila vrlo srčana – emocije su me vodile kroz život od trenutka kada sam ih naučila prepoznavati. Vječno zaljubljena, kronično zabrinuta, a baš nikad apatična – u mladosti sam svoju srčanost usmjeravala u angažiranost u školi i na fakultetu za sve što mi se činilo vrijednim pažnje. A onda sam rodila djecu i instantno se u meni probudio onaj majčinski, lavlji instinkt. Sa najstarijom kćeri nisam se imala oko puno čega boriti, jer je ona bila jedno “školsko” dijete koje se uredno razvijalo i savršeno napredovalo. Svejedno, sjećam se kako sam silno željela upisati je u određeni vrtić te kako bih bila sigurna da će se to dogoditi, došla sam s njom kada je imala samo tri mjeseca i predala papire. Jasno sam naglasila da je taj vrtić naš prvi izbor i, srećom, iako je lista bila puna, čim se oslobodilo mjesto, dobili smo ga.
Moram priznati da sam se iz pozitivnog iskustva s kćeri potpuno opustila i vrlo opušteno ušla u drugu trudnoću. Nisam se previše obazirala kada me ginekologinja obavijestila da postoje određeni izazovi i opušteno sam nastavila sa životom, vjerujući da će sve biti dobro. Kad sam ušla u operacijsku salu prije zahvata koji je trebao sačuvati moju trudnoću, bila sam tako opuštena da sam pjevala dok sam zaspala. Nažalost, ni zahvat ni minimalna razina stresa koju sam si osigurala na kraju nisu osigurali pozitivan ishod.
Kada sam treći put ostala trudna, odlučila sam da ću se sada boriti i bila sam totalno uključena oko svih medicinskih odluka te sam ih dvostruko i trostruko provjeravala sa svim doktorima koje sam poznavala. Sve je prošlo odlično, osim onoga što nitko ne može kontrolirati – moj sin je rođen s genetskim poremećajem zbog kojeg će doživotno biti na mehaničkoj ventilaciji. Nakon početnog šoka, podijelila sam svoj život na stvari koje ne mogu kontrolirati (dijagnoza) i one koje mogu (naše okruženje, terapije, izbor doktora, medicinske odluke) i postala mama-advokat u najjačem smislu. Takva mi je podjela omogućila da se centriram i svoju pažnju ne raspršujem na stvari koje su izvan mojeg dosega. Nažalost, moj život nije ispao kao život kroz koji mogu lagodno ploviti, nego sam morala čvrsto s obje ruke uhvatiti kormilo broda koji se probijao kroz najveću oluju našeg života i biti sigurna da nećemo potonuti. Srećom, imam fantastičnog suputnika koji je vrlo vješto usmjeravao kurs našeg malog broda. Borili smo se toliko srčano i snažno da smo se na kraju preselili u novu državu, sasvim sami i bez “backup” plana, kako bismo svojoj djeci omogućili da se u budućnosti možda ne trebaju toliko snažno boriti.
Danas imam 40 godina i primjećujem da mi borba, koja je nekad dolazila tako prirodno i lako, sve teže pada. Ponekad se zamislim nad svime za što sam se izborila i pitam se bi li ispalo mnogo drugačije da sam se samo opustila i vrlo često dođem do zaključka da bi. Nekad vrlo važne odluke prepustimo samo jednoj osobi jer vjerujemo u autoritet – liječniku, učiteljici ili teti u vrtiću, zaboravljajući pri tome da su i oni samo ljudi koji rade pogreške. Zaista mi se nebrojeno puno puta pokazalo da, ako se opustim i odlučim samo malo ploviti kroz život, stvari odu u potpuno pogrešnom smjeru. I tako sam s vremenom postala noćna mora svake odgajateljice, učiteljice i liječnika. Ona koja uvijek propitkuje, provjerava i traži plan. Ona koja šalje mailove u tri ujutro u kojima citira znanstvene radove kako bi potvrdila svoje mišljenje. I, najiskrenije, u 90% slučajeva ja zaista ne želim biti takva “luda mama”, ali život me naučio da naprosto moram. I tisuću puta se prvotno “ne” pretvorilo u “možda”, pa potom i u “da” – naplaćeno besanim noćima, litrama kave i ponekom frustriranom suzom. I da, u petom desetljeću života imam sve manje i manje snage za borbu, no s godinama dolazi i jedna predivna stvar, a to je da i naša djeca odrastaju i postaju ogledalo nas. Pa dok sa zadnjim atomom snage suprug i ja dvojimo hoćemo li poslati još jedan mail i izboriti ovo ili ono, u našoj djeci prepoznajemo istu onu srčanost koju smo skoro izgubili. A nema većeg motiva nego kad ti šestogodišnjak kaže: “uspio sam, zato što sam znao da to mogu i vjerovao sam u sebe”, a desetogodišnjakinja izjavi: “znam da je teško, ali ti možeš sve”. I tada odlučiš da ovaj svijet treba tvoje male borce, one koji vjeruju u sebe – a tu vjeru su izgradili gledajući tebe.