Elon Musk, jedan od najutjecajnijih i najodvažnijih poduzetnika našeg vremena, najavljuje budućnost u kojoj poslovi kakve poznajemo jednostavno više neće biti potrebni. Umjetna inteligencija i robotika trebale bi rad i zaradu potisnuti iz nužnosti u izbor. No ako rad više nije uvjet preživljavanja ili čak smisla, ne uzdrmava se samo gospodarski sustav, nego i identitetski temelj modernog društva. Bez rada ne gubimo samo plaću; gubimo orijentaciju: više ne znamo tko smo, kamo pripadamo, po kojim mjerilima vrednovati same sebe. Umjetna inteligencija zato nije opasna prvenstveno kao tehnologija, nego kao kulturni prijelom. Ne ugrožava samo radna mjesta. Ugrožava priču kojom objašnjavamo vlastitu vrijednost.
Bilo je vrijeme i bilo je mjesta kada se nije priličilo raditi
U antici rad nije bio izvor identiteta, nego njegova suprotnost. Fizički rad smatrao se nužnim zlom koje čovjeka odvraća od dobrog života. Identitet slobodnog čovjeka proizlazio je iz građanstva, vrlina, javnog djelovanja, filozofije i kontemplacije. Radili su robovi. Slobodni su imali vrijeme. Rad nije određivao tko si, nego zašto nisi slobodan. Ni danas rad ne spašava sve. Mnogi u njemu pate i odbrojavaju dane do vikenda, godišnjeg odmora ili mirovine. Za njih Muskova najava budućnosti bez nužnosti rada može zvučati kao obećanje, gotovo kao Božja mana.
U srednjem vijeku ljudi se nisu određivali po radu, nego po staležu: plemić, seljak, svećenik. Zanimanje se nasljeđivalo, nije se biralo. Identitet je bio dan rođenjem, potvrđen religijom i smješten u kozmički poredak. U feudalnom društvu pitanje „što radiš?“ ne bi imalo pravog smisla. Pravo pitanje bilo je: kamo pripadaš? To u mnogočemu objašnjava suvremene populizme. Kada gospodarski razvoj zastane i dobre službe više nisu dostupne, masama se umjesto napredovanja nudi pripadnost: naciji, rasi, vjeri. Nije važno što radiš, nego čemu pripadaš, dio čega si.
Kapitalizam i moderna načelno su oslobodili pojedinca okova kolektiva. Rađamo se bez unaprijed zadane uloge i trebali bismo postati ono što možemo. S industrijom, urbanizacijom i državom blagostanja rad postaje glavni izvor prihoda, temelj socijalnih prava, osnova društvenog statusa i jezgra osobne biografije. Na pitanje „tko si?“ odgovaramo: profesor, liječnik, menadžer. Postajemo nešto kroz rad. No taj sustav funkcionira samo ako je pravedan, ako najviše napreduju najsposobniji i najmarljiviji, ako društvo raste i ako djeca žive bolje od svojih roditelja. Kada se to zaustavi, a čini se da se barem privremeno zaustavilo, uzdrma se i identitetski temelj moderne.
I drugdje rad nije bio temelj identiteta, nego obveza, dužnost ili sredstvo očuvanja kozmičke i društvene ravnoteže. Čovjek je bio netko zbog toga komu i čemu pripada, a ne zbog toga što proizvodi. Tek s imperijalizmom ta su se društva suočila s civilizacijom koja je rad uzdigla u moralnu dužnost, zanimanje u osobni identitet, a karijeru u životnu priču. Upravo je ta etika produktivnosti Zapadu dala političku, tehnološku i vojnu nadmoć kojom je mogao lomiti svijet pred sobom. Zato nije iznenađujuće da se oslobađanje od stranog jarma na mnogim mjestima nije zaustavilo na političkoj neovisnosti, nego se nastavilo kao kulturni obrat: kao odbacivanje modernosti i povratak „predmodernim“ oblicima života i identiteta. Kada je rad nametnut kao mjerilo vrijednosti izvana, njegovo odbacivanje postaje simbol suverenosti. U tom kontekstu islamizam, sa svojom eksplicitnom mizoginijom i odbacivanjem modernih predodžbi o individualnoj autonomiji, jedan je od najuočljivijih primjera takve reakcije. Ne radi se samo o religiji, nego o političkom projektu koji umjesto zanimanja i karijere u središte stavlja pripadnost, poredak i podređenost tradicionalnim ulogama.
Tko će raditi ako mi ne budemo radili?
Strojevi će raditi ono što je ponovljivo. Umjetna inteligencija i robotika već danas preuzimaju zadatke koji su rutinski, mjerljivi i standardizirani. Ne samo u tvornicama, nego i u računovodstvu, pravu, medicini, novinarstvu. Strojevi ne rade zato što žele, nego zato što su jeftiniji, brži i ne trebaju odmor. U tom smislu pitanje „tko će raditi?“ tehnički je već odgovoreno. Musk ima pravo.
