Svi vjerujemo da smo u pravu, čak i kada ne mislimo da smo najpametniji. Znamo što smo iskusili i kako stvari uistinu stoje. Mi i oni koji misle slično kao mi već znamo što je istina. Svi drugi su ili glupi ili izmanipulirani. To nazivamo pozicionalnošću. Ono što vidimo ovisi o tome gdje stojimo. To je doslovno naše stajalište.
Pogled iz vlastitog položaja
Pozicionalnost je ideja da naše razumijevanje svijeta nije objektivno, nego uvijek proizlazi iz našeg položaja, iz toga tko smo, gdje stojimo i što smo proživjeli. To znači da ne vidimo svijet “onakav kakav jest”, nego onakav kakav se pokazuje kroz našu vlastitu perspektivu. A ta perspektiva nije slučajna. Oblikuju je naš spol, dob, zdravlje, obrazovanje, ekonomski status, obiteljsko okruženje i vrlo konkretno i naša osobna iskustva: što smo preživjeli, gdje smo bili saslušani ili ignorirani, što nam je uspjelo i gdje smo naišli na prepreke.
Zato dvoje ljudi može gledati isti fenomen, recimo tržište rada, zdravstvo ili stambenu politiku, i doći do potpuno različitih zaključaka, a da nitko od njih ne “laže”. Svaki govori iz vlastitog položaja. Pozicionalnost nas, dakle, uči dvije stvari: prvo, da je naš pogled ograničen i uvjetovan; i drugo, da su i pogledi drugih smisleni ako razumijemo odakle proizlaze. To ne znači da istina ne postoji. Znači da joj uvijek pristupamo kroz filter vlastitog života. Kada bismo se tu zaustavili, možda bismo živjeli u svijetu s više strpljenja. Ali ne zaustavljamo se.
Čini se da živimo u svijetu koji razdiru centrifugalne sile. Kao da nas vuče na sve strane, u tabore, mjehuriće, plemena. Kao da smo sve udaljeniji jedni od drugih i sve neprijateljskiji. Za sve više država čini se kao da stoje na rubu neke tihe, svakodnevne građanske napetosti: od vječno ratobornih Sjevernoamerikanaca (naravno, uz obveznu iznimku Kanađana) do iznenađujuće podijeljenih Čeha, naroda Karla Čapeka, koji nije napisao samo Dobrog vojnika Švejka, nego je, kako i priliči, duhovito osnovao i Stranku umjerenog napretka u granicama zakona.
A možda taj osjećaj raspadanja nije samo svojstvo svijeta, nego i našeg pogleda na njega. I pritom gotovo svatko ima osjećaj da je upravo on taj koji vidi jasno. Da stoji na strani razuma, dok drugi tapkaju u zabludama, ideologijama ili, još gore, u dobroj vjeri. Uvijek su to oni drugi koji su skrenuli. Drugi koji su radikalizirani. Drugi koji ne razumiju što se uistinu događa. Tako nastaje paradoks: što smo uvjereniji da razumijemo svijet, to smo ga manje sposobni razumjeti.
Zarobljeni u vlastitom pogledu
Možda upravo tu leži problem. Ne toliko u tome što se ne slažemo, nego u tome što vlastiti pogled više ne doživljavamo kao jedan od mogućih, nego kao mjerilo svijeta. S vremenom se taj pogled učvrsti, postane samorazumljiv, gotovo nevidljiv, kao da više nije pogled, nego sama stvarnost. A bez sposobnosti da se od tog mjerila barem na trenutak odmaknemo, ostajemo zarobljeni u njemu, a da to ni ne primjećujemo. Trebali bismo znati na trenutak izaći iz sebe, napraviti korak iznad vlastitih misli, reakcija i odnosa te na sebe pogledati donekle odozgo, s distance koja otkriva da ono što smatramo samorazumljivim to zapravo nije. Upravo taj korak unatrag, taj mali, ali presudan pomak, nazivamo refleksivnošću. U nekom drugom jeziku ili kulturnom okviru to bismo možda nazvali i meditacijom, ne nužno u duhovnom smislu, nego kao sposobnost usredotočenog uvida u vlastitu poziciju. Ne radi se o sumnji radi sumnje, nego o spremnosti da vlastiti pogled dovedemo u pitanje kao nešto što ima svoju priču, svoje granice i svoje slijepe točke. I upravo u tom smislu refleksivnost je nešto što bi trebalo biti samorazumljivo, a ipak nije.
