Tko kuha?
Kada sam se pripremala za odlazak u Cagliari, nisam imala pretjerana očekivanja od kuhinje. Potpuno nepravedno, zamišljala sam puno pržene i teške hrane, bez nekih laganijih, rafiniranih ideja. Pogriješila sam. U Cagliariju smo jeli vanserijski. Svi restorani u kojima smo bili malo su pomaknuti. Upravo je to najbolji opis restorana Old Friend – pomaknut. Restoran se nalazi u centru Cagliarija, no kada mu se približite, ulaz izgleda kao neko zapušteno dvorište. Nakon što uđete, osjećaj je sličan – kao da ste u nekom studentskom klubu. Konobar koji nas je dočekao samo pojačava taj dojam: u starim tenisicama, malo zgužvan i nevjerojatno simpatičan. Kao, uostalom, i cijeli restoran. Glavni kuhar Dario Torabi ujedno je i vlasnik restorana – rijetka i, po meni, najbolja kombinacija. Porijeklom je iz Italije i Irana, a kuhao je u Danskoj, Njemačkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Sve se to osjeti i u prostoru i u jelima koja nudi.
Što smo jeli?
Budući da nam je to bila prva večera u Cagliariju, nisam očekivala previše i nisam se dala nagovoriti na tasting menu (koji Dejan uvijek želi). U restoranu smo bili sami, uz još jedan par koji je djelovao kao da je zalutao u Old Friend. Jelovnik je bio pisan rukom i vrlo kratak, s jelima koja nisu baš po mojoj mjeri. Dejan je bez razmišljanja odabrao cervello, peperoni e liquirizia – mozak s pečenim paprikama i sladićem. Ne volim mozak, pa nisam probala, no rekao je da je odlično. Ja sam se odlučila za ciklu, jedino predjelo koje nije sadržavalo sastojke poput mozga ili brizli. Bilo je dobro, iako sam jela i bolju ciklu. Pretpostavljam da su gledali novi kulinarski show Meghan Markle, jer su na vrhu bile sušene latice cvijeća.
Glavna jela su nam bila rižoto i pašta. U Zagrebu nikada ne jedem tjesteninu (jer – dijeta), pa kad sam u Italiji, ne želim ništa osim pašte. No, sve mi je teže naći dobar tanjur pašte – čak i u Italiji. Ne znam je li problem u mojim očekivanjima ili njihovim tanjurima. Pašta u Old Friendu bila je sa zečetinom – jako fini mezzi paccheri s raguom od zeca. Al dente do granice pretjeranog. Ukusno, ali ne i vanserijski. Dejan je naručio rižoto koji je bio je jelo večeri. Fantastičan, zanimljiv, originalan – s medom od divljeg ružmarina, sirom i fermentiranim češnjakom. Predivno. To jelo pokazalo je da cijela ova koncepcija pomalo ekscentričnog restorana ima smisla. Kuhaju neobično, ali znaju što rade.
Desert im je, kao i u većini restorana, bio slaba točka. Ponuda je vrlo kratka (samo dva deserta ili sir), što u načelu pozdravljam. No, ako nudite samo dvije opcije, one moraju biti izvrsne. Moj desert, kombinacija maskarponea, biskvita, kapara i meda – bio je u redu (ne sjajan). Dejan je jeo sir kojem bih dala istu ocjenu kao i desertu. No uz sir je došla posudica s dimljenim medom koji je pak bio pravo otkriće. Možda kasnim s otkrivanjem dimljenog meda (možda je to za gurmane već stara vijest) no ja rijetko jedem med. Kako bilo da bilo, kombinacija dimljenog meda i pecorina bila je sjajna i svakako ću je ponoviti. Uz rižoto, hit večeri. Uz večeru smo pili jako dobar lokalni chardonnay, koji se – u duhu restorana – zvao Make wine not war.
Ukupni doživljaj
Od Cagliarija sam očekivala malo, a dobila dosta. Isto vrijedi i za restoran Old Friend. Nepretenciozno mjesto, s dozom ekscentričnog, ali i s potpunim razumijevanjem finog obroka. Kratak jelovnik s promišljenim jelima, maštovitim twistom i vrlo pristojnim cijenama. Nakon večere sam se osjećala odlično. Ovakva bih mjesta voljela vidjeti u Zagrebu. Ako vas put ikada nanese u Cagliari, svakako probajte.