Tko kuha?
Ana Grgić, chefica oba restorana u hotelu Esplanade (Zinfandel’s i Le Bistro). Prva žena chef u ovom hotelu. Renomirana hrvatska kulinarska zvijezda. Iako mi se sviđa svatko tko promiče gastronomiju, ne mogu reći da poznajem njezin stil kuhanja. Obzirom da u Zinfandel’su (a i Le Bistrou) uvijek naručujem nekoliko istih jela, možda bi bilo vrijeme da naručim nešto novo i konačno ocijenim kako Ana Grgić kuha.
Što smo jeli?
Esplanada je zagrebačka institucija koja opstaje kroz generacije. Sam hotel i ambijent restorana Zinfandel’s daleko su od minimalizma koji inače volim. Dodatno, to je mjesto na kojem se održavaju različiti važni sastanci između različitih važnih ljudi. Sve razlozi da mi Esplanada ne bude prvi odabir za ručak ili večeru. Međutim, baš je Zinfandel’s mjesto koje za mene predstavlja najveće ugađanje (comfort food and not only food). Kada odlučim – tko šiša prehrambene režime – prva točka je Esplanada. Tamo uvijek jedem ista dva jela i izađem sretna.

Niti u jednom restoranu ne naručujem dosadnije nego u Esplanadinim restoranima. Štrukle i tatarski biftek s pomfritom. Štrukle se moraju čekati pola sata, pa su one povremeno glavno jelo. No, ako je moguće njih naručujem prve, kao predjelo. Teško je u Zagrebu impresionirati štruklama. Ima puno mjesta i domaćica koje ih rade sjajno. No, ove u Esplanadi su u top tri. Zapečene, dekadentne, vruće i odlične. Ako volite štrukle, velika je šteta ne probati ove. Čak ih Dejan, koji inače voli samo slatke štrukle, naručuje. Razumni prijatelji (odnosno prijateljice) zadovolje se jednom, no ja uvijek pojedem cijelu porciju (dvije) i budem sita i sretna.

Slično vrijedi i za tatarski biftek. Toliko puta smo ga jeli da nas je teško impresionirati. U Zinfandel’su ga rade kako treba – pred gostom. Konobari iz neke prošle ere miješaju sve sastojke tatarskog i provjeravaju koliko da ga zaljute („još malo“). Fino. I klasično. Kao i sama Esplanada. Uz tatarski nude prepečeni tost, ali mi naravno uvijek tražimo i pomfrit. Na kraju bude svega previše, no cijeli doživljaj toga vrijedi.



Deserti nažalost nisu njihova snažna točka. Kao da dolaze iz nekog drugog restorana. Odavno ih više ne naručujemo nego odmah isplaniramo desert pojesti negdje drugdje. Šteta, jer bi neke poznate austrougarske slastice ovdje odlično odgovarale. Na fotografiji petit fours koji nisu bili loši.

Ukupni doživljaj
U našoj kući često se raspravlja o zagrebačkim restoranima. Kakvi su, koliko je dobrih i kako se uopće u Zagrebu jede. Uglavnom branim svoj grad i mislim da ima vrlo pristojnu ponudu dobrih restorana. Esplanadini restorani (pogotovo Zinfandel’s) jako su važan dio te zagrebačke priče. Klasika i comfort food. Nekoliko puta smo probali i poznati nedjeljni brunch. Bio je odličan. Međutim i tada sam jela štrukle i tatarski, pa ne mogu dati pravu ocjenu Esplanadine kuhinje. Često pomislim kako moram probati i druga jela, kako bih konačno dala ocjenu koliko mi se sviđa njihova ponuda, no kada dođem tamo ne mogu odoljeti uvijek istom. Zinfandel’s možda nije najbolji restoran u kojem sam ikada jela, ali je jedno od mjesta koje me čine sretnom i na koje se rado i često vraćam. Tko bi uopće tražio više.