Pozicionalnost je preduvjet refleksivnosti. Ako je pozicionalnost činjenica našeg pogleda, refleksivnost je njegova svijest. No refleksivnost zahtijeva napor. Zahtijeva sumnju u vlastitu očitost. Zahtijeva spremnost da priznamo da možda ne vidimo sve i da ono što vidimo nije nužno cjelina. Upravo zato je tako često izbjegavamo. Bez refleksivnosti pozicionalnost postaje slijepa točka. Ostajemo zarobljeni u vlastitoj perspektivi, uvjereni da gledamo “izvana”, a zapravo uvijek gledamo iznutra. I upravo zato teško razumijemo druge. Ne zato što bi nužno bili manje razumni, nego zato što polaze iz drukčijeg mjesta u svijetu. Refleksivnost nas ne čini relativistima. Ne znači da su sve perspektive jednako točne. Znači da smo svjesni vlastitih ograničenja, a upravo je to preduvjet stvarnog razumijevanja.
Zašto nas svijet razočarava i filozofija vlastitog vrta
I upravo tu počinje odgovor na pitanje iz naslova. Nezadovoljstvo svijetom nije nužno posljedica toga da je svijet lošiji nego što bi mogao biti. Često je posljedica toga što vlastiti pogled doživljavamo kao mjerilo svijeta. Što smo uvjereniji da vidimo stvari “onakvima kakve jesu”, to manje prostora ostavljamo činjenici da ih vidimo samo iz određenog položaja. I svijet koji se ne poklapa s našim pogledom zato nam se čini pogrešnim, nepravednim ili čak opasnim. A svijet možda nikada nije bio uređeniji, pravedniji ili manje opasan. Samo ga se sjećamo drukčije nego što je bio. U magli prošlosti svi su rubovi otupjeli.
U tom smislu mogli bismo reći da danas često živimo bez refleksivnosti, ali s jakim osjećajem opravdanosti: kao da naš pogled na svijet nije samo legitiman, nego i samorazumljivo ispravan. To nije samo posljedica šireg društvenog okruženja, nego i obrazaca koje učvršćujemo već vrlo rano, primjerice kroz odgoj stalnog pljeska, u kojem je gotovo svaki pokušaj već uspjeh, a svako mišljenje već vrijedno potvrde. Tako odrastamo u uvjerenju da je naš unutarnji svijet mjerilo stvarnosti. A kada se takvi pojedinci susretnu u zajedničkom prostoru, u politici, na društvenim mrežama, u svakodnevnim razgovorima, ne dobivamo dijalog, nego natjecanje istina. Svaki sa svojom, svaki uvjeren da brani činjenice.
Kada takav pogled prenesemo u društvo, gubi se nešto bitno: svijest da gledamo iz određenog položaja. Upravo tu bi se mogla pojaviti drugačija drža: filozofija vlastitog vrta. Ne kao bijeg iz svijeta, nego kao uvjet za ozbiljan ulazak u njega: najprije razumjeti, urediti i promisliti vlastiti položaj, vlastita iskustva i vlastita ograničenja, a tek potom suditi o drugima. Najprije uredi svoju neposrednu okolinu, pa tek onda spašavaj cijeli svijet. To nije poziv na pasivnost, nego na odgovornost. U tom smislu refleksivnost nije suprotnost društvenoj angažiranosti, nego njezin preduvjet. Bez nje kritika lako postaje samo produžetak vlastite nevidljive pozicionalnosti, glasna, samouvjerena, ali često slijepa. I upravo je ta sljepoća jedan od razloga zašto smo kao društvo tako često razočarani: ne zato što drugi ne vide, nego zato što ne vide kao mi. Upravo to nam danas najviše nedostaje: prihvaćanje vlastitih ograničenja, koja proizlaze iz činjenice da u društvu u kojem smo svi po rođenju jednako vrijedni nema prava bez obveza. A za prihvaćanje toga potrebna je skromnost, možda čak i poniznost, prije svega spremnost da vlastiti pogled prestanemo doživljavati kao samorazumljiv.
Pozicionalnost ne znači da istina ne postoji. Znači da joj nikada ne pristupamo neposredno. Uvijek je filtriramo kroz vlastito iskustvo. I upravo je zato razumijevanje pozicionalnosti ključno; ne zato da bismo relativizirali sve, nego da bismo razumjeli druge. Tek kada postanemo svjesni odakle gledamo, možemo početi naslućivati kako svijet vide drugi i možda i zašto nas tako često razočarava.