Tko kuha?
River Café je restoran u Londonu koji su 1987. godine otvorile Ruth Rogers i Rose Gray. Smješten je na sjevernoj obali Temze u Hammersmithu, u nekadašnjoj industrijskoj zgradi preuređenoj u prostor s otvorenom kuhinjom vidljivom iz blagovaonice. Poznat je po sezonskoj talijanskoj kuhinji koja se temelji na kvalitetnim sastojcima, od kojih mnogi dolaze izravno iz Italije. Jelovnik se svakodnevno mijenja i slijedi talijanske regionalne tradicije u suvremenoj izvedbi. Tijekom godina ondje su se školovali brojni kuhari koji su kasnije postali poznati, među njima Jamie Oliver, Hugh Fearnley-Whittingstall i April Bloomfield. Restoran ima Michelinovu zvjezdicu i objavio je nekoliko kuharica koje prikazuju njegov pristup jednostavnoj, na sastojcima utemeljenoj talijanskoj kuhinji. Kultna jela River Caféa uključuju kolač od čokolade Chocolate Nemesis, koji je postao zaštitni znak restorana, zatim pappardelle s ragùom od fazana i tagliarine s bijelim tartufima.
Što smo jeli?
River Café je restoran s gotovo četrdeset godina dugom poviješću. Godinama je bio sinonim za kvalitetne sastojke i preciznu pripremu. Kada sam ondje prvi put jela prije više od dvadeset godina, bila sam oduševljena. Nakon ovog posjeta toliko sam razočarana da se više nikada ne planiram vratiti. Restoran i dalje ima gotovo kultni status, ali bez opravdanja. Cijene su izrazito visoke, a tanjuri toliko jednostavni da graniče s banalnim. Minimalizam ambijenta, koji mi je nekad bio simpatičan, sada uz brzu uslugu i vrlo jednostavna jela djeluje poput studentske menze – menze s izrazito visokim cijenama. River Café smo odabrali zbog Marte, koja ne voli pretenciozne restorane, no čak je i njoj cijeli doživljaj bio previše bazičan.
Jelovnik u River Caféu uvijek je kratak, pa izbor nije velik. Marta je započela s pizzettom s taleggiom, škotskim lisičarkama i timijanom. Zvučalo je zanimljivo, ali nije bilo. Tijesto za pizzu kakvo se može naći u prosječnoj zagrebačkoj pizzeriji bilo je prekriveno malom količinom gljiva i sira. Moje predjelo, bivolja mozzarella s kaponatom od patlidžana, grožđica i pinjola, bilo je u redu – ništa više od toga. Dejan je bio relativno zadovoljan svojim jakobovim kapicama s umakom od inćuna i ružmarina te pečenim borlotti grahom, sve dok kasnije iste večeri nije shvatio da se otrovao školjkama. Neoprostivo za restoran ove razine.
Za glavno jelo odlučili smo se za paštu, jer nam se činilo da je s njom nemoguće pogriješiti. Martini široki rezanci s raguom od fazana, pilećih jetrica, ružmarina i Marsale bili su, baš kao i moje predjelo – u redu. Svaka prosječna domaćica bez problema bi nadmašila tu pripremu. Najveće razočaranje večere bili su Dejanovi i moji tagliarini s bijelim tartufima. Sami smo si krivi, ali nismo mogli odoljeti najavi svježih tartufa. Dobre tartufe nismo jeli godinama i činilo nam se da je kvaliteta u River Caféu zajamčena. Međutim, nije. Tartufi su bili toliko tanko naribani da su se jedva vidjeli, bez mirisa i okusa, a cijeli tanjur djelovao je žalosno. Potpuno promašena i pomalo uvredljiva večera.
Nadala sam se barem utješnom desertu, pa sam naručila Nemesis. Bio je dobar i nisam požalila. No Dejan i Marta, koji su uzeli tiramisu, bili su nezadovoljni.
Ukupni doživljaj
Rijetko me neki restoran uspije potpuno razočarati. Uglavnom cijenim uloženi trud, čak i kada mi jela nisu sasvim po volji. River Café, međutim, ponudio je uvredljivu večeru. Cijene su toliko visoke da djeluju gotovo smiješno, a hrana toliko bazična da vrijeđa goste. Cijela večera, od dolaska do odlaska, trajala je sat vremena. Inače bi me takva brzina smetala, ali nam je bilo toliko loše da smo željeli otići što prije. Od mojeg sjećanja na River Café nije ostalo ništa – osim kuharica i najboljih recepata za čokoladne kolače