Ima pravo i kada kaže da će neki raditi dobrovoljno iz zabave, radoznalosti ili moći. Uvijek će postojati sloj ljudi koji odlučuje, nadzire sustave i određuje ciljeve. Njihov rad neće nužno biti produktivan u klasičnom smislu, nego strateški i simboličan. Rad će postati znak statusa. Paradoks budućnosti jest da će najprivilegiraniji biti upravo oni koji će si još moći priuštiti rad.
Ostaje treća kategorija: rad s ljudima. Skrb, odgoj, poučavanje, terapijski odnos: to će najvjerojatnije ostati ljudsko. Sve je to moguće automatizirati, ali moralno i kulturno teško prihvatljivo. Ne želimo da nas voli stroj. Taj rad će ostati. Pitanje je samo hoće li konačno biti cijenjen ili će i dalje biti potisnut na rub. Već danas velik dio nužnog rada nije prepoznat kao rad: skrb za starije, volontiranje, kulturno stvaranje, politički angažman. Društvo u velikoj mjeri funkcionira bez klasičnog radnog odnosa. To nije nerad, nego nevidljivi rad.
Zašto političari ne mogu biti iskreni
Dok se bavimo strahom od gubitka poslova, istodobno uvozimo radnu snagu iz sve udaljenijih krajeva. Oko nas je mnoštvo poslova koje nije moguće automatizirati: čišćenje, njega, dostava, briga za djecu i starije, kuhanje. Ti su poslovi fizički zahtjevni, emocionalno iscrpljujući, vremenski intenzivni, a ujedno i najslabije plaćeni. Nužni su, ali organizirani kao niskostatusni. Društvo ih treba, ali ih ne želi cijeniti. „Domaći“ ih ne žele raditi jer plaće nisu usklađene s troškovima života, jer su uvjeti nesigurni i jer rad ne donosi priznanje.
Medicinske sestre i odgojiteljice odlaze iz bolnica i vrtića na blagajne diskontnih trgovina. Police slažu indijski, nepalski i pakistanski radnici. Postaju nova nevidljiva kasta – zapadni Daliti. Migranti nisu odgovor na nedostatak radne snage, nego na nedostatak spremnosti društva da rad pošteno plati. Nemaju alternative, često nemaju politički glas i lakše prihvaćaju uvjete koje domaći odbijaju. To više nije prijelazna faza, nego stabilan model.
Isti zapadni političari, s lijeve i desne strane, koji javno odbacuju migrante, u parlamentima glasaju za zakone koji im sve više otvaraju vrata. Nastaje nova razredna podjela: trostruko društvo s automatiziranim sektorima visoke produktivnosti i malo zaposlenih, s elitnim sektorom znanja i nadzora koji je dobro plaćen i simbolički moćan, te s migrantskim uslužnim sektorom koji je nužan, ali slabo plaćen i društveno nevidljiv.
Univerzalni temeljni dohodak, kraće radno vrijeme i cjeloživotno učenje za domaće
Optimisti kažu da ćemo napokon biti slobodni. Više vremena za kreativnost, odnose, zajednicu, učenje. Pesimisti upozoravaju na bezciljnost, dosadu i nove oblike nejednakosti – između onih koji će posao još imati i onih kojima više neće biti potreban. I jedni i drugi imaju pravo. Ključno pitanje nije hoće li umjetna inteligencija smanjiti potrebu za radom, nego znamo li kao društvo stvoriti smisao izvan rada.
Povijest nas uči da slobodno vrijeme nije samorazumljiva dobrobit. Aristotel si ga je mogao priuštiti, robovi nisu. U modernom dobu slobodno smo vrijeme demokratizirali, ali smo ga istodobno ispunili potrošnjom, samodisciplinom i stalnom brigom za vlastitu tržišnu vrijednost. Ako nam umjetna inteligencija podari vrijeme, morat ćemo naučiti što s njim učiniti. To nije tehničko, nego kulturno pitanje.
Univerzalni temeljni dohodak, kraće radno vrijeme, cjeloživotno učenje – sve su to djelomični odgovori. No nijedan ne odgovara na temeljnu dilemu: kako odgojiti ljude za život u kojem rad više nije središte svijeta? Kako očuvati dostojanstvo bez zanimanja, status bez karijere, zajednicu bez radnog ritma?
Možda nas čeka društvo u kojem najveći luksuz neće biti produktivnost, nego smisao. Društvo u kojem ćemo iznova morati promisliti što znači biti koristan, stvaralački, dobar čovjek. Umjetna inteligencija nam u tome neće pomoći. Taj rad, ironično, ostaje isključivo ljudski.